Jedan od onih koji su se u znanosti suprotstavljali imamu Dzaferu Sadiku bjese Ebu Sakir. Jednom prilikom, nakon sto je Dzafer Sadik obavio namaz, ovaj covjek mu pridje, sjede kod njega i rece: “Dopustas li da kazem ono sto hocu?” “Reci sve sto hoces“, dodje odgovor. Tada Ebu Sakir upita: “Zasto svoje ucenike i one koji ti vjeruju varas legendama?” “Kojim ih to legendama varam?”, upita sada Imam. Ebu Sakir rece: “Ono sto ti govoris o Bogu nije nista drugo do legenda. Pripovijedanjem legendi hoces ljude natjerati da uzvjeruju u nesto sto ne postoji. A dokaz da Bog ne postoji je to sto ga ne mozemo pojmiti niti jednim od svojih osjetila. Mozda ces kazati da, ako covjek Boga vec ne moze pojmiti preko pet svojih osjetila, to moze uciniti unutarnjim osjetilima. Medjutim, poimanje unutarnjim osjetilima ovisno je od koristenja pet vanjskih osjetila. Izgradi u svojoj svijesti, ako mozes, nesto u sto nije umijesano jedno ili vise vanjskih osjetila. Kada zamislis svog odsutnog prijatelja, nije moguce da ga to uradis ako ne bi bilo osjetila vida, i nije moguce da se sjetis sta je govorio ako ne bi bilo tvog osjetila sluha. Dakle, sva tvoja unutarnja osjetila su ovisna o pet vanjskih osjetila, tako da se bez ovih vanjskih osjetila nisi u stanju koristiti unutarnjim osjetilima. Zato, ako kazes da Boga poimas svojim unutarnjim osjetilima ja to necu prihvatiti, ali cu prihvatiti da Boga poimas svojim vanjskim osjetilima. Cak ni razum nije sposoban da razumije ista bez vanjskih osjetila. Sam ces priznati da razum nije u stanju iznaci dokaz ili izvesti zakljucak bez pomoci jednog ili vise vanjskih osjetila.

“Zato, Bog na cije obozavanje ti pozivas ljude nije nista drugo nego rezultat tvoje uobrazilje. Ti si nesto zamislio i definisao, pa da bi sacuvao svoj utjecaj, kazes da se to ne moze vidjeti niti ce biti vidjeno, da nije od majke rodjeno i da od njega niko nece biti rodjen. Tvoj Bog, koji se ne moze vidjeti, poput je skrivenog idola Indijaca. U Indiji postoji jedan idol ispred koga je navucen zastor pa ga niko ne vidi, a svecenici govore ljudima da se taj idol nikad ne pokazuje ljudima, jer zna da ce onaj ko ga ugleda umrijeti. Skriveni idol se, po rijecima svecenika, nikome ne prikazuje iz milosti prema svojim obozavateljima. Tako se i tvoj Bog nikad ne pokazuje samo zato da niko ne bi umro zbog njegovog vidjenja. Cudi me to sto tvrdis da je tvoj Bog stvorio ovaj svijet – Bog koji se ne moze vidjeti i ciji glas se ne moze cuti, osim kada se radi o nekom Njegovom poslaniku. Zar nije ispravnije moje vjerovanje da je ovaj svijet nastao sam po sebi. Sadi li neko pustinjsku travu? Zar nije tacno da ona raste i zeleni sama po sebi? Stvara li neko mrava ili komarca? Zar ni oni ne nastaju sami od sebe?

“O ti koji mislis da si ucen i tvrdis da si nasljednik Poslanika islama, kazem ti da, medju svim legendama koje ljudi prenose, ni jedna nije neosnovanija i neuvjerljivija od one koja kaze da postoji neki nevidjeni Bog. Ostale legende, pa i ako su nestvarne, barem govore o ljudskom zivotu, i likovi u njima, mada ne postoje, postupaju poput ljudi, vidljivi su, govore, jedu, vole i spavaju. Kada covjek cuje neku legendu, premda zna da je izmisljena, uziva slusajuci je, jer u njenim muskacima i zenama pronadje sebe i sebi slicne. On shvata da, iako ti muskarci i zene nisu postojali, njihovo postojanje u smislu primjera i pouke je prihvatljivo. Onaj ko slusa legendu ne vjeruje u nju, ali mu razum govori da je postojanje muskaraca i zena poput ovih koji se spominju u legendi moguce. Ali, ljudski razum, za koga sam kazao da ovisi od pet vanjskih osjetila, ne prihvata Boga o kome ti govoris, jer razum ne prihvata postojanje necega sto se ne vidi, ne cuje, ne mirise, ne moze se dotaci niti okusiti. Tvoj Poslanik i ti kao njegov nasljednik iz maste vase izvodite nezamislivog Boga da bi ste ljude prevarili – Boga koji sve vidi a sam se ne moze vidjeti. Kako Bog koji nema oci moze druge vidjeti, kako onaj koji nema jezik moze govoriti, kako onaj koji nema ruke moze stvarati?

“Zao mi je onih koji su nasjeli na tvoje prevarantsko govorenje i povjerovali u Boga koji se ne vidi. Ali ja ne nasjedam na tvoju prevaru i ne prihvatam tvoju legendu o Bogu koji se ne vidi. Moj bog je onaj kojeg mogu vidjeti svojim ocima, cuti svojim usima ili dodirnuti svojim rukama. On je napravljen od kamena ili drveta tako da niko ne moze posumnjati u njegovo postojanje. Mozes reci da bog kojeg sam ja istesao od drveta nije dostojan mog obozavanja. Ali, zar tvog nevidjenog Boga, za koga savjetujes ljude da ga obozavaju, nisi sam stvorio u svojoj masti? Zar obojica nismo stvoritelji svojih bogova, s tom razlikom sto se moj bog vidi i moze se dotaci, a tvoj se ne moze ni vidjeti niti dodirnuti. Posto ja ne zelim pripovjedati legende, ne kazem za svog boga da je stvorio mene ili svijet jer priznam da sam ga ja stvorio. Ali ti, pored toga sto neces da priznas da si sam stvorio svog Boga, pricas nam legende o tome kako je on stvorio svijet, ljudsku vrstu, i cak tvrdis da nije njega nista drugo ne bi postojalo. Sada te pitam, cemu te legende, i zasto pokusavas nagovoriti i druge da vjeruju u njih? Zasto ne priznas da je sve nastalo samo od sebe i da mi sami stavaramo nase bogove?”

Svo vrijeme dok je Ebu Sakir govorio imam Dzafer Sadik ga nije prekidao. U dva, tri navrata njegovi prisutni ucenici htjedose nesto reci, ali im je Imam dao znak da se ne mijesaju. Nakon sto je Ebu Sakir usutio, Imam mu rece, “Da li si rekao sve sto hoces?” “Samo cu jos reci da ti prica o nevidljivom Bogu koristi da za sebe steknes utjecaj, imetak i da provodis svoj zivot u ugodnostima”, Ebu Sakir na kraju rece. Sada mu se imam Dzafer Sadik obrati: “Posto si zavrsio, dopusti da ti odgovorim. Pocecu od posljednjeg dijela tvog govora. Rekao si da pozivam ljude ka vjeri u Boga da bih se domogao utjecaja i imetka. Kada bih bio u polozaju halife mozda bi tvoja optuzba bila i tacna. Ali, ti si danas ovdje vidio moju dnevnu hranu, a to bjese nekoliko zalogaja suhog hljeba. Pozivam te da veceras dodjes mojoj kuci i vidis sta veceram i u kakvim uslovima zivim.

“O Ebu Sakire, da sam htio sakupiti imetak da bih, kako kazes, zivio u ugodnostima, ne bih izabrao pozivanje ka vjeri u Boga kao sredstvo za to. Ja sam putem alkemije mogao postati imucan, a ako ne putem nje onda sigurno putem trgovine. Jer meni su poznata stanja u drugim zemljama, robama koje se u njima proizvode i najboljim nacinima za njihov transport. Upitaj trgovce naseg grada o robama koje se proizvode u Isfahanu, Arzanetu i Kiliki i da li se njihovom prodajom se moze ostvariti dobit ili ne. Niko ti nece biti u stanju reci o tome, jer oni poznaju samo Sam, Egipat i medjurjecje, i nisu im poznate robe drugih zemalja a cijim se uvozom u Arabiju moze ostvariti velika dobit.

“O Ebu Sakire, kazes da govorom o vjeri u Boga imam namjeru da steknem imetak. Kao odgovor cu ti reci da, od kada sam poceo pozivati ljude u vjeru, nisam od njih uzeo nista osim poklona sitnih u vocu. Kad u jesen prispiju hurme, jedan od mojih prijatelja uzbere u svom hurmiku nesto hurmi, stavi ih u kutiju i posalje mi po svome sluzi. Ja to prihvatim od njega samo da ga ne bih povrijedio. Imam drugog prijatelja koji posjeduje vrt narova u Taifu, pa kad u jesen prispiju narovi, izvjesnu kolicinu mi posalje karavanom koji prolazi kroz Medinu; i to prihvatam samo da ne bih povrijedio prijatelja. O Ebu Sakire, priznaj da niko ne bi proveo svoje vrijeme u pozivanju drugih u vjeru radi ovog svijeta kada bi u zamjenu za to dobio nekoliko narova i saku hurmi!

“O Ebu Sakire, cuo sam da ti je otac bio prodavac bisera, pa si mozda i ti u djetinjstvu uz oca naucio nesto o biserima. Ako ti poznajes bisere, kazem ti da ja poznajem sve dragulje i nema nijedne vrste dragulja koju ne poznajem i kojoj ne bih mogao odrediti cijenu. Da sam ikad htio prikupiti imetak, nije mi bilo nuzno da zarad toga pozivam ljude u vjeru. Draguljarstvom sam mogao postati imucan. Ako ti je otac bio prodavac bisera, znas li koliko vrsta jakuta postoji?” Ebu Sakir odgovori odrecno. “A znas li koliko vrsta smaragda postoji?” Ebu Sakir ponovo odgovori odrecno. “A znas li koliko ima vrsta dijamanata i kakve boje imaju?” Ebu Sakir opet zanijeka. “Ja poznajem sve vrste dijamanata i vrijednost svakoj od njih, i pored toga sto se ne bavim prodajom dragulja. Moje poznavanje dragulja jeste zbog znanosti, a draguljari ih prodaju i ne znajuci kako oni nastaju. Znas li ti otkud je dijamant blistav?” Ebu Sakir rece: “Niti sam prodavao dijamante, a niti je moj otac, da bih znao otkud dijamantu blistavost.” “Dijamant je blistav otud sto ga bruse. A znas li kako se dijamant dobija? Dijamant nastaje u koritima rijeka i nakon sto ga pronadju daje se majstorima da se izbrusi. Nakon brusenja on dobija blistavost. Brusitelj dijamanata se od djetinjstva odgaja uz oca ili brata koji ga uci o brusenju dijamanata, sto je jako precizan i tezak posao, jer dijamant se na moze brusiti osim drugim dijamantom.

“Sve ti ovo govorim da bih ti dao do znanja da sam zelio steci imetak mogao sam biti draguljar, a posto dragulje poznajem kroz znanost mogao sam draguljarstvom brzo steci imetak. A sada da predjem na drugi dio tvoje kritike, sto i jeste njen glavni dio, a to je tvoje nazivanje legendama moje pozivanje drugih u vjeru u jednog, nevidljivog Boga. O Ebu Sakire, mozes li ti koji porices nevidljivog Boga, vidjeti svoju unutrasnjost? Kada bi mogao pogledati unutar sebe ne bi govorio da je prica o Bogu koji se ne moze vidjeti obicna legenda.” Ebu Sakir upita: ”Kakve veze ima vidjenje svoje unutrasnjosti s vjerom u Boga koji se ne vidi?” Imam rece: “Ti kazes da ono sto se ne moze vidjeti, cuti, dotaci, omirisati ili okusiti, ne moze ni postojati. A cujes li zvuk pokreta krvi u svom tijelu?” “Ne cujem. I zar se krv uopste krece u tijelu?”, Ebu Sakir rece. “Krece se”, Imam nastavi, “i da li mozes osjetiti njen miris? O Ebu Sakire, krv svako nekoliko minuta prodje jedan put kroz tvoje tijelo i kada bi se njeno kretanje na trenutak zaustavilo, ti bi umro. A vidje li ti do danas krv kako kruzi kroz tijelo?” “Ne”, odgovori Ebu Sakir, “I ne mogu prihvatiti da se krv krece po mom tijelu.” Imam mu rece: ”To sto te sprjecava da prihvatis da se krv nevidjeno krece u tijelu jeste tvoje neznanje, a isto to neznanje te prijeci da priznas postojanje nevidjenog Boga. Znas li ista o stvorenjima koja je bog stvorio i zaposlio u tvom tijelu, pa si ti ziv kao posljedica njihovog rada?” Kada dodje odricni odgovor Imam nastavi, “Posto se ti oslanjas samo na svoja opazanja i tvrdis da ne postoji ono sto ne vidis, naravno da ne znas nista o njima. Da si spreman da trazis znanje i izbavis se iz svog neznanja, saznao bi da je u tvom tijelu toliko bica koliko je zrna pijeska u pustinji. Oni nastaju u tvom tijelu, u njemu rastu i razmnozavaju se, a nakon nekog vremena prestaju s radom. Medjutim, ti ih ne vidis, ne cujes, ne mozes ih dotaci niti omirisati.

“O Ebu Sakire, znaj da je broj bica koja zive i umiru u tvom tijelu veci ne samo od broja svih ljudi koji zive na zemlji, nego je veci i od broja zrna pijeska u pustinji. Dok si ti ziv, ona nastaju, rastu i umiru, i ako ta bica koja je Bog zaposlio u tebi prestanu raditi, ti ces umrijeti. Medjutim, posto si neznalica, nijeces njihovo postojanje i tvrdis da, posto ih ne vidis i ne cujes, ne mozes prihvatiti njihovo postojanje. Ti umisljas da je ono sto te nagoni da nijeces njihovo postojanje tvoj zdrav razum, dok je to u stvari maloumlje i neznanje. Neznanje te nagoni da nijeces kretanje krvi i postojanje zivih stvorenja u tvom tijelu. Avaj, u svijetu su i oni koji oci imaju, a ne vide, usi imaju, a ne cuju, smatraju svoje neznanje znanjem i svoju glupost razumom. Ta zasto je kazano da ko upozna sebe, upoznat ce svog Boga. Kada bi ti, o Ebu Sakire, poznavao sebe i kada bi znao sta se zbiva u tebi, koliko zivih bica nastaje, raste i umire u tvome tijelu da bi ti nastavio svoj zivot, tada ne bi govorio: ‘Posto ne vidim Boga i ne cujem mu glas, ne prihvatam Njegovo postojanje i smatram pricu o Njemu obicnom legendom.’

“O Ebu Sakire, vidis li ovaj kamen koga su stavili pokraje ove terase? Ti njega drzis krutim i nepokretnim, jer tvoje oci ne vide njegov pokret, i ko god bi ti rekao da u ovom kamenu postoji pokret koji je naspram nas ovdje okupljenih poput mirovanja, ti ne bi to prihvatio. Rekao bi da je to legenda i busao se u prsa kao razuman covjek koji ne vjeruje u legende. A ne znas da te tvoje neznanje i nevjerica sprecavaju da shvatis kretanje u ovom kamenu. Mozda ce doc dan kada ce covjek napredovati u znanju i moci vidjeti pokret unutar kamena.

“O Ebu Sakire, tvrdis da sve sto postoji na svijetu nastaje samo od sebe i da stvoritelj nije potreban. Kazes da pustinjska trava raste sama od sebe, ali ti nije palo na pamet da trava nece nici ako nema sjemena; ili ako postoji sjeme trava nece nici ako nema vode. Voda ce doci od kise koja nastaje kade se para sa zemlje sakupi u vidu oblaka. Kisa se spusta u samo odredjeno doba, pa ako je ne bude kada se ocekuje ni jedna vrsta pustinjske trave nece nici. Medjutim, pokusaj uzeti sjeme od deset vrsta trava pa ga stavi u posudu sa vlaznom zemljom i onda je potpuno zatvori. Hoce li ista nici? Dakle, da bi trava iznikla u pustinji ili negdje drugo nije dovoljna samo vlaga, nego je nuzan i zrak, a u zraku je ono sto uzrokuje da biljka nice i raste. U hladnim predjelima, gdje trava inace ne raste, mozes je uzgojiti u zatvorenoj prostoriji pod uslovom da njen zrak bude topao. Tako isto u hladnim predjelima mozes uzgajati voce u zagrijanim prostorijama, i ono u njima raste pomocu zraka. Kada ne bi bilo zraka niti bi rasla trava u pustinji, niti voce, niti bi bilo zivotinje ili covjeka.

“O Ebu Sakire, premda se pomocu zraka odrzavas u zivotu, ti ga ne vidis. Tek kada puse vjetar osjetis za njegovo postojanje. Da nema toga, ti bi mozda zanijekao i postojanje zraka. Mozes li sada nijekati da za rast trave moraju postojati mnogi elementi – od zemlje, kise i zraka, pa do doba ili klime odgovarajuce. Takodjer mora postojati neka snaga koja ce sakupiti sve te elemente zajedno i tako omoguciti rast trave. Bas ta snaga je Bog. Kada bi ti bio covjek od znanja, uvidio bi da razum ne prihvata tvrdnju da nesto nastaje samo po sebi i da sve mora imati stvoritelja. Ovo vazi kako za mrtvi kamen tako i za bilo koje zivo stvorenje. Medju mudracima svih skola nema ni jednog koji ne vjeruje u Stvoritelja, samo sto ga mozda ne nazivaju imenom “Allah”. Cak i oni koji ne vjeruju u Stvoritelja, priznaju da postoji Prvi uzrok s kojim se svaka pojava ili predmet moze povezati. O Ebu Sakire, nijekanje Stvoritelja potice iz neznanja, a ne iz razuma. Razuman covjek, koji samo na nekoliko trenutaka uzme u obzir gradju svog tijela, shvata da je ono savrseno izgradjeno, te da ono mora imati Tvorca. A Tvorac mu je onaj ko je stvorio citav ovaj svijet.

“O Ebu Sakire, tvrdis da smo nas obojica uzroci nasih bogova. Tako, ti pravis svoga alatima za obradu drveta ili kamena, a ja svoga zamisljam u mislima svojim. Medjutim, izmedju tvog i mog boga postoji jedna velika razlika: tvoj bog nije postojao sve dok se ti nisi prihvatio alata i poceo ga praviti, dok je moj Bog postojao i prije nego sam ja uposlio misao svoju. Dakle, ja nisam nacinio svog Boga dok si ti, kako sam priznas, napravio svog vlastitim rukama, te da je on prije postojao samo u obliku sirova drveta ili kamena. Ono sto sam ja cinio i sto cinim jeste da mislju bolje upoznam Boga i bolje shvatim Njegovu uzvisenost. Kada odes u pustinju i ugledas brdo, pa onda o njemu razmisljas da bi ga bolje razumio, mozes li reci da si ga ti stvorio u svojim mislima? Brdo je postojalo i prije tebe i postojace i poslije tebe, a ono sto ti cinis je samo razmisljanje o njemu radi njegove spoznaje. Tvoja spoznaja brda zavisit ce od tvog znanja o njemu. Neces ga moci spoznati sve dok ne budes znao kakav je temelj njegov, kolika je visina njegova, od cega je sastavljeno i kakve su rude u utrobi njegovoj, i kako i koliko su one korisne covjeku. Medjutim, ti ne znas kako i kada je nastalo kamenje jednog brda. Da znas, ne bi govorio kako od njega stvaras svog boga.

“Tacno je da mozes isklesati svog “boga” od kamena ili drveta, ali nisi u stanju proizvesti te materijale. Oni su postojali prije i postojace poslije tebe. O Ebu Sakire, ja sam isuvise slab da bih mogao stvoriti svog Boga u svojim mislima. U stvari, On je taj koji je stvorio moju misao da bih Ga mogao pomocu nje spoznati. Misao moja ce nakon mene isceznuti, dok ce On ostati. Kada kazem da ce isceznuti, ne mislim da ce je nestati, jer je nemoguce da nesto skroz nestane. Sve je u stalnoj promjeni, a jedino sto nikad ne dozivljava promjenu je Bog. O Ebu Sakire, da si poznavao onaj komad kamena od koga kleses idol, ne bi tako lahko nijekao Bozije postojanje, niti bi govorio da ja Boga stvaram svojom mislju. Posto ne poznajes kamen umisljas da je on pokoran tvojim rukama i da ga ti zato mozes klesati u koji god oblik hoces. A u stvari, ti si to u stanju zato sto je Bog stvorio kamen na odredjeni nacin prije mnogo godina. Da li znas da je kamen bio prvo tekucina i da ga je Bog, polahko vremenom doveo u stanje u kojem ga ti danas vidis? Da kamen nije sporo nastajao u dugom vremenskom periodu, on bi se danas poput stakla prosipao u tvojim rukama.” “Kamen nastao iz tekucine!?”, Ebu Sakir uzviknu pa se poce smijati sve grcajuci. Toliko se smijao da se jedan od Imamovih ucenika naljuti i podje da mu nesto kaze. Medjutim, Imam mu rece da ga pusti da se ismije. “Smijem se zato sto kazes da je kamen sa svom svojom tvrdocom nastao od vode”, rece Ebu Sakir. “Nisam rekao da je kamen nastao od vode, nego da je u pocetku bio tekucina”, imam rece. “Pa kakva je razlika!? I voda je rekucina”, kaza Ebu Sakir. “Postoje materije koje su tekucina, ali nisu voda ili nisu cista voda. Mlijeko je tekucina, ali nije voda; sirce je tekucina, ali ga niko ne smatra vodom. Ipak, u oboma postoji jedna kolicina vode. I kamen je u pocetku bio tekucina koja je tekla i slijevala se poput vode. Iz njega se dizala velika toplota, a Bozija moc je postepeno toplotom izvukla tecnost ohladila ga, tako da je postao krut i ti si u mogucnosti da od njega kleses idole.

“Kada bi ovaj isti kruti kamen izlozio toploti on bi se izmijenio i ponovo postao tekucina.” Na ovo Ebu Sakir rece, “Je’l? E, pa kada dodjem kuci stavit cu kamen u vatru da vidim da li su tvoje rijeci istinite ili ne.” Imam mu odgovori, “O Ebu Sakire, toplota koja je u tvom ognjistu nije dovoljna da pretvori kamen u tecnost. Mozes li u ognjistu istopiti komad zeljeza za kojeg vjerujes da se moze topiti? Da bi mogao istopiti kamen moras imati kotao u kome trebaju sagorijevati jaka goriva koja ce proizvesti veliku toplotu koja ce biti u stanju istopiti kamen. Htio sam ti reci da je kamen iz kojeg stvaras svog boga, sam stvoren. Allah ga je ukrutio nako sto je bio tekucina i dao mu osobine koje ti omogucavaju da ga dlijetom kleses i pravis svoje idole. Allah je taj koji je i tebe stvorio, dao ti ruke i prste kojim si u stanju drzati cekic i dlijeto, i osposobio te da pravis idole od kamena. Slazem se s tim da dok kleses kamen ti stvaras svog boga, ali sva sredstva i znanje kojima se pri tome sluzis poticu od Allaha, nevidjenog, jedinog.

“O Ebu Sakire, pitat cu te nesto i ocekujem od tebe da mi iskreno odgovoris. Da li doista vjerujes da tvoj bog kojeg stvaras iz kamena moze ispuniti bilo koju od tvojih zelja? Vjerujes li da te taj komad kamena moze izlijeciti kada se razbolis? Vjerujes li da te taj komad kamena moze izvuci iz nevolje koja te snadje? Vjerujes li da od tog kamena mozes traziti da spusti kisu u susnim danima? I na kraju, vjerujes li da ti taj kamen moze pomoci da vratis svoje dugove kada se zaduzis?” Ebu Sakir mu rece, “Od samog kamena ne ocekujem takvo nesto.” “A od koga ocekujes?”, Imam ga upita. “Ne mogu tacno reci od koga ocekujem, ali osjecam da je unutar kamena nesto sto sve moze uciniti,” rece Ebu Sakir. “Da li je to sto je unutar kamena kamen?”, Imam upita. “Ta kada bi bilo kamen, ne bi moglo nista uciniti,” rece Ebu Sakir. “O Ebu Sakire, ono sto se i prema tvom vjerovanju nalazi u kamenu, i sto moze sve uciniti jeste Allah, jedini i nevidjeni.” Ebu Sakir se zamisli malo pa onda upita: “Da li je nevidjeni Bog u kamenu?” Imam mu odgovori: “On je u svemu i svugdje.” Ebu Sakir tada rece: “Moj razum ne moze prihvatiti da je nesto u svemu i svugdje a da se ne moze vidjeti.” Imam ga na to upita: “Prihvata li tvoj razum da je vazduh, koji se ne moze vidjeti, svugdje?” Ebu Sakir odgovori: “Premda se zrak ne vidi, on se moze, kao sto si i sam rekao, osjetiti kada vjetar puse. Ali tvoj Bog se ne moze ni vidjeti ni osjetiti.” Imam ga onda upita: “Vjerujes li da zrak postoji i onda kada nema vjetra?” Kada Ebu Sakir odgovori potvrdno, Imam mu rece: “Dakle, ipak priznas da nesto sto se niti vidi niti osjeca moze postojati svudgje. Tako ti je slicno i s Allahovim postojanjem. Kazem slicno jer je zrak samo jedna od Allahovih tvari koje je stvorio, a On s ne moze ni s cim uporediti.

“O Ebu Sakire, isti nagon koji te tjera da kleses idola od kamena govori ti da taj idol, kako i sam priznas, nije u stanju da ti neku korist donese ili otkloni neku stetu. Ali taj nagon ti je dokaz da bez obozavanja boga nisi u stanju zivjeti.” Na ovo Ebu Sakir rece, “Istina je da ne bih mogao zivjeti bez obozavanja idola…” “Ne reci “idola” nego Onoga koga da bi obozavao kleses idole. Da li bi mogao zivjeti ako bi bio prisiljen da prestanes obozavati?” Ebu Sakir odgovori odrecno, pa Imam nastavi, “To sto vazi za tebe vazi i za svakog covjeka – niko ne moze zivjeti bez obozavanja, samo sto neki zamjenjuju Allaha s necim drugim. Takvi su slicni onima koji su izgubili vid, sluh i opip. Ne znaju kuda idu, sta rade i za sta da se uhvate. Obozavanje Allaha postoji i kod zivotinja, jer ni one nisu bez potrebe za obozavanjem. Kada bismo vladali njihovim jezikom i mogli razumjeti sta govore, culi bismo ih kako velicaju i hvale Allaha. I pored toga sto ne mozemo razumjeti govor zivotinja, pomocu reda i pravilnosti u njihovim zivotima u stanju smo zakljuciti da se i one pokoravaju Allahu. Ne tvrdim da zivotinje obozavaju kao sto to ljudi rade, nego tvrdim da se one pokoravaju naredbama koje dolaze s jednog izvorista. Kada toga ne bi bilo, u njihovom zivotu ne bi bilo nikakvog reda niti pravilnosti koje sada gledamo.

“Sam si svjedok da, prije dolaska proljeca, sjenice dolaze u tacno odredjenoj sedmici izvijajuci pjesme, pa mi pomislimo kako nam donose mustuluk o dolazecem proljecu. Dolazak tih ptica je toliko tacan da cak i ako posljednji dani zime budu hladni, one nece zakasniti vise od sedmice ili deset dana. Nakon njih dolaze lastavice, prelazeci ogromnu razdaljinu da bi gradile gnijezda na istim mjestima gdje su bila i proslog proljeca. Da li je moguce da bez centralnog mjesta iz kojeg im stizu komande, ove ptice budu u stanju da vode ovako ustrojen zivot? Pogledaj samo kako bez ljenosti i odgadjanja u tacno vrijeme i na tacno odredjenom mjestu one rade ono sto moraju obaviti.

“O Ebu Sakire, cak i biljke, shodno svom biljnom nagonu, postuju Allaha i slijede Njegove propise. Da nije tako ne bi imale tako uredjeno ponasanje koje primjecujes. Postoji stotinu i pedeset biljnih kategorija, a svaka od njih ima svoje grupe i podgrupe. Ne postoji ni jedna biljna vrsta a da ne slijedi Allahove zakone. Biljka, takodjer, o Ebu Sakire, ne vidi Allaha kao ni ti ni ja, ali ga stuje svojim biljnim nagonom, a dokaz za to jeste cinjenica da se one strogo i bez ikakvog odlaganja pridrzavaju zakona koji je za njih Allah odredio. Da tako nije ti ne bi bio u stanju da u ponasanju biljaka vidis ikakvog reda. Znam da ne mozes prihvatiti ono sto ti govorim, a mozda to nisi u stanju ni razumjeti; jer za razumijevanje nekih stvari potrebno je imati bar malo uvodnog znanja.

“ O Ebu Sakire, nisu samo zivotinje i biljke da se instinktivno pokoravaju Allahu, nego to cine i krute i nezive stvari.Vidis li ovu svjetlost koja nas obasjava i uzrokuje da vidimo jedan drugog? Ona i Sunce, kao njen izvor, pokoravaju se Allahu i pravilima koje je On za njih uspostavio. O Ebu Sakire, da nema Allaha ne bi bilo ni Svijeta, ni tebe ni mene. Tvrditi da On ne postoji najveca je besmislica. Da Njega nema ti ne bi ni bio u stanju pomisliti da On ne postoji. Kada bi On samo na trenutak pustio ovaj Svijet da postoji sam za sebe, sve bi nestalo, odnosno, sve bi postalo nesto drugo, jer nista ne nestaje. Ali On u svakom trenutku zna za sve sto se desava i sve je pod Njegovom kontrolom. Zato je on Znalac koji je ucinio svaki Svoj zakon i pravilo na svijetu stalnim i nepromjenljivim do kraja postojanja svijeta, dok za Njega nema kraja.”

 

Nazad na sadržaj