Ibn A'thamov navođenje uslova koje je hazreti Hasan diktirao riješava mnoge probleme i objašnjava mnoge nejasnoće na koje se nailazi u drugim izvorima. U njegovom prikazu ovog događaja jasno vidimo da su postojale dvije grupe uslova, jedna koju su sačinjavali uslovi koji su poticali od Hasanovog izaslanika i druga grupa uslova koji su bili diktirani od samog hazreti Hasana. Ako se obje grupe sastave zajedno dobiće se uslovi koji se mogu naći razbacani po raznim drugim izvorima o ovom događaju.

Prvi uslov, da Muavija treba vladati po Kur'anu, Poslanikovom Sunnetu i praksi pravičnih halifa, snažno ukazuje na tendenciju i način razmišljanja o karakteru i ulozi halife koji je bio i još je rasprostranjen. Međutim, mora se napomenuti da, od vremena šure (na kojoj je izabran Uthman kao treći halifa) hazreti Ali, njegovi sinovi i prijatelji uvijek su naglašavali slijeđenje samo Kur'ana i Poslanikovog Sunneta, odbijajući pri tome da priznaju ispravnost ''sunneta'' prve trojice halifa. Zbog toga je vjerovatno da je dio koji govori o pridržavanju ''prakse pravičnih halifa'' umetnut kasnije da bi se doveo u liniju sa većinskom dogmom. Bilo bi i potpuno prirodno očekivati da se hazreti Hasan ne suprotstavlja očevom stavu koji je ovaj bio zauzeo za vrijeme izabiranja trećeg halife, kada je odbio da se obaveže da će slijediti Ebu Bekrov i Umarov ''sunnet''.      

Drugi uslov, da Muavija neće nikog postaviti niti imenovati kao halifu nakon  njega i da će izbor prepustiti šuri (dogovaranju) svih muslimana, ne bi trebalo biti teško prhvatiti. Presedan izabiranja vlastitog nasljednika, koji je bio potvrđen od strane samo nekoliko vodećih članova zajednice, bio se već desio kada je Ebu Bekr odabrao Umara za svog nasljednika. Međutim, ovaj čin je bio urađen iz želje i nade da je to u najboljem interesu čitave zajednice, i izabranik nije bio ni sin ni rod. Tako ne bi bilo sa Muavijom i Umejadima, pa je nametanje ovog uslova Muaviji od strane hazreti Hasana bilo prirodna posljedica trenutne situacije.     

Na kraju, od svega najinteresantnije se čini Muavijin pristanak da podari potpunu amnestiju svim prijateljima i sljedbenicima hazreti Alija. Prihvatanje ovog uslova dokazuje neistinitost Muavijine tvrdnje da je ratovao protiv hazreti Alija da osveti Uthmanovu krv i kazni njegove ubice. Među Alijevim pristalicama, koji su dobili amnestiju od Muavije, bili su i oni koji su direktno ili indirektno bili odgovorni za Uthmanovu smrt. Zbog toga postaje jasno da je traženje da osveti Uthmana bio samo Muavijin izgovor da ostvari svoju ambiciju da osvoji hilafet.

Kada je sporazum bio potpisan, Hasan se vratio u Kufu gdje mu se pridružio i Kajs. Malo zatim u grad je ceremonijalno ušao i Muavija s vojskom. Održan je sveopšti skup na kome su grupe i pojednici davali svoje prisege na vjernost. Pri davanju prisege bila  su izražavana i različita osjećanja – od ulizivanja zbog budućih ličnih interesa do izražavanja otvorenog neprijateljstva. Između ostalog, Hasanov govor, održan na zahtjev 'Amr b. 'Āsa i Muavije, vrijedan je pažnje. Mada se nalazi u svim izvorima njegov sadržaj nije svugdje isti. Najkraću verziju prenosi Tabari od Zuhrija. Po njoj hazreti Hasan je rekao sljedeće: ''Narode, Allah vas je uputio preko naših ranijih (Muhammeda s.a.v. i Alija) i spasio vas od krvoprolića preko naših kasnijih (misleći na sebe). Zaista je ovo (hilafet) prolazna stvar; ove ovosvjetske stvari se mijenjaju i prelaze iz ruke u ruku. Allah je rekao Svom Poslaniku s.a.v. [da kaže]: ''A ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme'' (K. 21:111) Ibn Ebīl Hadīd, prenoseći od Madā'īnīja, daje mnogo dužu verziju ovog govora. U njoj hazreti Hasan navodi kao razlog svoje abdikacije, pored Muavijinih ambicija i smicalica, nepostojanost i nevjernost vlastitih sljedbenika. Ebul Feredž od čitavog govora navodi sljedeće: ''Halifa (Poslanikov nasljednik) je onaj ko život posveti Allahu i Poslanikovom Sunnetu, a ne onaj ko je tlačitelj i agresor. Ovaj kasniji je kralj (malik) koji vlada kraljevstvom (mulk); njegovo uživanje je kratko, zadovoljstvo ograničeno, i kada ode ostavi nikakav trag. ''A ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme'' (K. 21:111) Zanimljivo je primijetiti da bi ovaj govor mogao biti početak korištenja riječi ''kralj'' umjesto ''halifa'' u davanju titule Muaviji i njegovim nasljednicima od strane ranih muslimanskih historičara. Također, postoje mnogi navodi u kojima Muavija sam sebe naziva ''prvim kraljem u islamu''.

Historijski dokumenti koji opisuju okolnosti u kojima se nalazio hazreti Hasan od početka svog hilafeta pokazuju da on nije bio motivisan ''željom za lahkim životom i uživanjima'', kako to tvrde neki od modernih pisaca. Izvori navode naklonjenost miru, odbojnost prema vođenju politike sukoba i želja da spriječi prolijevanje krvi među muslimanima kao glavne razloge njegove abdikacije. Pored toga, nakon što je realno sagledao čitavu situaciju, hazreti Hasan je uvidio da bi oružani sukob za njega, njegovu porodicu i malobrojne vjerne sljedbenike značio totalnu katastrofu. Zbog toga se pomirio sa stvarnošću i ondašnjom političkom situacijom, dajući šiijskom pokretu vremena da se konsoliduje i ojača.

Uprkos predavanju hilafeta, hazreti Hasan se i dalje smatrao vođom ili imamom šija nakon hazreti Alijeve smrti. Čak i oni od njih koji su ga kritikovali zbog abdiciranja nikad nisu poricali da ga je otac, Ali b. Ebi Talib, odredio za svog nasljednika. Hasanov postupak posebno je pao teško onim Iračanima koji su podržavali njega i njegovog oca iz straha od sirijske dominacije. Također to su teško prihvatale i Haridžije koje su željele da se posluže hazreti Hasanom u svojoj borbi protiv Muavije. Upravo ga je i jedan od njih teško ranio kada se pročulo da želi predati vlast. Međutim, postojala je još jedna grupa sačinjena od ljudi poput Hudžra b. 'Adīja el-Kindija, koja je također bila pogođena Hasanovom abdikacijom, ali iz nekih drugih razloga. Ova grupa, u stvarnosti, predstavljala je prave Alijeve šije u tom periodu razvoja šiijstva. Oni su bili ljudi koji su vjerovali da 'Aliju i njegovim sinovima pripada položaj halife po kur'anskim učenjima i Poslanikovoj odredbi, za razliku od drugih koji su podržavali 'Alija i, poslije njega, Hasana iz političkih i ekonomskih razloga.

Zbog toga, od doba dominacije Umejada u islamskim pokrajinama za vrijeme Uthmanovog halifata, šiije se moraju podijeliti u dvije različite grupe – političku i vjersku. Ove dvije grupe su se našle ujedinjene protiv zajedničkog neprijatelja u ratu između hazreti Alija i Muavije. Kada je Muavija uz pomoć političkih mahinacija i vojne sile pobijedio u ovom sukobu, ''politička'' grupa Hasanovih sljedbenika se raspala dok je ''vjerska'' grupa ostala čvrsta u svojim ubjeđenjima. Tačno je da su bili razočarani Hasanovim postupkom, ali su njihovi ideali o vođstvu zajednice ostali čvrsti i neuzdrmani. Nisu izgubili svoj identitet kao opozicija onima koji su negirali vjersko pravo članova Ehlulbejta da naslijede Poslanika u svakom aspektu života, čak i kada je politička podrška za njihovo uvjerenje upotpunosti kolapsirala.

Kasnije, kada historija islama bude pisana, i sunijski i šiijski pisci opisivaće Hasanov postupak kao ''plemenit čin'' kojim je on izmirio dvije zaraćene partije. Godina njegove abdikacije će biti proglašena 'Āmul Džemā'a ili ''Godina zajednice''. Također, postoji hadis u kojem Božiji Poslanik s.a.v. za Hasana kaže: '''Ovo moje dijete je (sejjid = vladar; gospodar; gospodin) koji će ujediniti dvije partije muslimana.'' Šije su pomoću ovog hadisa branile hazreti Hasanov postupak od napada i osuda ekstremista u svojim redovima, dok je sunijima koristio u stvaranju jedne ujedinjene zajednice od dvije sukobljene partije, ''Uthmanove'' sada predstavljane od strane Muavije, i ''Alijeve'' koju je sada predvodio negov sin Hasan. Ova zajednica će kasnije dobiti zvanični naziv Džemā'at i iz nje će biti izuzeta i proglašena za sektu grupacija onih koji se nisu mogli složiti s ovakvom vrstom ujedinjenja i jedinstva. 

Mada je hazreti Hasan prepuštanjem hilafeta Muaviji spriječio da se sukob ne riješi masovnim krvoprolićem, on nije zacijelio razdor u zajednici muslimana. Ranije, mada nominalno, on je bio na čelu glavnice muslimana, ali događaji su se sada razvijali u suprotnom smjeru – Muavija b. Ebi Sufjan i njegova grupa su izbili na čelo, proglašavajući sebe  Džemā'at-om, dok je šiijama pripala uloga opozicije. Međutim, glasnogovornik ove opozicije neće biti hazreti Hasan lično, nego Hudžr b. 'Adī el-Kindī i njegova grupa. Podržavan on nekolicine vatrenih šiija Kufe, on nikad neće prestati protestovati protiv Muavije i zvanične prakse proklinjanja i vrijeđanja hazreti Alija sa džamijskih mimbera, mjere uvedene od strane Muavije u propagandne svrhe.

U sljedećem broju objavićemo zadnji (III) dio o Abdikaciji hazreti Hasana kao sedmi dio u seriji ''Porijeklo i rani razvoj šiijstva''. U njemu ćemo kratko opisati hazreti Hasanovo ubistvo (neka mu je Allahov mir i blagoslov, a Njegovo prokletstvo njegovim ubicama) a poduže ćemo se zabaviti aktivnostima Hudžra b. 'Adīja el-Kindīja i načinom na koji je Muavija došao glave i ovom plemenitom čovjeku i uzornom vjerniku. Inšaallah!

Nazad