“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista cemo Mi nad njim bdjeti” (15:9).
Kur’an je Allahova poruka objavljena posljednjem Poslaniku Muhammedu ibn Abdullahu s.a. i to je jedina Bozija Knjiga koja je kroz vrijeme ostala nepromijenjena, kompletna, cista i nedirnuta. Kao sto svjedoci naprijed navedeni ajet Casnog Kur’ana, Allah je licno obecao da ce ga cuvati od bilo kakvog iskrivljavanja, dopisivanja ili falsifikovanja, tako da mu neistina niodakle ne moze prici. Primjecujemo da je danasnji tekst Kur’ana onaj isti tekst koji je bio objavljen Poslaniku prije cetrnaest vijekova, i da u njemu nema nikakvih dodatih ili izbrisanih ajeta. Pored toga sto je izvor islamskog prava i osnova Bozijeg zakona, casni Kur’an sluzi kao kriterijum za odredjivanje autenticnosti hadisa, kriterijum za racionalnu misao, izvor znanja, kljuc za vrlinu i srecu, a prije svega kao ustav za progres i civilizaciju covjecanstva.

Muslimani su vijekovima cuvali ovu Boziju objavu prenoseci je na naredne generacije sa najvecom paznjom i iskrenoscu, upravo onako kako ga je Poslaniku dostavio melek Dzibril, a takodje i uceci napamet cijeli tekst kako bi ga sacuvali od izmjena. Svi muslimani jednodusno odricu podmetnute i sumnjive hadise koji se ne slazu sa ovim konsenzusom. Sejh Ebu Ali Fadl ibn Hasan Tabarsi, autor poznatog komentara ‘Medzme’u-l-bejan fi tefsiri-l-Kur’an,’ knjige koja se smatra prirucnikom i osnovno djelo za ucenjake i komentatore Casnog Kur’ana, kaze: “...Razgovor o dodavanju i izostavljanju u Kur’anu je neprimjeren za svaki komentar. Sto se tice dodavanja, jednodusno se smatra da je takva pretpostavka pogresna, a sto se tice izostavljanja, neki od nasih ljudi (siita) i drugih (sunita) vjeruju da su se neke izmjene i izostavljanja u Kur’anu desile, dok mi vjerujemo da nije bilo nikakvih izostavljanja. To potvrdjuje Serif Murtada, koji je o tome nasiroko raspravljao u svojim odgovorima na ‘Probleme iz Tripolija.’ U nekoliko prilika on tvrdi da je nase znanje o autenticnosti Kur’ana onoliko istinito koliko i nase znanje o zemljama, velikim dogadjajima, slavnim knjigama i pisanoj poeziji Arapa, jer je u Kur’anu bilo dovoljno motiva za vodjenje najvece brige o njegovom prenosenju i cuvanju u tolikoj mjeri koja nije poklonjena ni jednoj drugoj stvari, narocito posto je Kur’an cudo poslanstva i izvor pravnih nauka i vjerskih ucenja. Muslimanski ucenjaci su od tada dostigli najvisi moguci stepen ucenja putem njegovog pamcenja i cuvanja do te mjere da cak u potpunosti znaju sve o razlicitim aspektima njegove gramaticke analize, sintakse, pravilnog citanja, izgovaranja slova i ajeta. Dakle, kako bi on mogao biti izmijenjen ili (njegovi dijelovi) izostavljeni pored takve ogromne brige i neusporedive strogosti?”

Sejh Tabarsi daje primjer djela poznatih filologa arapskog jezika i kaze: “Znati tumacenje Kur’ana i njegovih dijelova i znati njegovo tacno pisanje, isto je kao i znati ga uopsteno. To je slicno znanju koje dobijamo iz sabranih djela, kao onih koje su napisali Sibevejhi i Muzni, ciji su detalji dobro poznati ljudima na koje se odnose kao i njihove osobine, tako da, ako bi neko strano poglavlje o gramatici bilo podmetnuto u Sibevejhovu knjigu, ono bi odmah bilo otkriveno i izdvojeno kao dodatna redakcija na originalni tekst, a isto se moze reci i za Muznijeva djela... ocigledno je da je vise brige utroseno u tacnom pisanju Kur’ana nego u pisanju Sibevejhovih knjiga i djela raznih pjesnika.”

Tabarsi nadalje dodaje: “Za vrijeme Bozijeg Poslanika, Kur’an je bio ucen i pamcen od strane nekoliko ashaba koji su ga ucili pred Poslanikom kako bi on utvrdio tacnost. Neki od ashaba, kao sto su Abdullah ibn Mes’ud, Ubejj ibn Ka’b i drugi, nekoliko puta su pred Poslanikom ucili Kur’an napamet. To dovoljno jasno znaci da je Kur’an bio sakupljen i odatle pogledi onih medju imamitima ili drugima koji se ne slazu sa ovim vjerovanjem nemaju osnova. U stvari, njihovo neslaganje se oslanja na neke sumnjive hadise koji se ne mogu usporediti sa onima cija se istinitost ne moze dovesti u pitanje. … Ono sto je poznato medju siitskim ucenjacima i istrazivacima, ili ono sto oni cak i zasigurno uzimaju zdravo za gotovo, je odbacivanje ideje o bilo kakvom falsifikovanju”

Sejh Muhammed ibn Husejn ibn Babavejh (umro 381. godine po hidzri) koji je poznat pod nadimkom Saduk, u svojoj raspravi ‘I’tikadatu-s-Saduk’ (Sadukova vjerovanja) kaze: “Nase vjerovanje u Kur’an koji je Allah objavio Svom Poslaniku Muhammedu s.a.v. je to da se on sastoji od onoga sto se nalazi izmedju njegovih korica, i da je to ono sto cirkulise medju ljudima, ne vise od toga... Ko god nam pripise da govorimo da postoji i nesto vise od toga, on je lazov.” On je onda nastavio da iznosi svoje dokaze.

Sejh Ta’ifa (predvodnik grupe), Ebu Dza’fer Muhammed ibn Hasan Tusi (umro 460. godine po hidzri) u svom komentaru Kur’ana pod nazivom ‘Et-Tibjan’ kaze: “Sto se tice onoga sto je receno o dodavanju i izostavljanju (u Kur’anu), to je takodje neprimjereno, jer je svaka optuzba o dodavanju apsolutno netacna, a sto se tice izostavljanja, ocigledno je da misljenje muslimana odbacuje takvu ideju, sto vise odgovara istini nase skole, kao sto je to zagovarao (Serif) Murtada, neka ga Allah blagoslovi, i kao sto se moze naci u rivajetima... Nasi rivajeti ohrabruju ucenje i slijedjenje Kur’ana i pozivanje na njega kao na krajnji autoritet kada god dodje do neslaganja u hadisima koji se ticu stvari od manje vaznosti. Neosporiv hadis Bozijeg Poslanika glasi: “Ostavljam medju vama dvije dragocjenosti, i dok god ih se drzite, necete zalutati: Allahovu Knjigu i moju porodicu, Ehlulbejt. Oni se nece razdvojiti sve dok me ne sretnu kod Izvora (Kevser u dzennetu).”

“To znaci da Kur’an mora biti prisutan za sva vremena, jer nije razumno traziti od nas da se cvrsto drzimo necega u ciju autenticnost sumnjamo. Na slican nacin i Ehlulbejt, odnosno oni cija uputstva se moraju slijediti, moraju biti tu za sva vremena. Dakle, ukoliko je ono sto je medju nama jednoglasno smatrano za ispravno, onda se moramo pozabaviti sa njegovim tumacenjem i objasniti njegova znacenja, ostavljajuci sve drugo po strani.”

Sejh Muhammed Dzevad Balagi, u svom tefsiru ‘Ala’u-r-Rahman fi tefsiri-l-Kur’an’ podvlaci ovu veliku istinu – da je Kur’an vjecan i imun od bilo kakvog iskrivljavanja ili falsifikovanja. On kaze: “Kur’an nastavlja da uziva veliki ugled medju muslimanima, iz generacije u generaciju. Svugdje cete se sresti sa hiljadama primjeraka Kur’ana i hiljadama onih koji ga uce napamet. Oni studiozno prepisuju jedni od drugih, a muslimani ga recituju jedan drugome kako bi provjerili tacnost. Hiljade njegovih kopija sluze ucenicima kao cuvari, a hiljade ucenika sluze kao cuvari nad kopijama Kur’ana, a hiljade i jednih i drugih zajedno sluze kao cuvari nad novim kopijama. Mi kazemo hiljade, a zapravo postoje stotine hiljada. Ne! hiljade hiljada, jer nijedan historijski dogadjaj nije imao ovakvu vrstu neprolaznosti i bespogovornu vjecnost kao sto je to imao Kur’an, kao sto je i obecao Uzviseni Allah: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista cemo Mi nad njim bdjeti!” (15:9); “Mi smo duzni da ga saberemo da bi ga ti citao” (75:17). Stoga, ako cujete sumnjive hadise o tome da je nesto od Kur’anskog teksta bilo iskrivljeno a nesto izgubljeno, nemojte se obazirati na takve rijeci, jer su uceni istrazivaci dokazali koliko su nesredjeni, nesigurni i slabi njihovi prenosioci, i koliko su kontradiktorni u ocima samih muslimana...”

Jos jedan poznati rani siitski ucenjak, Sejh Mufid, pise u svojoj knjizi ‘El-Makalat’ da “...Grupa imamita kaze da nista nije izbrisano iz Kur’ana, niti jedna rijec, ajet ili sura, ali su izostavljene biljeske, objasnjenja i komentari koji se odnose na znacenja i na povod njihovog objavljivanja, koje je napisao Zapovijednik vjernika, hazreti Ali na svom licnom primjerku Kur’ana.”

U djelu ‘Kesu-l-Gita fi kitabi-l-Kur’an,’ u osmom poglavlju, o izostavljanju iz Kur’ana stoji: “Nema sumnje da je on zasticen od bilo kakve izmjene od strane Uzvisenog i Svemoguceg Allaha, kao sto je potvrdjeno dokazima iz Kur’ana i slaganjem u misljenju svih ucenjaka.” Sejh Bahauddin Amili kaze: “...Oni su se takodje razlikovali u pogledu dodavanja i izostavljanja u Kur’anu, ali istina je da je casni Kur’an zasticen od svega toga, bilo to dodavanje ili izostavljanje. Dokaz tome su Allahove rijeci, ‘Zaista cemo Mi nad njim bdjeti’.” Mukaddes Bagdadi, u djelu ‘Serhu-l-vafija,’ kaze: “‘Razgovor o izostavljanju koji se vodi medju nasim drugovima suprotstavljen je jednoglasnom misljenju o tome da je Kur’an neizmijenjen... receno je da je Sejh Ali ibn Abdil A’ala napisao posebnu knjigu u kojoj pobija teoriju o izostavljanju,’ i navodi vec spomenut citat od Saduka.”

Kasniji savremeni ucenjak, Sejh Muhammed Husejn Al Kasifu-l-Gita, u svom djelu ‘Aslu-s-si’a ve usuliha,’ kaze: “Knjiga koja je (u upotrebi) medju muslimanima je ista Knjiga koju je Allah objavio Svom Poslaniku – mu’dziza i izazov – i u njoj nema nicega izostavljenog, iskrivljenog ili dodatog...” Jos jedan poznati ucenjak, Sejjid Abdul Husejn Serefuddin, u djelu ‘Fususu-l-muhimma fi ta’lifi-l-umma’ kaze: “...Laz se ne moze pribliziti casnom Kur’anu. On predstavlja ono sto je sadrzano izmedju njegovih korica i sto je u rukama ljudi, i ni slovo vise, ni slovo manje, nijedna rijec... nije zamijenjena drugom. Svako njegovo slovo nam je tacno preneseno, iz generacije u generaciju, od dana objave i poslanstva.” Sejjid Muhsin Amin Amili, u svom enciklopedijskom djelu ‘A’janu-s-si’a,’ kaze: “Nijedan od imamita, bilo u proslosti ili u buducnosti, nije rekao da je u Kur’anu bilo dodavanja, cak ni onih najmanjih. Zapravo, oni se svi slazu da mu nikada nista nije dodato, a pouzdani i provjereni ljudi potvrdjuju da iz njega nista nije ni izostavljeno.”

Takvo je misljenje siitskih ucenjaka o Kur’anu koji je danas u rukama muslimana. On je onakav kakav je bio objavljen Poslaniku i ostace cist i neiskrivljen dok god covjek postoji na zemlji, vodeci covjecanstvo ka vrlini i sreci. Samo oni koji zele da izazivaju pometnju i razdor medju muslimanima koriste neke sumnjive hadise da optuze siite da vjeruju da su neki ajeti izostavljeni u svetom tekstu. Ponekad neko od ovih osoba tvrdi da siiti imaju jos jedan ili posve drugi Kur’an. Neupuceni ili zlonamjerni ljudi citiraju jedan hadis imama Dza’fera ibn Muhammeda Es-Sadika kako bi potkrijepili svoje pogresno vidjenje: “...Ali, tako mi Allaha, kod nas je oruzje Allahovog Poslanika s.a.v., njegov mac i njegov oklop. Tako mi Allaha, mi imamo Fatimin mushaf (knjigu), u kojoj nema nijednog ajeta iz Allahove Knjige. Diktirao ju je Allahov Poslanik, a zapisao Ali svojom rukom.” Oni su pogresno razumjeli Imama i, bez razmatranja leksickog znacenja rijeci mushaf, pomislili da se ona odnosi na neki drugi Kur’an, pored onog koji je u opticaju. To je daleko od istine! Bilo kako bilo, pravilnim tumacenjem ovog hadisa dolazi se do pravog znacenje rijeci mushaf. Kada vidimo u rijecniku arapskog jezika sta rijec mushaf znaci, otkricemo sta je imam el-Sadik zaista njom mislio. Ragib Isfahani je pise: “Rijec sahifa znaci bilo kakav ravan predmet kao sto je na primjer ravan list, stranica ili papir koji se koristi za pisanje. Njen plural glasi saha’if ili suhuf. Svemoguci je rekao: ‘Ovo, doista, ima u listovima (suhuf) davnasnjim, listovima (suhuf) Ibrahimovim i Musaovim’ (87:18-19). Zbog toga se ova rijec odnosi i na Kur’an i, kako vidimo u navedenom ajetu, nije rezervisana samo za njega. Odatle slijedi da je mushaf zbirka zapisanih suhufâ (listova bilo koje knjige), a njegov plural je masahif.

Dakle, rijec mushaf moze oznacavati bilo koju knjigu i to nije termin koji se iskljucivo koristi za Allahovu Knjigu. Ta rijec moze znaciti bilo koju zbirku suhufa (skupljenih listova od papira ili koze), i samo u tom kontekstu Kur’an se takodje moze nazvati Mushaf, jer je on zbirka suhufa.

Specijalni nazivi za Allahovu Knjigu su: El-Kur’an, Ez-Zikr, El-Furkan i El-Kitab, kako je to spomenuto u samom njenom svetom tekstu. Allah je nije nazvao Mushafom, nego su to kasnije ucinili sami muslimani, nakon sto su sakupili njene listove. Stoga je jasno da je greska nastala zbog lingvisticke upotrebe rijeci u ranim danima islama, kada ljudi nisu smatrali da rijec el-Mushaf mora znaciti el-Kur’an, kao sto to moze znaciti u danasnjoj upotrebi.

Pazljivije razmatranje samog hadisa imama es-Sadika ce nam pomoci da razjasnimo pogresnu predstavu. On kaze da u Fatiminom Mushafu nema nijednog ajeta iz Allahove Knjige, sto ocigledno znaci da to nije ni Kur’an niti neki njegov dio. To nije ni Bozija objava, nego ono sto je Allahov Poslanik diktirao a Imam Ali zapisao svojim rukopisom. Prema misljenju ucenjaka, Fatimin Mushaf je bio zbirka molitvi i uputstava koje je Poslanik Muhammed s.a.v. diktirao radi svoje voljene kcerke.

 

Nazad na sadržaj