Poslanikovi preci

Poslanik Muhammed, s.a.v., je bio potomak poslanika Ibrahima, a.s., preko hazreti Ismaila, a.s.. Otac mu se zvao Abdullah, djed Abdul Muttalib, pradjed Hašim, pra-pradjed Abdul Manaf, a pra pra-pradjed Kusej. Naseljavali su Mekku i imali  veliki ugled medju Arapima, jer su bili smatrani zaštitnicima Bozije kuce, Kabe. Ona je bila centar okupljanja hodacasnika i prije islama.

Kusej je cuvao kljuceve Kabe i bio ugledna licnost medju Kurejšima. Pod njegovim uputstvima izgradjena je "Darul-Nadva", gradjevina koja je sluzila za okupljanje starješina radi savjetovanja i vodjenja plemena. Iza sebe je ostavio dva sina, Abdul-Dara i Abdul-Manafa. 

Poslanikov pra-pradjed je bio Abdul Manaf, mladji sin Kuseja. Za njega se znalo da je bio poštovan i pobozan. Primjerom je pozivao ljude da cine dobra djela, lijepo se medjusobno odnose i pomazu rodbini. Poslije smrti ove dvojice brace odluceno je da zaštita i odrzavanje Kabe i predsjedavanje upravnim savjetom u Darul Nadvi pripadne djeci Abdul Dara a snabdijevanje hodocasnika i njihovo uzdrzavanje pripadne djeci Abdul Manafa. Ova podjela se odrzala sve do dolaska islama. 

Abdul Manaf je imao cetiri sina. Najpoznatiji medju njima je bio Hašim, koji je poslije oca postao glava familije. Njegov brat blizanac je bio Abdu Šems. Ostala dva brat su bila Muttalib i Navfal. Kad god bi se mladi mjesec zil-hidze ukazao, oznacavajuci pocetak sezone hodocašca, Hašim bi se obratio Kurejšima: "O plemeniti Kurejši. Bog vas je izabrao da budete najblizi Njegovoj kuci i time vam dao prednost nad ostalim Ismailovim potomcima. Hodocasnici Bozije kuce nam dolaze. Oni su Njegovi gosti i na nama je duznost da ih dobro docekamo. Medju njima su i siromašni koji su se uputili iz dalekih mjesta. Kunem se Gospodarem ove Kuce, da sam dovoljno bogat, sam bi ih hranio i pojio, ne trazeci nikakvu pomoc od vas. Medjutim, potrošicu koliko sam u stanju... "

Hašim je uvijek imao na umu dobrobit svih stanovnika Mekke. Radio je na poboljšanju zivotnih uslova, olakšanju teškoca i otklanjanju nevolja. Svaki put kada bi se desila suša Hašim bi pomagao sugradjane hranom.

 Jedan od njegovih najvaznijih uspjeha je sklapanje trgovackih ugovora i sporazuma za bezbijednost trgovaca iz Mekke sa razlicitim vladarima. Hašimovi ugovori i sporazumi sa kraljem Etiopije i vladarima Jemena i Perzije riješili su mnoge teškoce i olakšali zivot Mekkanlijama, pretvorivši grad u prometan trgovacki centar. Pod Hašimovim vodjstvom Kurejši su organizovali trgovacke karavane u Siriju za vrijeme ljeta i Jemen za vrijeme zime. Sve ovo je donijelo Hašimu veliki ugled i dobar glas se o njemu poceo širiti Arabijom.

 Hašim je ozenio Selmu, kcerku Amr Kazradza. Iz tog braka se rodio Šibah, koji ce kasnije postati poznat pod imenom Abdul Mutalib. Djecak je bio sa majkom u Jatribu kada je Hašim bio na samrti. Zatraio je od brata Muttaliba da pronadje I dovede dijete. Kada se ovaj vratio sa djecakom mnogi su pomislili da se radi o Muttalibovom robu (abd). Otuda i ime po kojem ce kasnije i biti poznat. 

Abdul Muttalib je bio Poslanikov djed koji je vjerovao u jednog Boga, nikad nije bio mušrik, nikad okusio alkohol, koji je sprjecavao ljude da ne ubiju druge zbog sitnice. On je ponovo iskopao vrelo Zem-zem da bi hodocasnicima obezbijedio vodu. 

Poslanikov otac je bio Abdullah, jedan od deset sinova Abdul Muttaliba i majka Amina, kcerka Vehabova. Nedugo poslije vjencanja Abdullah je krenuo u Siriju sa jednim trgovackim karavanom, ostavljajuci iza sebe trudnu Aminu. Poslije nekoliko mjeseci karavan se vratio u Mekku, ali bez Abdullaha, koji je bolestan zaostao u Jatribu. Abdul Muttalib šalje po njega najstarijeg sina, Harisa. Kada je stigao tamo Haris saznaje da je Abdullah umro mjesec dana poslije odlaska karavana. Abdullah je ostavio iza sebe pet kamila, stado ovaca i slugu, Umme Ejmanu, koja ce kasnije biti Muhammedova, s.a.v., dojilja. Kada se rodio, djed Abdul Muttalib mu je nadio ime "Muhammed".

Nazad na sadrzaj

Poziv u islam upućen Kurejšima

Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo objavljeno da uputi opsti poziv.

“Javno ispovjedaj ono sto ti se naredjuje i mnogobozaca se okani, Mi cemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju.” (Kur'an,15:94-96)

Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i glasno povikao: “Jaa Sabahah!” (To je bio povik kojim su Kurejsi upozoravali jedni druge na neposrednu opasnost) Pripadnici raznih plemena su se brzo okupili da cuju vijest.

“Ljudi, da li cete mi vjerovati ako vam kazem da iza ovog brda neprijateljska vojska krece prema vama s namjerom da vas napadne?”
“Vjerovati hocemo, jer do sada laz od tebe nismo culi”, gotovo uglas svi rekose.
“O Kurejsi, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sacuvati. Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao covjek koji je ugledao vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trci najbrze sto moze da ih opomene i spasi.”

Mada su Kurejsi manje-vise znali cemu je pozivao, ovakav dramatican nastup izazvao je strah u njihovim srcima. Tada je Ebu Leheb povikao: “Sram te bilo! Radi cega si nas zvao.” Poslije ovoga narod se razisao.

Da bi postigli odredjeni cilj u zivotu potrebno je da vjerujemo u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju. Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kusani su mnogo puta od strane Kurejsa koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja. Uporan rad omogucio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa kojim ga je njegov Stvoritelj zaduzio.

Poslanik Muhammed s.a.v. je vec bio stvorio vjernu grupu sljedbenika kojoj su se svakim danom prikljucivali novi. Ovo je brinulo Kurejse. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti smrvljen na samom pocetku, ali razlog zasto nije bio je taj sto su prvi muslimani poticali iz razlicitih mekanskih plemena i porodica, tako da Kurejsi nisu mogli poduzeti odlucnu zajednicku akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odluceno je da pokusaju “urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlacnim ponudama, a zatim i prijetnjama. Deset godina su pokusavali da ga promijene i pridobiju, ali uzalud. Kada nista nije pomoglo odlucili su da ga ubiju. Tada mu je Allah, dz.s., naredio da preseli u Medinu.

Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hasim bijase Ebu Talib, covjek uzvisenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova kuca bijase skloniste siromasnih i sirocadi. On, sam bijase uglednik Mekke, cuvar Ka'be i Muhammedov zastitnik poslije smrti Abdul Mutaliba. Grupa Kurejsa uputi se njemu i ovako mu se obrati: “Ebu Talibe, tvoj bratic vrijedja nase bogove, kritikuje nasa vjerovanja, ismijava nase drevne obicaje i tvrdi da su nasi preci zivjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj nama!”

Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratise nista ne poduzimajuci. Medjutim islam se sirio, broj muslimana povecavao i nova vjera uzimala maha medju stanovnicima okolnih naselja i medju putujucim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim ajetima polahko ali sigurno se uvlacila u srca Arapa. Poslanik, s.a.v., je narocito koristio priliku da predoci novu vjeru onima koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka'be u mjesecima u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vodje vidjele da je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj njegovih sljedbenika iz dana u dan povecavao, ponovo se uputise Poslanikovom jedinom zastitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga uvjeriti da islam predstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri predaka.

“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog polozaja i stare dobi. Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da sprijecis svog bratica u sirenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to. Stvar je postala nepodnosljiva. Necemo vise trpiti da nam vrijedja bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti sprijeci, a ako neces mi cemo se pobrinuti da ga usutkamo. Spremni smo se boriti i protiv tebe ako treba.”

Rijeci Kurejsa su zvucale ocajno prijetece i Ebu Talib je uvidio opasnost. Obecao im je da ce razgovarati sa Muhammedom, s.a.v.. Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i samopouzdanja ima u grudima tog velikog covjeka. Muhammedove rijeci historija je zapisala zlatnim slovima:

“Dragi amidza, kunem se velikim Allahom, da mi stave sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu necu prestati zvati u vjeru i niti stati ka svome cilju. Tako ce biti sve dok ne savladam sve prepreke ili zivot izgubim na tom putu”.

Muhammedove oci ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom odlucnoscu. Ebu Talib je stajao bez rijeci, a Muhammed s.a.v. polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao kako se udaljava pa ga pozva nazad i rece: “Allaha mi! Necu te prestati braniti, a ti radi i dalje ono sto ti vjera trazi.” Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog bratica kojeg je veoma volio.

Ponovo su se Kurejsi bacili na rijesenje svog problema. Sada su se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti za Muhammeda, s.a.v.. Neko rece da ga stiti jer ga je othranio i usvojio kao sina. Ako bi mu pronasli djecaka boljeg od njega mozda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabrase ‘Ammara sina Validovog, za kojeg kazu da je bio najljepsi mladic u Mekki, i s njim se uputise Ebu Talibovoj kuci.

“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je cuo ovo, povikao je na njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraze dijete da ga ubijete? Allaha mi nece moci tako!”

Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo vise se ne upustase s njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v., zeleci da pronadju njegove slabosti da ga preko njih pridobiju. Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kuci s novom ponudom. Usli su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vodja grupe im se obrati: “Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u nase redove i ismijava nasu vjeru. Ako ovo cini zeleci doci do bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doci do visokog polozaja, spremni smo ga postaviti za naseg vodju; ako je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hecima da ga lijeci…”

Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i rece: “Cujes li sta ti starijesine plemena nude u zamjenu da prestanes napadati idole?”
“Od njih nista ne zelim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju, bolje bi im bilo da prihvate samo jedno sto cu im reci. To ce im omoguciti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v., im je odgovorio.
“Reci sta je to?”, Ebu Dzahl rece.
“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu odgovori.
Na ovo se ovi pocese pogledati izmedju se, sve dok jedan od njih ne rece: “Zar da napustimo svih trista sezdeset bogova i imamo samo jednog!?” Poslije ovoga vodje Kurejsa su se podigle i ljutite napustile Ebu Talibovu kucu.

O ovome dogadjaju je bio objavljen sljedeci ajet:
“Oni se cude sto im je jedan od njih dosao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je carobnjak, lazov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nesto veoma cudno!” I oni ugledni izmedju njih rekose: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu, nesto veliko hoce! Za ovo nismo culi u vjeri predaka nasih; ovo nije nista drugo vec namjestena laz; zasto bas njemu, izmedju nas, da bude poslana Opomena!?”
(K. 38:4-8)
 

Nazad na sadrzaj

Ekonomska blokada i Ebu Talibova smrt
U namjeri da zaustave Muhammedovu (s.a.v.) novu vjeru, Kurejsi odlucise da ekonomski uniste muslimane. Napravise ugovor kojeg napisa Mensur b. Akrama i kojeg potvrdi sam Vrhovni savjet. U njemu su se zavjetovali da ce zabraniti svaku vrstu kupoprodaje, druzenje i ulazenje u brak sa Muhammedom (s.a.v.) i njegovim sljedbenicima, kao i da ce pomagati njihove protivnike.

Kada je saznao o ugovoru, Ebu Talib je okupi familiju i savjetova im da ne napustaju Muhammeda s.a.v., nego da zajedno s njim isele iz Mekke u obliznju dolinu. Kada su izgradili kuce, radije kolibe, Ebu Talib naredjuje da se izgradi osmatracnica sa koje ce motriti prilaz malom naselju.

Blokada je trajala tri godine. Za to vrijeme su Hasimije prolazili kroz velike teskoce. Ponekad je jedna hurma bila obrok, pa cak se i ona morala dijeliti. Takve uslove najteze su podnosila djeca. Prolaznici bi cesto culi njihov plac, pa bi o tome pricali kada bi navratili u Mekku.

Samo u mjesecima hodocasca, kada su musrici smatrali svako nasilje zabranjenim, muslimani su se usudjivali dolaziti do trznice da bi se opskrbili osnovnim zivotnim namirnicama. Ali, i u tome bi im se suprotstavljali Kurejsi. Kada bi neki musliman zelio kupiti sebi namirnice, neko bi se nasao da kupi istu robu, ali po puno vecoj cijeni. Ebu Leheb bi dolazio na pijacu i govorio: “Ljudi, povecajte cijene i onemogucite Muhammedove (s.a.v.) sljedbenike da ista kupe.” On sam bi uvijek dobro placao da bi osigurao odrzanje visokih cijena.

Godine u izolaciji su prolazile, ali cvrstina vjere Hasimija nije se mijenjala. Njihov jadan izgled i patnje djece pocese da izazivaju sazaljenje kod nekih Mekanlija. Hakim b. Hizam podje po noci dovoditi kamilu natovarenu brasnom i hurmama u blizinu doline i onda je pustati da sama ide gladnim muslimanima. Jednog dana Hisam b. Umar ode do Zuhejra b. Ebi Umeje, koji je bio praunuk Abdul Muttaliba, pa mu rece: “Kako mozes jesti i dobro se oblaciti kada ti rodjaci
gladuju i hodaju goli i bosi? Da si tako nesto predlagao Ebu Dzehlu da uradi njegovoj rodbini on nikad ne bi pristao.” Zuhejr rece da on sam ne moze nista promijeniti. Hisam mu obeca da ce pronaci jos nekoga da ih podrzi da poniste sraman ugovor. I zaista, stanje u kojem su bili Hasimije smetalo je i mnogim drugima. Nekoliko njih se sastadose i odlucise da ukinu ugovor. Kada su otisli do mjesta gdje je bio pohranjen na|ose da su crvi pojeli citav dokumenat osim rijeci “ U ime Gospodara…” kojima je bio pocinjao .

Poslije toga Hasimije su se vratile kucama. Ali radost povratka za Muhammeda s.a.v. nije puno trajala. Godine teskog zivota ostavile su posljedice na zdravlje, narocito starijih. Samo sto su se izbavili iz jedne nevolje, muslimane je zadesila druga: smrt Ebu Taliba - glavnog zastitnika i garancije sigurnosti za Muhammeda s.a.v.

Ebu Talib r.a.
Muhammed s.a.v. je bio dio njegove porodice od osme godine pa sve do danas, kada je navrsavao pedesetu. Davao je prednost Muhammedu cak i nad vlastitiom djecom. Hranio ga je sve dok se nije osamostalio, a kada je poceo sa misijom on mu je bio glavni oslonac i zastita.

Predstavimo sebi ovu posebnu vezu izmedju poslanika Muhammeda s.a.v. i njegovog amidze Ebu Taliba sa nekoliko primjera.

Jednom je Mekku zadesila velika susa. U takvim slucajevima se trazilo od najpoboznijih osoba da se mole za kisu. Zato Kurejsi do|ose Ebu Talibu i zamolise ga da se moli. Ebu Talib pristade, pa uze za ruku Muhammeda s.a.v., koji je tada bio jos dijete, i naslanjajuci se na zid Kabe rece: “Gospodaru, posalji nam kisu u ime ovog djecaka …” Historicari pisu da za vrijeme njegovog moljenja na nebu nije bilo ni jednog oblaka. Kada je zavrsio, oblaci pocese nadolaziti i prilike za kisu postajase sve izglednije. Onda podje grmiti i pljuskovi stadose zalijevati zednu zemnju .

Zaista je Ebu Talib mnogo volio Muhammeda s.a.v. Ali zasto je bio spreman zrtvovati imetak, polozaj pa cak i zivot za njega? Neki to tumace kao rodbinsku ljubav. Ali koji otac vise voli bratovo dijete od svoje djece? Kada su bili u kolibama za vrijeme one tri godine, plaseci se za Muhammedovu sigurnost, Ebu Talib je svake noci na Muhammedovo mjesto stavljao jednog od svojih sinova, a njega stavljao da spava na mjestima vlastitih sinova. Zaista je on iskreno vjerovao u ono sa cime mu je bratic dosao, i ta iskrena vjera bila je glavni pokretac njegovih akcija i razlog za njegovu veliku privrzenost i ljubav. Ebu Talib je bio svjedok Abdul Mutalibovog ponasanja prema Muhammedu. On bi cak ustajao u njegovom prisustvu u znak postovanja. Mnoge starjesine bi mu prigovarale zbog toga. “Zar ti da ustajes pred djetetom!?” Ebu Talib je pamtio oceve rijeci kojima bi im odgovarao: “U ovom mom unuku veliki je covjek.”

Historicari su zabiljezili mnoge Ebu Talibove stihove iz kojih se jasno vide njegova vjerovanja. Jedan od njih je sljedeci:

Uglednici znajte da Muhammed Poslanik je,
Bas onako kao sto Musa i Isa to bijahu prije.

U drugoj poemi Ebu Talib kaze:

Da li znate da Muhammeda za Bozijeg Poslanika drzimo, isto onako kako za Musaa, sina Imranova, da je Boziji Poslanik govorimo…

Jednom u prisustvu Ebu Taliba, nakon sto su ga bezuspjesno nagovarali da prestane podrzavati Muhammeda s.a.v., Ukba b. Ebi Muit podje prijetece govoriti: “Ostavi ga! Ne vrijedi ga vise savjetovati. Muhammeda treba ubiti i tako s njim jednom zauvijek zavrsiti.”

Tog dana Muhammed s.a.v. je izasao iz kuce i nije ga bilo citavog dana. U vece Ebu Taliba obuze nelagodan osjecaj. Na um mu padose Ukbine rijeci i zla slutnja mu prostruju kroz glavu. On posla nekoga da provjeri da li je Muhammed s.a.v u kuci nekog od rodjaka. Kada ga nigdje ne nadjose, Ebu Talib zakljuci da su Kurejsi ispunili prijetnju i ubili Muhammeda s.a.v. Odmah odluci da im pokaze sta znaci povrijediti nekoga za ciju bezbijednost je bio on odgovoran. Pozva hasimijske mladice i naredi im da sakriju nozeve u odjecu i da zajedno sa njim podju do Kabe. Kada stignu tamo neka svako od njih sjedne do jednog od uglednika ili vodje, i kada ga cuju da kaze: “O vodje Kurejsa, hocu Muhammeda od vas!”, da svako od njih ubije njemu najblizeg.

Bas kada su se spremali da krenu Haris b. Zejd dodje, pa kada saznade gdje i zasto su se uputili, rece im da je Muhammed s.a.v. u jednoj kuci u drustvu muslimana. On im rece da se vrate i sam ode da o svemu obavijesti Muhammeda s.a.v. Kada je on zurno dosao, Ebu Talib ga je docekao rasirenih ruku i sa suzama u ocima. “Muhammede, gdje si bio? Da li ti se ista dogodilo?”, Ebu Talib ga je brizljivo pitao.

Ipak, briga da ne ubiju Muhammeda s.a.v. nije ga napustala. Ako to danas nisu ucinili ucinit ce to sutra. Zbog toga on odluci da ih javno upozori i zaprijeti da ne pokusavaju takvo nesto.

Sutradan, kada su uglednici poceli zauzimati mjesta u blizini Kabe, paznju im privuce Ebu Talib okruzen brojnim mladicima ozbiljnih lica.
“Juce nismo mogli naci Muhammeda, pa sam pomislio da ste uradili ono sta vam je Ukba predlagao, i da ste ga ubili”, poce Ebu Talib, “Zato sam bio odlucio da dodjem ovdje sa ovim momcima. Svakom od njih sam bio naredio da sjedne u blizinu jednog od vas i da ga na moj znak napadne i ubije. Srecom, nasao sam Muhammeda (s.a.v.) ziva i zdrava.” Onda je naredio da momci pokazu nozeve koje su krili, i onda zavrsio govor rijecima: “Allaha mi, da ste ga ubili ne bi postedio ni jednog od vas, i borio bih se s vama do zadnjeg covjeka…”

Kada je Poslaniku s.a.v. bilo naredjeno da pozove rodjake, Ebu Talib ga je hrabrio rijecima: “Ustani braticu! Tvoj polozaj je visok, a tvoja vjera plemenita. Ti si sin velikog covjeka. Ako te jezik povrijedi, ustace neko da te odbrani, i ostre sablje ce da odsjeku jezike tvojih neprijatelja. Bogami, Arapi ce biti pitomi pred tobom, kao sto je mladunce kamile pitomo pred njegovom majkom.”

Ovako je Ebu Talib stitio Muhammeda s.a.v. punih cetrdeset dvije godine. Narocitu hrabrost je pokazao i najvise se zrtvovao zadnjih deset godina, u kojima je Muhammed s.a.v. otvoreno pozivao u islam. Jedini razlozi za tu upornost i hrabrost bili su njegova cvrsta vjera i zato sto je shvatio vaznost Muhammedove misije. I, dodajuci zrtvovanje njegovog sina, Alija, znacenje stihova Ibn Ebil Hadida postaje sasvim jasno:

Da Ebu Taliba i njegovog sina nije bilo, ni vjere ne bi bilo. On je Muhammedov oslonac u Mekki bio, a u Medini u virove smrti njegov sin se za njega bacao.

Kada je umirao u Ebu Talibovoj oporuci je stajalo: “… Zaduzujem vas Muhammedom (s.a.v), povjerljivim i istinoljubivm, najboljih vrlina medju Arapima. Donio je vjeru koju srca prihvataju, ali jezici protiv nje govore. Vidim da ce je prihvatiti slabi i bespomocni, i da ce, na kraju, poniziti ugledne Kurejse. … Djeco moja, budite mu prijatelji i pomozite njegovu vjeru, jer uspjesan je onaj koji nju podrzi. Da mi smrt da jos vremena nastavio bih ga cuvati od svih opasnosti.”

Kada je hazreti Alija obavijestio Poslanika s.a.v. o Ebu Taliboj smrti, on je gorko zaplakao. Onda je pokazao hazreti Aliji kako da mu da gusul, kafan, i kako da ga ukopa. Poslije toga je on s.a.v. sam dovio za umrlu dusu.

Na kraju, upitat cemo se kako je moguce da neki smatraju Ebu Taliba nevjernikom? Zaista je to rezultat dugogodisnje propagandne kampanje Muavijie ibn Sufijana protiv hazreti Alije . Ona je imala za cilj i da strgne ugled sa njegovog oca. Kako je moguce da nevjernikom smatraju Ebu Taliba a Ebu Sufijana vjernikom? On je bio nevjernik i umro takav. Pred samu smrt, kada je dozivio da se vlast vrati u ruke njegove familije rekao je: “Ovo je stvarnost.… Nema obecane kazne ni nagrade, nema dzenneta ni dzehennema, nema prozivljenja niti Sudnjeg dana. ”

Neko je pomenuo Ebu Taliba pred imamom Zejnul Abidinom. “Pitam se kako neko moze sumnjati u Ebu Talibovu vjeru, kada zena muslimanka ne moze biti u braku sa nevjernikom. Fatima b. Esad je bila medju prvim zenama koje su prihvatile islam, i ostala je u braku sa Ebu Talibom sve do kraja njegovog zivota”, Imam je rekao.

Imam Muhammed Bakir kaze: “Ebu Talibova vjera je bila iznad vjera mnogih drugih, i Ali je uredio da hadz bude obavljen u njegovo ime.”

Imam Dzafer Sadik kaze da je “Ebu Talib slicio vjernicima koji su se krili u pecini . Vjerovali su, ali su se morali pretvarati da ne vjeruju, i zbog toga ce biti dvostruko nagradjeni.”

Ebu Talib je bio jedna od vodecih licnosti islama, i kao takav umro je kao istinski vjernik. On je bio ono Muhammedovo utociste o kojem nam sam casni Kuran govori:

“… Zar nisi siroce bio, pa ti je On utociste pruzio…? (K. 93:6)

Nazad na sadrzaj

Tvrđave Hajber - novi izvor opasnosti

Od dana kada je islam došao u Medinu, jevreji su postajali sve više neprijateljski raspoloženi prema Poslaniku s.a.v. i muslimanima. Na kraju je njihovo neprijateljstvo preraslo neprijateljstvo Kurejša, koji su odmah po pojavi islama u Mekku prisilili muslimane da učine hidžru. Oni koji su živjeli u Medini ili u njenoj okolici morali su biti uklonjeni zbog njihovih opasnih aktivnosti protiv Poslanika i muslimana. Jedna grupa je bila pogubljena dok su plemena Kajnuka i Nuzejr bila protjerana. Protjerani jevreji su migrirali u područje zvano Hajber.

Hajber je bila plodna dolina udaljena oko 140 km sjeverno od Medine. Tamo su jevreji prije islama izgradili sedam jakih tvrđava u kojima su obitavali. Kako je predio bio prigodan za poljoprivredu, tamošnji stanovnici su bili sposobni zemljoradnici, i još uz to, bogati trgovci i vješti ratnici. Tu je bilo oko dvadeset hiljada žitelja.

Glavna krivica jevreja Hajbera bila je ta što su oni, pomoću svog bogatstva, podsticali arapska plemena da napadnu grad islama, Medinu, što je i rezultiralo u opkoljavanju grada i bici kod iskopa. Dobro izabrana taktika muslimana pomogla im je da odbiju ovaj napad i nastave da žive u Medini. Prljave igre jevreja primorale su Poslanika s.a.v. da počne da razmišlja kako da uništi ovaj izvor nemira za zajednicu muslimana. Bilo je vrlo moguće, ako se to ne bi uradilo da će jevreji biti spremni potrošiti velike količine novca i sredstava da ponovo organizuju mušrike protiv muslimana. Pokazalo se da je njihova slijepa privrženost jevrejskoj vjeri daleko veća od privrženosti mušrika prema njihovoj idolopokloničkoj vjeri. Dok su arapi prelazili na islam u hiljadama, tek šačica jevreja je bila prihvatila islam.

Drugi razlog zbog kojeg je Poslanik s.a.v. morao nešto učiniti s jevrejima Hajbera bila je činjenica da je on već kontaktirao sve veće države u svijetu i pozvao ih u islam. Tim činom je skrenuo pažnju na sebe i dešavanja na arabijskom poluostrvu. Ako bi neka od tih svjetskih sila odlučila da krene u akciju protiv islama, neprijateljski raspoloženi jevreji bi predstavljali idealnu pomoć.

Ovo je bila dobra prilika da se riješi ovaj problem jednom za svagda. Poslije hudejbijskog sporazuma muslimani više nisu morali strahovati od napada Kurejša i, prema tom ugovoru, Kurejšima nije bilo dozvoljeno da pomažu jevrejima. Uskoro ćemo vidjeti kako je Poslanik s.a.v. spriječio druga arapska plemena da ne priteknu u pomoć jevrejima Hajbera. Iz upravo navedenih razloga Poslanik s.a.v. je naredio muslimanima da se pripreme i krenu da osvoje zadnje uporište jevreja na Arapskom poluostrvu. Dozvolio je samo onima koji su bili prisutni s njim pri potpisivanju Hudejbijskog ugovora da učestvuju u ovom pohodu. Drugi su se mogli pridružiti ali nisu imali prava da učestvuju u podjeli ratnog plijena.

Poslanik s.a.v. je postavio Ghajlu b. Leithia kao svog zamjenika u Medini. Zastavu bijele boje predao je hazreti ‘Âliju i onda naredio muslimanima pokret. U želji da vojska što prije dodje do odredišta naredio je svom tjeraču kamile, ‘Amiru b. Akwa da recituje sljedeće stihove.

Allaha mi, da nas On nije blagoslovio, mi bismo zavedeni bili;
Sadaku ne bi davali niti bi se Njemu klanjali.
Mi smo narod koji ne podnosi da ga neko tlači ili protiv njega druge podbada.
Bože, učini da budemo uporni i učcvrsti nas na pravom putu.

Ovi stihovi jasno govore o razlozima ovog pohoda muslimana. Jevreji su bili ti koji su ih pokusali tlaciti i podbadati druge protiv njih, i da bi se oslobodili ovih tlacitelja muslimani su bili ustali protiv njih.

Dobro je poznato da je Poslanik s.a.v. itekako vodio racuna taktickom zavaravanju neprijatelja. Tako je on i ovaj put poduzeo sve mjere da njegova namjera o napadu na Hajber bude tajna. Ovo je bilo potrebno da bi muslimani uspjeli iznenaditi neprijatelja i opkoliti njegova utvrdjenja prije nego se on snabdije s namirnicama i oruzjem i pripremi za dugu opsadu. Takodjer, kada se nije znalo kuda se vojska muslimana uputila, onda ni jedno od neprijateljski raspolozenih plemena nije moglo biti sigurno od napada. Zbog toga su se morali pripremati za vlastitu odbranu umjesto da razmisljaju o pruzanju pomoci nekom od prijateljskih plemena za koje bi se sigurno znalo da ce biti napadnuto.

Kada je vojska muslimana napustala Medinu, mislilo se da se Poslanik s.a.v. uputio da napadne arapska plemena Ghatfan i Fazara, koja su bila saveznici jevreja u bici kod iskopa. Medjutim, kada su stigli do pustinje Radzi, Poslanik s.a.v. je naredio da se krene u pravcu Hajbera. Ovim manevrom muslimani su dosli u poziciju da sprijece pomenuta arapska plemena da priteknu u pomoc jevrejima Hajbera. Tako, za citavo vrijeme jednomjesecne opsade ta plemena nisu bila u stanju da pruze ikakvu pomoc svojim saveznicima.

Poslanik s.a.v. je u ovom pohodu bio u pratnji 1600 ratnika, medju njima i dvije stotine konjanika. Kada su dosli u blizinu Hajbera, Poslanik s.a.v. se pomolio: “Boze, Ti si Gospodar nebesa i svega onog sto je u njima, i Gospodar zemlje i svega onog sto je na njoj … Trazim od Tebe dobro ovog predjela, dobro njegovih stanovnika i dobro svega sto je u njemu, i trazim od Tebe zastitu od njegova zla, od zla njegovih stanovnika i od zla svega sto je u njemu.” Ova molitva nije bila molitva osvajaca koji je dosao da pripoji dio teritorije svojoj teritoriji. Nego, to je bila molitva lidera koji je bio primoran da dodje u to mjesto da bi se direktno suocio s opasnoscu koja se nadvijala nad narodom tog lidera. Ova tvrdnja je dokazana cinjenicom da je Poslanik s.a.v., nakon sto je zauzeo sve jevrejske tvrdjave, napustio Hajber i ostavio jevreje da i dalje budu u posjedu svojih imanja, cak i bez placanja ikakvih taksi muslimanima u Medini.

Tvrdjave Hejbera imale su sljedeca imena: Na'im, Kamus, Katibah, Nastãt, Sîk, Vatih i Sulãlim. Svaka je imala visoke kule s kojih su izvidnici bili u stanju da na daleko primjete svako sumnjivo kretanje. Zidine i kule tvrdjava su bile napravljenje na takav nacin da su njeni stanovnici imali, uz koristenje kamenja i katapulta, potpunu kontrolu nad svim prilazima tvrdjavama. Takodjer su jevreji u njima drzali dovoljne zalihe vode i hrane. Zidovi tvrdjave su bili toliko debeli da ih se nije moglo probiti, sve i kad bi prilaz njima bio neometan. Muslimani su morali maksimalno iskoristiti svoje ratne vjestine i sredstva da bi bili u stanju da vode rat s ovako snaznim i dobro utvrdjenim neprijateljem. Prva stvar koja se morala uciniti bila je zauzimanje svih puteva i prilaza tvrdjavama. To je bilo uradjeno za vrijeme noci na tako strucan nacin tako da izvidnici s kula nisu bili nista primijetili. U jutro, kada su seljaci krenuli sa stokom i alatima ka svojim njivama izvan tvrdjava bili su potpuno iznenadjeni s prizorom koji su ugledali. Vojnici islama su stajali ispred njih u punoj ratnoj opremi. Nakon sto su se oporavili od trenutnog soka, trkom su se vratili u tvrdjave i obavijestili druge da je Poslanik s.a.v. tu s vojskom. Vrata tvrdjava se odmah zatvorise i zabarikadirase, i jevrejski lideri organizovase ratno vijece. Kada je Poslanik s.a.v. vidio razbacane motike, lopate i krampove koje su uspaniceni jevreji pobacali, rekao je: “Allahuekber! Upropasten je Hajber. Kada mi dodjemo nekom narodu - teska vremena dolaze onima koji su bili opomenuti.” Jevreji donijese odluku da se odbrana vrsi sa vrha zidina bacanjem kamenja i gadjanjem strijelama. Samo u odredjenim slucajevima najbolji jevrejski vitezovi bi izlazili vani da se suoce s muslimanima. Jevreji su se drzali ovog plana do kraja tako da su bili u stanju da se odupru muslimanima za jedan citav mjesec. Ponekad se neka tvrdjava napadala i po deset dana ali bez uspjeha.

Muslimani bijahu postavili svoj logor na ne bas pogodnom mjestu s vojne tacke gledista. Jevreji sa zidina imali su potpun pregled nad aktivnostima muslimana, dok su neki od njih bili u stanju da dobace svoje strijele i do centra logora. Zbog toga je iskusni ratnik, Hubab b. Munzir, dosao do Poslanika s.a.v. i rekao mu: “Ako smo se ovdje ulogorili vodjeni Allahovom objavom, onda nemam nista protiv jer su Njegova naredjenja iznad nasih zelja i misljenja. Medjutim, ako to nije slucaj, i ako u tome mozemo iznijeti svoje misljenje, onda sam duzan da kazem da se ovo mjesto moze vidjeti od strane neprijatelja, i da je toliko blizu utvrdjenju Nastãt da nas oni mogu gadjati strijelama iz njega.” Poslanik s.a.v. mu, drzeci se jednog od najosnovnijih principa islama (tj. principa sure ili dogovaranja i uvazavanja misljenja drugih), rece: “Pokazi nam bolje mjesto i odmah cemo se premjestiti.” Nakon sto je pregledao teren, Hubab je predlozio mjesto koje se nalazilo iza palminih stabala. Poslanik s.a.v. onda naredi da se logor premjesti tamo.

O bici na Hajberu nemamo puno historijskih detalja. Medjutim, sigurno se zna da je vojska islama vrsila opsade i osvajala tvrdjave jednu po jednu, tako sto bi prvo presjekla sve veze neke tvrdjave s drugima i onda je napadala sve dok je ne bi osvojila. Onda bi prelazila na osvajanje druge. Trebalo je najvise vremena da se osvoje one tvrdjave koje su bile povezane s drugima putem podzemnih kanala ili ciji su branioci pokazivali tvrdoglavu upornost. U slucajevima onih usamljenih tvrdjava, ciji su branioci bili ispunjeni strahopostovanjem prema vojsci islama, osvajanje je islo glatko i gotovo bez prolijevanja krvi.

Prema historicarima, prva tvrdjava Hajbera koja je pala u ruke muslimana, nakon velikog napora, bila je tvrdjava Na'im. U jednom od napada poginuo je Mahmud b. Maslamah Ansari, jedan od poznatih Poslanikovih ashaba. Za vrijeme njene opsade pedeset muslimana bilo je ranjeno. Mahmud je bio pogodjen kamenom bacenim s vrha tvrdjave. Poslije ove, na redu je bila tvrdjava Kamus ciji je upravitelj bio Ibn Abil Hakik. Uskoro i ona bi osvojena. Medju njenim stanovnicima bila je i Safija, kcerka jevreja Haja b. Ahtaba. Ona ce kasnije postati Poslanikova zena.

Osvajanjem ovih dviju tvrdjava moral u redovima muslimana vidno se poveca, dok u redovima jevreja on vidno opade. Ipak, muslimani su bili u nezavidnoj situaciji jer, i pored osvajanja pomenutih tvrdjava, hrane nije bilo dovoljno. Hrana je bila cuvana u jednoj od neosvojenih tvrdjava. I pored gladi koja je sada zavladala u redovima muslimana, Poslanik s.a.v. se pobrinuo da muslimani drze do principa islama. Tako, kada se pojavio cobanin kojeg su jevreji bili unajmili sa stadom ovaca, ocekivalo se da s gladovanjem bude svrseno. ^obanin je dosao Poslaniku s.a.v. i zatrazio od njega da mu objasni islam. Kada je to ucinjeno na njegovom licu se pojavise znakovi zadovoljstva i on iskaza zelju da se ukljuci u redove muslimana. Nakon toga rece: “Jevreji su mi povjerili ove ovce na cuvanje. Sta da radim s njima sada kada ne zelim vise da im se vratim.” Poslanik s.a.v. mu rece u prisustvu gladnih vojnika islama: “U mojoj vjeri iznevjeriti nesto sto su ti drugi povjerili predstavlja veliki grijeh. Zbog toga moras odvesti stado do ulaza u tvrdjavu i onda ga natjerati prema njemu.” On uradi ono sto mu bi receno i prikljuci se muslimanima koji su napadali njene zidine. U jednom od napada pogodi ga kamen i usmrti ga na licu mjesta. Tako, on postade sehid a da nije uspio klanjati ni jedan rekjat.

Nema sumnje da je Poslanik s.a.v., koji je jos u mladosti zaradio sebi naziv emîn (povjerljivi), bio takav u svim prilikama. Jevrejima je bilo dozvoljeno da svaki dan izvode svoja stada iz tvrdjave na ispasu prolazeci ispred gladnih vojnika. Muslimani nisu uzimali zivotinje i klali ih radi mesa, osim jednom, kada je glad postala za ne izdrzati. Tada je Poslanik s.a.v. naredio da se uzmu samo dvije ovce i zakolju, a ostale puste da idu sa svojim cobanima. Kada su se muslimani opet poceli zaliti na glad, Poslanik s.a.v. se pomolio: “O Gospodaru! Pomozi vojnicima islama da osvoje tvrdjavu u kojoj se cuva hrana.” On im nije dozvolio da prisvajaju imovinu jevreja prije konacne pobjede.

Uzimajuci u obzir ove historijske cinjenice o ponasanju Poslanika islama i njegovih sljedbenika za vrijeme rata, jasno se vidi koliko su neosnovane izjave pojedinih orijentalista koji su zeljeli predstaviti bitke koje su muslimani vodili kao pljacke u kojima se nije vodilo brige o pravdi i moralnim principima. Gore navedeni primjer dokazuje suprotno, jer Poslanik s.a.v., cak i u najnepovoljnijim uslovima, kada su on i njegovi sljedbenici bili suoceni sa gladju i smrcu, nije dozvolio cobaninu da iznevjeri jevreje koji su mu dali ovce na cuvanje.

Nakon osvajanja pomenutih tvrdjava muslimani su skoncentrisali svoje snage oko tvrdjava Vatih i Sulãlim. Medjutim, jevreji su uspjevali odbiti svaki napad i vojska islama nije mogla prodrijeti ni u jednu od njih bez obzira na ulozen trud i pozrtvovanje. Broj poginulih medju muslimanima bio je velik. Napadali su na tvrdjave punih deset dana i svaki dan bi se vracali u logor neobavljenog posla. Jednog dana Ebu Bekr bi poslan da rukovodi napadima. Nosio je bijelu zastavu a za njim je isla vojska. Medjutim, nakon prvog sukoba s neprijateljem, postade jasno da vojska islama nece uspjeti u svojoj nakani. Za neuspjeh komandant je kritikovao vojnike a vojnici komandanta. Sljedeceg dana komandovanje vojskom bi povjereno Umaru. Medjutim, njemu se desi isto kao njegovom predhodniku. Prema Taberiju (Tarikh Taberi, dio II, str. 300), Umar jos zastrasi Poslanikove ashabe pricom o hrabrosti i vjestini jevrejskog heroja Marhaba. Poslanik s.a.v. bi veoma nezadovoljan ovim Umarovim postupkom. (Madzma'a el-Bejãn, dio IX, str. 120; Sirah Halebi, dio II, str. 43)

U medjuvremenu Poslanik s.a.v. sazva sve ashabe na jedno mjesto i izrece ove cuvene rijeci: “Sutra cu dati ovu zastavu covjeku koji voli Allaha i Poslanika i kojeg vole Allah i Poslanik. Allah ce uciniti da ova tvrdjava bude osvojena njegovim rukama. On je covjek koji nije nikad okrenuo ledja neprijatelju i koji nikad ne bjezi iz boja.” Po onome kako prenose Tabarsi i Halabi, Poslanik s.a.v. je koristio rijeci karrãr gajri ferrãr, sto znaci onaj ko uporno napada neprijatelja i koji ne bjezi (tj. potpuno suprotno ponasanjima predhodne dvojice komandanata)*

Poslanikove rijeci, koje su dokazivale superiornost, duhovno preimucstvo i junastvo vodje kome je bilo sudjeno da bude pobjednik, izazvase uzvike radosti, i sigurno je svako pozelio da je Poslanik s.a.v. mislio bas na njega. Kada je osvanuo sutrasnji dan muslimani se okupise oko Poslanika s.a.v. da vide koga ce on pozvati. Tisinu prekinuse njegove rijeci: “Gdje je ‘Alî?” Bi mu receno da je on ostao u svom satoru zbog bolesti u ocima. Poslanik s.a.v. naredi da mu se dovede hazreti ‘Ali. Taberi pise: “'Alî je bio postavljen na kamilu i tako doveden pred Poslanika s.a.v..” Ova recenica ukazuje da je bolest bila toliko jaka da mu nije dala da se krece. Onda je Poslanik s.a.v. stavio svoje dlanove preko njegovih ociju i pomolio se za njega. Ova Poslanikova molitva imade slican efekat dahu poslanika Isaa, pa njegove oci ozdravise i bolest mu se nikad vise ne vrati.

Poslanik s.a.v. je naredio ‘Aliju da krene naprijed s vojskom. Rekao mu je da prije nego napadne neprijatelja posalje svog predstavnika liderima jevreja u tvrdjavi da ih pozove u islam. U slucaju da odbiju, da ih obavijesti da mogu nastaviti slobodno zivjeti pod islamskom upravom uz uslov da se razoruzaju i placaju dzizju. U slucaju da i ovo odbiju, Poslanik s.a.v. mu je naredio da ih napadne. Zadnja Poslanikova recenica upucena hazreti Aliju ovom prilikom bila je: ”Ako mocni Allah pomocu tebe uputi samo jednu osobu, bolje ti je nego imati krdo crvenodlakih kamila koje ces potrositi trudeci se na Allahovom putu.” Poslanik s.a.v. je ovim savjetima ukazivao na pravi put, cak i za vrijeme rata i neizvjesnosti. Ovo je jos jedan dokaz da je on s.a.v. vodio sve svoje bitke u cilju upucivanja ljudskog roda.

Historicari i biografi islama pisali su u detalje o bitci za Hajber. Mnoge stvari se daju saznati studirajuci ove spise. Oni nam jasno kazuju da bez hrabrosti i pozrtvovanja hazreti ‘Alîja muslimani ne bi bili u stanju osvojiti ove najbolje branjene jevrejske tvrdjave. Mada su neki pisci pokusali da falsifikuju historijske cinjenice zamijenjujuci ih s izmisljenim pricama, dobar broj njih je odao pravo priznanje hazreti ‘Aliju. Skracena verzija osvajanja ovih tvrdjava, bazirana na predajama iz vise knjiga o historiji islama, ide ovako:
Kada je Poslanik s.a.v. odredio da ‘Alî vodi armiju na tvrdjave Vatih i Sulãlim (tvrdjave koje su Ebu Bekr i Umar pokusali osvojiti, ali bez uspjeha, nanoseci tako tezak udarac ugledu vojske islama), obukao je jako pancirno odijelo i pricvrstio za pojas svoju sablju – zulfikar. Onda je krenuo ka tvrdjavama na celu vojske. Odmah se vidjelo da o slanju izaslanika ne moze biti govora jer su jevreji odmah izasli u punoj ratnoj spremi. Njihovi izrazi lica i ratni poklici ucinili su da muslimani koji su bili s hazreti Alijom nenamjerno koraknu nazad. Prvi koji je dosao do njih bio je Haris, Marhabov brat. Hazreti Alî se uze u kostac s njim i ubrzo ga smrtno rani. Prizor brata kako se valja u prasini u smrtnim mukama jos vise uveca Marhabovu srdzbu i gnjev. On, u punoj ratnoj spremi, naoruzan do zuba, sada podje naprijed da osveti brata. Kako je bio i obicaj u tadasnjoj Arabiji, on poce da recituje stihove o sebi:

“Kapije i zidovi Hajbera
Znaju za Marhaba.
Ja sam ratnik iskusni
Čije oruzje ima zvuk ratni.
U danima pobjede
Ja sam pobjednik
Po mojim neprijateljima
Prosuta je krv njihova.

Kao odgovor, hazreti ‘Alî izrece ove:
“Ja sam covejk onaj
Čija majka ga je lavom zvala.
Hrabar covjek
Lav pustinje.
Ruke moje su snazne
Jak je i moj vrat.
U borbi, strah u kosti uljevam
Bas onako kako to i cini lav.”

Nakon ove izmjene rijeci počeše mijenjati i udarce. Jevreji i muslimani posmatrali su s uzbudjenjem ovaj duel. Zvukovi od udaraca sablji daleko su se culi. Odjednom, ostra sablja heroja islama puce po Marhabovom sljemu, prosjece ga i zari mu se u lobanju sve do usta. Vidjevisi ovo, vecina jevreja se dade u bijeg. Ona hrabrija nekolicina poce da napada ‘Alija, pa i oni, jedan po jedan, bijahu usmrceni. Onda on poce da trci za jevrejima koji su bjezali. Pri tome mu jedan izbi stit iz ruke, ugrabi ga i s njim uleti u tvrdjavu. I onda se desi cudo! Hazreti ‘Alî zgrabi vrata tvrdjave koja su jevreji pokusavali da zatvore, izvali ih iz baglama i poce se s njima koristiti umjesto svog stita. Utom i ostali muslimani pritrcase i pocese napadati jevreje u tvrdjavi.

Kada je bacio vrata u jarak kod tvrdjave, desetorica ashaba, ukljucujuci i Ebu Rafi'a, pokusali su ih podici sa zemlje ali nisu uspjeli u tome. (Tarikh Taberi, dio II, str. 94) Ja'qubi pise da su vrata bila napravljena od kamena i da su bila oko 1.5 metara duzine i 75 cm sirine. Sejh Mufid prenosi hazreti Alijeve rijeci vezano za ovaj dogadjaj: “Iscupao sam jedna vrata tvrdjave i koristio ih kao stit. Na kraju bitke stavio sam ih preko jarka koji su jevreji bili iskopali, onda sam ih gurnuo u jarak.” Neko ga je upitao da li su mu vrata bila teska. Hazreti Ali je odgovorio da su mu bila iste tezine kao i njegov stit. O tome kako je bilo moguce da on uradi to sto je uradio tog dana, historicari su davali razna objasnjenja. Medjutim, najbolje objasnjenje je ono koje je dao sam ‘Alî. Kada je bio upitan o tome rekao je: “Ona vrata nisam nosio ljudskom snagom. To je bila snaga koju mi je Allah dao zbog moje cvrste vjere u Sudnji dan.” (Bihar el-Envar, dio XXI, str. 21)