Na kraju prvog dijela u prošlom broju naveli smo činjenicu da postoje dvije međusobno oprečne verzije događaja vezanih za našu temu. Prva verzija koja prikazuje Poslanikovog unuka u negativnom svjetlu, naširoko propagirana tokom dugogodišnje vladavine Umejada, potiče od historičara Zuhrija koji je bio usko vezan za umejadski dvor. Druga verzija, mada manje poznata i popularna, potiče od većine historičara koji su pisali o događajima tog vremena kao što su Jakubi i Dinavari. U ovom broju analizirat ćemo prvo Zuhrijevu verziju, a potom i verzije drugih autoriteta u području islamske historije.

Zuhrijeva verzija

Prema Zuhriju, hazreti Hasan je od samog početka bio naklonjen da pod najpovoljnijim uslovima koje je za sebe mogao osigurati, preda halifat Muaviji. Hazreti Ali je prije svoje smrti postavio Kajsa b. Sa'da, svog vjernog i pouzdanog saradnika, za komandanta armije koja je brojala četrdeset hiljada boraca i koja je bila podignuta za finalni obračun sa Muavijom. Kajs je bio veliki Muavijin neprijatelj koji se bio zakleo da neće uvući sablju u korice sve dok ne bude ubio Muaviju ili sam bio ubijen. Hazreti Hasan je znao da se Kajs neće nikad složiti sa njegovom abdikacijom u Muavijinu korist te ga je zbog toga smijenio i na njegovo mjesto postavio 'Abdullaha b. el-Abbasa. Kufljani su već bili sumnjali u hazreti Hasanove namjere, jer je za vrijeme davanja prisege na vjernost odbio da se obaveže da će se boriti protiv Muavije po svaku cijenu. Uskoro im je postalo jasno da hazreti Hasan nije bio prava osoba koja će ih voditi protiv Sirijaca, te su iz dana u dan postajali sve neposlušniji. Uskoro je hazreti Hasan i iskusio njihovo skriveno neprijateljstvo kada ga je jedan od njih napao i ranio kopljem. Zuhri nije naveo ni mjesto ni vrijeme ovog napada, što je rezultiralo da njegov prikaz događaja bude još nejasniji.

Nakon napada hazreti Hasan je na brzinu napisao pismo Muaviji u kojem ga obaviještava da bi se odrekao hilafeta u njegovu korist pod uslovom da dobije određenu količinu novca. U trenutku kada je hazreti Hasan poslao svog kurira sa pismom, Muavija u istom trenutku šalje svog kurira sa praznim listom papira i porukom da ako Hasan pristane da abdicira može napisati sve što želi da dobije zauzvrat. Pisma su se mimoišla. Kada je Muavija dobio pismo jako se obradovao što hazreti Hasan ne traži mnogo da bi se odrekao halifata. Odmah mu je napisao da prihvata njegov uslov. Kada je hazreti Hasan čuo šta mu Muavija nudi, na poslanom papiru dodao je još nekoliko novčanih zahtijeva. Poslije, kada je nakon predaje vlasti sreo Muaviju zahtijevao je da mu ovaj ispuni i one dodatne uslove, što je Muavija sada to odbio. U tom trenutku, po Zuhriju, hazreti Hasan je izrazio kajanje što se žurio u pisanju Muaviji, jer da je bio malo čekao mogao je izvući više koristi za sebe!  

Zuhri također piše da, čim je primijetio da hazreti Hasan vrši pregovore sa Muavijom, i Abdullah b. el-Abbas, glavno-komandujući njegove vojske, počeo je da s njim tajno pregovara želeći da dezertira i pređe na njegovu stranu. Muavija je odmah prihvatio njegove uslove i Abdullah pod plaštom noći prelazi u logor Sirijaca. Vojnici ponovo postavljaju Kajsa kao svog komandanta pod uslovom da se bore sve dok se svim prijateljima hazreti Alija ne garantuje bezbijednost života i imovine. Kajs je lahko zadobio Muavijino obećanje o ispunjenju ovih uslova, jer ovome u tom trenutku nije nimalo išlo na ruku da se bori sa jakom armijom Iračana. Muavija je čak pokušao da potkupi i Kajsa ali mu to nije pošlo za rukom.

Zuhrijevo nastojanje da prikaže događaje na način koji će zadovoljiti njegove umejadske patrone samo je još više pomutilo njihovu sliku. Njegov prikaz, kojim se jasno želi prikazati Hasanov minimalni otpor, očigledno je imao za cilj legalizovati Muavijin dolazak na vlast što nije bio ni izbor, ni postavljanje od prethodnog halife a ni šura. Međutim, događaji koji su prethodili hazreti Hasanovoj abdikaciji nisu bili tako prosti kako ih Zuhri opisuje.

Njihov opis od strane, na primjer, Avane, što je zabilježio Tabari, i drugih historičara u priličnoj su suprotnosti sa Zuhrijevom slikom. Prema Avani, za vrijeme hazreti Alijevog života Kajs nije ima komandu nad cijelom Alijevom armijom, nego samo nad predhodnicom od 12000 ljudi. Na vijest da je Muavija krenuo na Irak, hazreti Hasan ga šalje na čelu te prethodnice da zaustavi Muaviju dok mu se on kasnije ne pridruži sa ostatkom vojske. Prema historičarima Jakubiju, Ebul Feredžu i Ibn Ebil Hadidu, hazreti Hasan je predhodnicu od 12000 ljudi poslao pod komandom Ubejdullaha b. el-Abbasa, a Kajsa b. Sa'd zadužio kao njegovog savjetnika. Razlog zašto hazreti Hasan nije odmah krenuo bili su problemi s kojim se susretao pri mobilizaciji vojske. Kada je pozvao Kufljane u ovaj pohod odziv je bio minimalan. Tek nakon što se 'Adi b. Hatim, stari i odani Alijev sljedbenik i vođa plemena Tajj, obratio Iračanima pozivajući ih da se odazovu ''svom imamu, sinu Poslanikove kćerke'', vojsci se priključio veći broj ljudi.  

Naprijed