Jedna od Bozijih odredbi koja, s gledista onih neupucenih, nema svrhe, pa cak je smatrana stetnom, jeste smrt. Medjutim, smrt covjekova zaista ima svrhu, i da nje nema egzistencija citave ljudska vrste bila bi dovedena u pitanje. Mnogi ljudi od znanja i nauke u proslosti trazili su nacine i sredstva pomocu kojih bi covjek bio u stanju izbjeci smrt, ne znajuci da bi to stetilo covjecanstvu a ne koristilo. Savjetujem znanstvenicima buducim da ne razmisljaju o prevazilazenju smrti, jer kada bi smrt nestala propala bi i ljudska vrsta.
“O Ebu Sakire, zamisli na trenutak da nema prirodne smrti i da covjek zna da bi mogao zivjeti zauvijek, ako bi se pazio da ne bude nasilno ubijen. Cim bi bilo potvrdjeno da ljudi nece umirati, silnici bi poceli misliti o tome kako da sebi priskrbe tudji imetak te da u svom neogranicenom zivotu stalno budu imucni. Posto bi se slabi branili i isprijecili pred silnicima, oni bi ih unistili. Iako znaju da ce jednog dana umrijeti, pogledaj silnike kako su gramzivi za imetkom. Sta bi onda bilo kada bi znali da nema prirodne smrti i da bi mogli zivjeti zauvijek? Gramzivost njihova postala bi jos veca, a posto je snaga relativna, prvo bi snazni unistili manje snazne. Onda bi nastala utrka za moci i imetkom medju najsnaznijima, tako da bi ostao samo jedan. Ovo bi rezultiralo nestankom ljudske vrste.
“Kada ne bi bilo smrti, zivot ne bi predstavljao uzitak, bas kao sto kada ne bi bilo rada niko ne bi pronalazio uzitka u odmoru. Ono sto cini zivot dragim i vrijednim je strah od smrti. O Ebu Sakire, kada ne bi bilo smrti u ljudskom srcu ne bi bilo ni malo milosti, pa cak ni prema rodjenom djetetu. To sto su roditelji milostivi prema svojoj djeci je zato sto znaju da oni umiru, a njijhova djeca nastavljaju zivjeti. Ona ce biti uspomena na roditelje, i tako im, na jedan nacin, dati zivot putem sjecanja.
“O Ebu Sakire, kada ne bi bilo smrti cak se ni vjernici ne bi bojali Allaha. Covjek Ga se boji znajuci da ce, ako Mu ne bude pokran i poslusan, na Sudnjem danu biti kaznjen. Kada ljudi ne bi umirali ne bi bilo ni Sudnjeg dana. A on je potreban da bi covjek nakon smrti polozio racune Allahu za svoja djela u ovom svijetu. Strah od smrti cini da ljudi postuju Allaha i slijede Njegove zapovijedi, i kao rezultat imamo da je kolicina ucinjenog nasilja manja. I pored straha od smrti nasilje postoji, i cine ga oni koji ne vjeruju u Allaha i Sudnji dan. Onaj ko vjeruje i drzi se Njegovih zapovijedi ne tlaci druge.
“Kada ne bi bilo smrti, pa i ako pretpostavimo da bi ljudska vrsta opstala, zivot ne bi bio onakav kakvog ga danas vidimo. Niko se tada ne bi mucio ziveci u pustinji ili u hladnim podrucjima, i svi bi se selili u krajeve s umjerenom klimom, ubijaju-ci tamosnje stanovnike i otimajuci njihovu zemlju. Ako ne bi mogli pokoriti stanovnike jednog kraja i oteti njihovu zemlju, tek onda bi se nastanjivali u zemlju drugoj. Kada ne bi bilo smrti, za odredjeno vrijeme, mozda i manje od stotinu godina, broj ljudi bi toliko porastao da bi oni ne samo pojeli sve zivotinje, vec bi da utole glad jeli i istovrsnike svoje. Ljudi bi bilo toliko da ne bi preostalo zemljista za zemljoradnju, pa se ne bi imalo sta orati ni gdje sijati, i zemljoradnje bi potpuno nestalo. Posto bi se tada sve zivotinje pojele, ne bi bilo druge vec da ljudi, da bi utolili glad, jedu jedni druge.
“Smrt je ta koja ne dopusta da broj ljudi bude prekomjeran te da ne preostane zemljista za obradu. Smrt je ta koja tjera covjeka da slijedi Bozije zapovijedi. Smrt je ta koja usadjuje u covjekovo srce milosrdnost spram bliznjih i ostalih ljudi. Smrt je ta koja sprecava mocne silnike da priskrbljujuci imetak sebi ne iskorijene ljudski vrstu. Smrt je ta koja ljudima cini zivot slatkim. Dakle, sve sto je Allah stvorio ima svoju svrhu, pa iako nama to izgleda beskorisno i stetno.
“Uzmi za primjer stvaranje planina. Koja je njihova svrha? Pa, svuda gdje postoji planina ima i vode tekuce zbog toga sto na planinske vrhove pada kisa i snijeg, a od tih padavina nastaju izvori. Izvori se spajaju i tvore rijeke, a rijeke koje se slijevaju s planina tope polja. Stoga ljudi stanuju u podnozjima planina da bi se mogli baviti poljoprivredom, znajuci da ce im polja biti natopljena. Gdje god postoji planina zrak je ljeti svjez, pa stoga oni koji zive u toplim ravnicama, odlaze, ako su u stanju, u predjele planinske da bi se sacuvali od vrucina. Gradovi, naselja i sela koji se nalaze u podnozjima planina nikada ne bivaju zahvaceni olujama koje dolaze s onu stranu planine, jer je planina poput zida koji brani oluji da stigne do grada, naselja ili sela. Zelene planine su korisne za napasanje stoke, pa u ljeto kada u ravnici nema trave stocari gone svoje ovce na planine i tamo ih napasaju. Ostaju tamo do kraja ljeta mirni od straha da ce im ovce ostati gladne. Planine koje obiluju vegetacijom stanista su zivotinjama i pticama cije je meso dopusteno, pa su tako predstavljaju zalihe hrane za one koji zive u podnozju planina. Cak ni planine na kojima nema zelenila i vode nisu beskorisne, jer je moguce da u njima postoje rude koje se kopanjem vade i koriste za covjekove potrebe.”
Ebu Sakir rece: “Zacudilo me je tvoje govorenje o smrti.” “A sta te je to zacudilo u njemu?”, upita ga Imam. “Iz tvog govora se da zakljuciti da se mi ljudi moramo cim prije ubiti, jer ti kazes da je od Allaha svsishodno dato da ljudi umiru i da je bolje da sto prije umremo.” Na ovo mu Imam odgovori: “O Ebu Sakire, onaj ko sebe ubije prekrsio je zapovjed Allahovu, jer je On kazao da mi moramo nastojati sacuvati svoj zivot. A jedan od nacina cuvanja zivota jeste i to da ne budemo prekomjerni u jelu i picu. Zarad cuvanja zivota moj djed, Allahov blagoslov i mir neka su s njim, rekao je: “Od stomaka svojih ne pravite grobove zivotinja.”” Zacudjen Ebu Sakir upita o znacenju ove izreke.
“Njome se misli reci da se ljudi uzdrze od jedenja mnogo mesa”, Imam mu odgovori.
“Ali ja uzivam u mesu i ne mogu se uzdrzati od njegovog jedenja.”
“Bolje ti je da se uzdrzis od jedenja mnogo mesa.”
“Zasto da se uzdrzim?”
“Zato sto jedenje mnogo mesa kod nekih ljudi uzrokuje naprasnu smrt.”
“Ovi je prvi put da cujem da covjek zbog jedenja mesa snadje naprasna smrt!”
“Nisam rekao da sâmo jedenje mesa uzrokuje naprasnu smrt, nego da je uzrokuje jedenje mnogo mesa, a i to nije slucaj sa svim ljudima. Ima onih koji jedu mnogo mesa, ali ne umiru naprasnom smrcu.”
“A sta je to naprasna smrt?”
“To je neocekivana smrt covjeka koji je naizgled zdrav, ali je iznutra bolestan pa najednom izgubi svijest i umre.”
“Zar bolest moze biti neprimjetna?”
“Moze, o Ebu Sakire, postoje ljudi koji su iznutra bolesni, ali ne osjecaju svoju bolest. Tako je moguce da oni koji jedu puno mesa i jake hrane budu bolesni iznutra, a da im se ne umanji apetit ili pojavi bol.”
“Ne mogu prihvatiti da covjek moze umrijeti a da ne zna da je bolestan.”
“Ti si covjek koji, dok nesto ne vidi, ne prihvata postojanje njegovo. Posto do danas nisi vidio da je neko umro naprasnom smrcu, ne prihvatas da je moguce da se covjek bez znanja da je bolestan oprosti sa zivotom. Ali, znaj da postoje tri vrste naprasne smrti: jedna potjece od mozga , druga od srca a treca od krvi.”
“Sto se to zbiva pa nas uniste nas mozak, srce ili krv nasa?”
“Svaka naprasna smrt na svom posljednjem stupnju posljedica je grusanja krvi, a grusanje krvi posljedica je jedenja mnogo mesa i druge jake hrane, dakle u pretjerivanju u jedenju toga. Posto se krv zgrusa, uzrok naprasne smrti stvara se u mozgu, srcu ili u krvi, te tako ubija covjeka. Medju arapskim plemenima koja obitavaju u pustinji nije vidjeno da neko umre naprasno. To je zato sto beduini Arabije jedu malo mesa i jake hrane. Neka plemena ne jedu nikako meso, osim jednom godisnje kada dodju u Mekku u vrijeme hadza i onda jedu kurbansko meso na koje vise niko ne obraca paznu. U tih nekoliko dana dok su u Mekki oni pretjeruju u jedenju mesa, ali radi se o kratkom vremenu. Kada se vrate svojim domovima pocinju se hraniti kao i prije, s mlijekom i hurmama, pri cemo nema opasnosti od grusanja krvi i smrti naprasne. Pa tako imamo da, i pored toga sto je njihov zivot tezak i sto oskudjevaju u hrani i picu, oni dugo zive. O Ebu Sakire, koliko poznajes ljudi u Medini ciji je zivotni vijek dosegao stotinu godina?”
“Ne poznajem nikog kome je sto godina.”
“Kada u ovom gradu ljudi ne bi pretjerivali u jedenju mesa i druge jake hrane, ljudi u zene zivjeli bi stotinu godina. Ono sto krati zivot stanovnika ovog grada jeste pretjerivanje u jedenju jake hrane. Medjutim, ako se okrenes pustinjama u okolici Medine gdje zive neka plemena, uvjerit ces se da se medju njima mogu naci muskarci i zene stogodisnjaci. Premda je zivot u pustinji tezak, neki starci njihovi do stote godine svoje sacuvaju zube. To je zato sto prekomjerno jedenje mesa i jake hrane ne grusa njihovu krv da bi prije vremena ostarili ili umrli uslijed grusanja krvi, kao sto neki naprasno umiru, jer to je kod vecine ljudi razlog brzog starenja i umiranja prije nego sto im istekne njihov prirodni zivotni vijek.”
“Hocu te pitati sto je to smrt?”, upita Ebu Sakir.
“Smrt je zastoj u djelovanju tijela, a posebno zastoj u radu srca i disanju.”
“Sta se desava pa covjek umre?”
“Covjek umire od dvije stvari. Jedna je bolest, a rekao sam da su oni koji naprasnu umru unutra bolesni, iako se doima da su zdravi. I oni, dakle, umiru od bolesti. Drugi uzrok ljudske smrti jeste starost. Ako covjek i ostane zdrav, naposlijetku ce umrijeti od starosti. Jedan stari Grcki lijecnik rekao je da je i starost jedna vrsta bolesti te da ce jednog dana biti nadjen lijek i za nju i da ljudi nece vise umirati.”
“Ali nasi doktori nisu u stanju lijeciti tu bolest.”
“Nisu, o Ebu Sakire. Vjerujem da se ona nikad nece moci lijeciti.”
“A kako znas da nece?”
“Zato sto je smrt Bozija volja. Posto joj je Allah odredio svrhu, doktori je nece moci odkloniti. Sve sto je On uspostavio ne moze se mijenjati, i On je odredio smrt i da sve umire osim Njega samog. Smrt je promjena u kojoj zivo bice prelazi iz jednog stanja u drugo, i nista ne ostaje zauvijek u jednom stanju. Sve i da Allah nije odredio smrt covjeku ona bi bila potrebna ljudskom rodu za njegov opstanak. Da nema smrti ljudi bi morali sami pronaci nacin je prouzrokuju.”
“A sta onda s onom tvrdnjom da su neki od proslih Bozijih poslanika stekli vjecni zivot i da nece nikad umrijeti?”, upita Ebu Sakir.
“Ne vjeruj u to. U svijetu jos nije postojao covjek koji nije umro ili koji nece umrijeti. To sto kazu da neki od Bozijih poslanika nika nece umrijeti nije tacno. Najodabraniji medju njima je nas Poslanik s.a.v., u koga ti ne vjerujes, i koji je pecat poslanika, pa je i on ostavio svoj zivot.”
“Mislim da cu, nakon sto sam povjerovao u nevidjenog Boga, prihvatiti i poslanstvo vaseg Poslanika (s.a.v.). Medjutim, ono sto sam ja citao u Kur’anu suprotstavlja se onome sto si ti rekao vezano za naprasnu smrt uzrokovanu jedenjem mesa i druge jake hrane.”
“Sta je to sto sam ja rekao, a sto se suprotstavlja Bozijoj rijeci?”
“Cuo sam da je Allah rekao da ce svako umrijeti u trenutku koga mu je On odredio i da njegova smrt nece doci ni tren prije ni tren kasnije.”
“Da, to je rijec Bozija i iz Kur’ana je.”
“A zar ti nisi rekao da ce onaj ko jede mnogo mesa i hrane jake umrijeti naprasno prije vremena?”
“Da, rekao sam to.”
“Tvoj Bog kaze da je svaciji trenutak smrti izvijestan i da niti kasni niti prije dolazi, a ti kazes da svako ko jede meso umire prije, i tako nijeces rijeci svog Boga.”
“Prvo, ja nisam rekao da naprasnom smrcu umire svako ko jede meso i drugu jaku hranu, vec sam rekao da je moguce da neke osobe umru naprasno, a kao posljedica jedenja mesa i jake hrane u velikim kolicinama. Drugo, postoji razlika izmedju prirodnog zivotnog vijeka i zivotnog vijeka kojeg covjek sebi sam odredjuje. Prirodni zivotnu vijek je onaj koga covjek obicno prozivljava i on ima svoj rok odredjeni. Na njega se odnose Bozije rijeci kada kaze da kada ovaj rok istekne covjek umire, ni tren prije ni tren kasnije. Medjutim, postoji i ona vrsta smrti koju covjek izaziva vlastitim rukama. Ova smrt se razlikuje od prirodne smrti, pa cemo je nazvati samoubistvom. Onaj ko raspori sebi stomak ili grlo sabljom nije obuhvacen Bozijim rijecima kojim se kaze da nema promjene u vezi s trenutkom smrti. Allah je toj osobi odredio zivotni vijek od, mozda, osamdeset, devedeset ili stotinu godina, ali je ta osoba sebi ranije okoncala zivot udarcem sablje. I oni koji jedenjem mesa i jake hrane zgrusavaju svoju krv, stvaraju uvjete za samoubistvo. Stoga je prejedanje, a posebno mesom ili jakom hranom, u velikoj mjeri samoubistvo. Tako onaj ko umre zbog prejedanja, prije isteka prirodnog mu zivotnog roka, nije obuhvacen Bozijim rijecima koje si spomenuo. I na kraju, znaj, o Ebu Sakire, da ja poznajem Kur’an bolje od tebe i bolje sam obavijesten sta on govori o zivotu i smrti od tebe. Iz mojih usta nikada niko nije cuo nesto suprotno Bozijoj rijeci niti ce tako nesto iko ikada cuti od mene."

Preveo i pripremio:
Muamer Kodric
(text)
 

Nazad na sadržaj