“Koliko kasnije zvuk stize do uha?” – upita Dzabir.

“To ovisi o udaljenosti izmedju izvora zvuka i tvog uha. Na maloj udaljenosti zvuk ces cuti gotovo odmah, dok ce ti na vecoj udaljenosti zvuk kasnije doci.”

“Da li je poznat taj odnos?” – upita Dzabir.

“Da, o Dzabire. To je izmjerio jedan od grckih mudraca koje se zvao Arsemides. (Arsemidesom je u islamskom svijetu nazvan Arhimed) On je kazao da ukoliko covjek od izvora zvuka bude udaljen cetiristo zar’a (1 za’r = 104 cm) zvuk ce cuti nakon osam sekundi. Shodno tome, sto udaljenost od izvora bude veca, zvuk ce kasnije stizati do uha.”

“Prema tom Arsemidesovom proracunu o prispjecu zvuka do covjekova uha, kada Allah Svevisnji hoce da govori s nekim poslanikom Njegovim trajalo bi hiljadama godina dok Boziji glas ne stigne do uha poslanikovog. Ta Bog je nad nebesima sedmim, pa otuda do svijeta ovog tolika udaljenost da razum to ne moze obuhvatiti.” – rece Dzabir.

“O Dzabire, to sto se kaze da je Allah Svevisnji na nebesima sedmerima jeste zato da bi ljudi obicni mogli shvatiti Boziju velicinu. U stvari, Allah je svugdje, i nema mjesta a da Allah nije onamo. Zato, kada On hoce da govori s nekim od poslanika Njegovih, bude mu toliko blizu da istog trena kada se javi, glas Boziji stize do uha poslanika Njegovog. Medjutim, kada bi Allah Svevisnji i bio nad nebesima sedmim, glas Njegov bi u trenu stizao do uha poslanikovog. Allahov glas nije poput glasa ljudskog ili glasova drugih stvorenja svijeta, pa da bi za prispjece njegovo do uha bio potreban vremenski period. Bas kao sto je Allah Svevisnji rekao “Budi!”, pa istog trena bi nastao ovaj svijet. On moze svoj glas iz najudaljenijeg kutka svijeta prenijeti u trenu do uha Njegovog poslanika.”

“Ako je svijet stvoren u jednom trenu, zasto se onda kaze da je Allah stvorio svijet u sest dana?” – upita Dzabir.

“Osnov izgradnje svijeta desio se u jednom trenu, a period od sest dana prosao je u mijenjanju oblika svijeta dok svijet nije dosao u oblik ovaj kakvim ga mi vidimo danas. Nema sumnje da u pocetku stvaranja svijet nije posjedovao ovaj oblik kakvim ga mi vidimo danas. Nema sumnje da u pocetku stvaranja svijet nije posjedovao ovaj oblik te je promjena kroz dug vremenski period uzrocila da svijet zadobije ovaj oblik. Period od sest dana koji se srece u Allahovoj Knjizi jeste zato da bi obicni ljudi ovo shvatili. A ti ne misli da je sest dana Allahovih poput sest dana mojih ili tvojih. Ipak, izvjesno je da je postojalo sest stupnjeva promjena dok svijet nije dosao u oblik ovaj.”

“Mozes li mi kazati koliki je dan u Allaha?” – zatrazi Dzabir.

“Dzabire, kada ti ne mogu pruziti odgovor cija bi tacnost bila pouzdana, zasto da onda govorim o tome. Kada bih mogao pojmiti bit Allahovu, mogao bih ti reci koliko traje jedan dan Njegov. Sta god da ti kazem o duzini dana Allahovog proisteklo bi iz maste moje i ne bi bilo sukladno duzini Njegovog dana. Mogu ti reci da je veoma dug i da mi svojim mjerama ne mozemo mjeriti Allahov dan.”

“Kazes da je Allah svugdje i da nema mjesta a da On nije tamo?”

“Da, o Dzabire, rekao sam tako i to je ono u sta vjerujem.”

“Kada kazes da je Allah svugdje, neizbjezno moras potvrditi da je On, takodjer, u svemu. U tom slucaju, rijeci onih koji kazu da su Stvoritelj i stvoreno jedno moraju biti ispravne. Kada se slozimo s tim da je Allah u svemu, onda moramo potvrditi da je sve, pa i kamen, voda ili biljka Bog.”

“Grijesis, o Dzabire, nije tako. Allah jeste u kamenu vodi ili biljci, ali kamen, voda i biljka nisu Allah, bas kao sto ulje jeste u svjetiljci, ali svjetiljka nije ulje. Allah jeste u svemu, a zato sto on prvo nesto stvori, zatim mu daje da nastavi svoj kameni, vodeni ili biljni zivot, da opstane i ne propadne. Svjetlosna materija svjetiljke, znaci opstojnost njena, jesu ulje i fitilj, ali svjetiljka nije ulje niti fitilj. Ulje i fitilj su usvjetiljci i zarad stvaranja plamena, ali za svjetiljku ne mozemo tvrditi da, posto su u njoj ulje i fitilj, sama jeste ulje i fitilj. Nemoguce je da stvorenje koje je postalo od Stvoritelja bude sam Stvoritelj, pa su oni koji su u proslosti vjerovali u jedinstvo Stvoritelja i stvorenog, nasjeli na varku vanjstine svojih dokaza. Oni su govorili da kako Stvoritelj jeste u svemu sto postoji na svijetu ovom, onda je sve sto postoji na svijetu ovom Allah.
Kada bi ovo vjerovanje bilo ispravno, onda bi svako bice svijeta ovog moralo posjedovati Allahovu moc, jer je i ono samo Allah. Medjutim, u cijelom svijetu nema ni jednog bica koje posjeduje Allahovu moc. Da li iko od onih s ovakvim vjerovanjem moze stvoriti barem i zrnce pjeska? Dakle, da bi takvo vjerovanje o Stvoritelju i stvorenom bilo tacno, covjek bi trebao biti Allah, a biti Njime znacilo bi ciniti ono sto On cini, pa s jednim “Budi!” stvori svijet ili iz kapljice tekucine izvesti covjeka. Kada se takvima kaze da, posto vec sebe smatraju Allahom, ucine nesto od onog sto On cini, da bismo se i mi uvjerili da su oni doista Allah, odgovore: “Mi jesmo Allah, ali nismo svjesni da smo On.” Moze li se prihvatiti takav nelogicni govor, koji nalici govoru djeteta?! Jer, ako covjek zna da je Allah, kako onda moze reci da nije svjestan da je to sto jeste? Dva dijela iskaza ovog su medjusobno oprecni, posto neko ko kaze da je Allah ne moze reci da nije svjestan da je to sto kaze. Ti, o Dzabire, znaj da iako je Allah u svemu i svugdje, ta mjesta ili stvari ipak nisu Allah. Sva su stvorenja Allahova, a On je stvoritelj i cuvar mjesta i stvari. On je onaj ko stvara pokret, a stvaranjem pokreta uzrokuje da krute stvari nastave egzistenciju ili da biljke nastave svoj zivot biljni ili zivotinje svoj zivot zivotinjski.
Premda je zivot bez pokreta nemoguc, nijedan jednobozac ne moze reci da je Allah taj pokret, jer je i pokret, kao i druge stvari, jedno od Bozijih stvorenja, ali On je bice koje je uzrok pojave stvorenja drugih. Grcki mudraci koji su govorili da je pokret Allah, bili su u zabludi, jer pokret ne postoji dok ga neka sila ne potakne na postojanje, a nakon sto te sile nestane i pokret prestaje. Posto pokret nastaje od sile, on je stvorenje, a ne stvoritelj, a sila kojom on nastaje potjece od Allaha. Medjutim, jednobozac moze prihvatiti da pokret izvodi u postojanje druge stvari, i to nije nesto sto je suprotno jednobostvu. Jer, Allah je za upravljanje stvarima ovog svijeta stvorio sredstva, a pokret je jedno od tih sredstava. Neki grcki mudraci govorili su da je pokret materija, a materija pokret te da na posljetku materija i nije nista drugo vec pokret, pa ako pokret u materiji mine, i nje ce nastati.
O Dzabire, neki grcki mudraci su cak i misao drzali dijelom meterijalnog, govoreci da bez materijalnog ne postoji misao, bas kao sto bez cvijeta ni njegov miomiris ne dopire do nosnica necijih, pa tako, ako materija nestane, nestat ce i misli. Medjutim, ovakvim govorenjem nijecu vlastiti stav, jer u mudrosti, bilo kod dnevnih Grka, bilo danas, postoji postulat da nista ne nestaje nego samo mijenja oblik. Pa tako ni covjek ne nestaje, vec smrcu mijenja oblik postojanja, a i njegova misao je poput njega sklona promjeni, pa, bez sumnje, opstaje u drugom obliku, dok je ono sto i nakon smrti preostaje nakon covjeka i djela njegovih jeste dusa njegova. O Dzabire, kada vjernik shvati da su postulati vjere njegove ispravni i utemeljeni na istini, on osjeca uzitak. Taj uzitak dio je prirode njegove i covjek uziva u vidjenju svakog reda i potpunosti. O Dzabire, vidis li ovu grafiku na zidu? Osvjedocices se da se radi o jednom pravilnom geometrijskom obliku. Uzivas gledajuci ga, ali ne zato sto poznajes geometriju i sto si obavijesten koja je to vrsta geometrijskog oblika, jer i oni koji ne poznaju geometriju uzivaju kada gledaju tu grafiku jer vide da je pravilan i potpun. ^ak i djeca osjecaju zadovoljstvo kada je spaze, jer njegov pravilni i potpun oblik stvara u duhu njihovu jednu vrstu smirenja. Kada ova grafika ne bi bila pravilna i kada bi njene linije bile ispreturane i iskrivljene, tako da u njima nema simetrije i da ni na sta ne lice, da li bi ti uzivao gledajuci je?”

“Nebi.” – rece Dzabir.

“Ne samo da ne uzivamo gledajuci u nepravilan predmet, nego nas to oneraspolozuje i njegove mahane i nedostaci nas rastuzuju. To je kao da jedemo nesto ciji nam se ukus ne dopada. I vjerske istine nam tako daruju uzitak onda kada ih shvatimo i uvjerimo se da su potpune i bez nedostatka. Kada je nesto bez nedostatka i potpuno, bilo to nesto materijalno ili duhovno, ono je lijepo. Tako se mi zbog ljepote vjerskih istina osjecamo veselim i zadovoljnim.”

“Ali te vjerske istine nisu jasne obicnom narodu, i oni ne mogu uzivati u njegovom razumijevanju.” – Dzabir rece.

“To je zato sto obican narod nema znanja, pa ja koristim priliku da im kazem da stjecu znanje.”

“Zasto vjerske istine islama nisu spustene tako da ih svako shvata?” – upita sada Dzabir.

“Nisu samo istine islama obavljene tako da ih svi ljudi ne razumijevaju, vec su vjerske istine vjerã prije islama a koje su bile uspostavljene od Allaha objavljene tako da ih svi ljudi ne mogu razumjeti i uzivati u njima. O Dzabire znaj da vjera nije drugo nego mudrost. Sto god da u mudrosti receno bude, mora biti zasnovano na dokazima da bi razum slusatelja to prihvatio. Slusatelj koji cuje neku filozofsku postavku nece je prihvatiti dok govornik ne potkrijepi dokazima njenu tacnost. Ali prije svega, slusatelj treba imati sklonost spram mudrosti. U suprotnom, on nece ni slusati filozofske postavke.
Svako pitanje koje se tice mudrosti, a koje se kazuje mudracima ili ljudima sa sklonoscu ka filozofiji, mora imati svoje dokaze i njima se potkrijepiti. To je zato jer svako pitanje se tice ljudskog razuma, pa ako ga razum ne prihvati, njegova ispravnost nece biti potvrdjena. Kada neki mudrac izlaze svoj stav, on nema posla sa obicnim svijetom, jer zna da obicni svijet nije u stanju da to shvati. Sve sto kaze, on govori mudracima i ljudima sklonim filozofiji i obraca se njihovom razumu.
Nas Poslanik (s.a.v.), odabran od Allaha Svevisnjeg, koji je bio zaduzen da donese islam, donio ga je svim ljudima, a ne posebnoj skupini, visoj po razumu i poimanju svom od ostalih. I drugi poslanici, odaslani prije Poslanika naseg, donijeli su vjeru za sve ljude, a ne za posebnu skupinu, po razumu bolju od drugih. Zato je Poslanik s.a.v. morao vjerske istine kazati ljudima u obliku najprostijem, pa za svaku od njih nije ni iznosio dokaze, jer obicni ljudi nisu mogli shvatiti valjanost svake vjerske istine, a ni danas to ne mogu. Kada bi neko na najprostiji nacin dokazivao ljudima istine vjere, opet ga neki od njih ne bi razumjeli. Zato se vjerski propisi objavljuju ljudima da bi u njih vjerovali, a ne da bi ih razumom shvatili, osim onih ciji je razum jak i koji njime mogu shvatiti svrsishodnost vjerskih propisa. Pitanja filozofije ticu se ljudskog razuma, a pitanja vjere ticu se njihovog vjerovanja. Oni medju vjernicima koji stjecu znanje, pa tako uznapreduje njihova sposobnosti razmisljanja, u stanju su shvatiti svrsishodnost propisa islama. Za one koji ne mogu steci znanje i razviti svoju sposobnost razmisljanja, dovoljno je njihovo vjerovanje.
Kakvo god pojasnjenje o svrsishodnosti vjersih istina da se dã obicnim ljudima, nece im biti od koristi, jer kakvo god znanstveno pitanje da bi covjek shvatio , mora imati naucnu podlogu ili nece nista shvatiti. Raskrivanje vjerskih istina pomocu dokaza obicnim ljudima, znaci davati im pojasnjenje znanstveno, a to razumije samo onaj ko, ako vec nije znanstvenik, posjeduje predznanje o znanosti. Za stjecanje znanja potrebna je volja koja nogoni osobu da izucava nauke. Te volje nema kod obicnih ljudi, a razlog za to je sto covjek obicni zna da ako pocne sa izucavanjem znanosti, proci ce godine a da ne ostvari nikakvu korist. Medjutim, ukoliko, umjesto da ide za znanjem, bude se bavio poljoprivredom ili uzgajao ovce ili deve, dosta ce se okoristiti. Za njega nema mogucnosti da stekne da poluci duhovne rezultate koje znanost donosi covjeku.
Zato je bolje za obicni svijet da samo vjeruje i priznaje vjerske postulate onoliko koliko se to moze izvesti iz spoljasnjosti. O Dzabire, ti koji si ucenjak znas sta je smisao dzenneta i dzehennema koji se spominju u Bozijoj Knjizi. Za tebe nije skriveno da je stvarno znacenje dzenneta i dzehennema nesto drugo, ali mozes li to znacenje prenijeti u svijest nekog prostog covjeka? Prost covjek to moze biti u stanju samo ako se obrazuje i postane ucenjak. Ako i tada sam ne sazna bice u stanju razumjeti objasnjenje koje mu bude dano. Medjutim, ako ti hoces sada da govoris o pravom smislu dzenneta i dzehennema prostom covjeku, jedini rezultat koji ces postici je taj da ces poljuljati njegovo vjerovanje, pa ce on nakon tvog objasnjenja izgubiti i svaku vjeru koju je imao o dzehennemu i dzennetu.
Posto je vjera poslana svim ljudima, Bozija Rijec je objavljena u najprostijem obliku, tako da i najprostiji ljudi mogu shvatiti njenu vanjstinu i ne treba da im to iko pojasnjava. Samo u jednom slucaju moguce je da ljudi pogresno shvate Boziju Rijec, a to je ako se pogrijesi u njenom prenosenju ljudima, pa ce onaj ko to slusa pasti u zabludu. Kako znas, djed moj je, da se ne bi desila takva greska, uspostavio znanost o izgovoru kako ljudi ne bi pogresno ucili Kur’an. Time je nestala opasnost da obicni ljudi pogresno shvate Rijec Boziju”

“Žao mi je sto i svijet obicni ne moze shvatiti svrsishodnost vjerskih propisa i sirinu znacenja Bozije rijeci. Mislim da bi Bozija vjera brze napredovala ako bi ljudi razumijevali ove stvari.” – Dzabir rece.

“I u svim proslim religijama uvijek je postojala manjina koja je dobro poznavala propise i oni su imali obavezu predvodjenja ljudi u stvarima vjere, jer su razumjeli svrsishodnost svakog vjerskog propisa. I u islamu je tako, i bas kao sto jedna manjina ima obavezu predvodjenja ljudi u stvarima vjere danas, i u buducnosti ce postojati mali broj ucenih muslimana koji ce imati duznost vodjenja ljudi u vjeri. Siguran sam da ce tako biti sve do dana kada znanje bude svima dostupno. “

“Je li moguce da ce doci dan kada ce znanje biti svima dostupno” – upita Dzabir.

“Doci ce dan kada ce ljudi shvatiti da svaki covjek treba biti znalac i postojat ce sredstva da se svi ljudi obrazuju i priskrbe znanje.”

“Dakle, svi ljudi ce biti uceni?”

“Ne, o Dzabire, cak ni u to doba svi ljudi nece biti uceni, jer je ljudska darovitost razlicita. Iako ce sredstva za stjecanje znanja svima biti dostupna, neki ce uspjeti postati uceni, a drugi, kojima stjecanje znanja nije obaveza, okanit ce se obrazovanja i odabrat ce neki posao za sebe. Stoga, ni u jednom vremenu stanje nece biti takvo da ce svi ljudi biti znalci. Ipak, iako ni tada svi ljudi nece biti znalci, nece postojati prostih ljudi kao danas. Jer, tada ce svako steci nesto znanja i barem biti pismen, pa ce ucenjaci biti u stanju objasniti mu neke istine vjere, a on ce ih, ako ne bude svojeglav, moci shvatiti. Nadam se da ce doci dan kada ce barem vecina ljudi shvatiti vjerske istine.”

Preveo i pripremio: Muamer Kodric

zivot@world-federation.org