Uskoro je hazreti Hasan napustio Kufu sa glavnicom vojske, stigao do grada Medaina i ulogorio se na njegovoj periferiji. Kajs je sa prethodnicom već bio stigao do Maskina i zauzeo položaj nasuprot Muavijine armije. Sirijski upravnik je pokušao potkupiti Kajsa nudeći mu milion dirhama da pređe na njegovu stranu. Kajs je to odbio i sa prezirom rekao, ''Ne želim ti dopustiti da me prevariš u vjeri!'' Sličnu ponudu Muavija je uputio Ubejdullahu b.el-Abbasu koju je ovaj prihvatio i sa 8000 vojnika prešao na sirijsku stranu. Tako je Kajs ostao samo sa 4000 vojnika da čeka hazreti Hasana i glavnicu vojske.

Međutim, dok je prethodnica čekala Hasanov dolazak u Maskinu, za njega su se javili ozbiljni problemi u Madainu. Neki od pripadnika njegove armije su se bili pobunili, opljačkali njegov šator i njega fizički napali. Ova pobuna je  u historijskim izvorima opisana u pet rezličitih verzija. Prema Avani, neko je iznenada proširio vijest da je Kajs bio poražen i ubijen i da se treba spašavati živa glava. Hasanov šator je onda napadnut i opljačkan. Ako je ova verzija tačna onda je širenje glasine bilo dobro osmišljeno djelo Muavijinih špijuna koji su bez sumnje djelovali u Iračkoj vojsci. Po drugoj verziji, koju je dao Jakubi, čim se hazreti Hasan ulogorio kod Madaina Muavija je poslao nekoliko svojih ljudi da nasamo s njim pregovaraju. Kada su ovi napuštali logor proširili su glasinu da je hazreti Hasan pristao da preda moć Muaviji nakon čega su se vojnici pobunili i napali njegov šator. Jakubi također piše da je Muavija poslao ljude da među Kajsovom vojskom prošire glasinu da je hazreti Hasan predao halifat Muaviji i u isto vrijeme šalje nekoliko osoba u hazreti Hasanov logor da prošire vijest da je Kajs prešao na Muavijinu stranu. U ovom slučaju, kao i u prethodnom, pobunu su uzrokovale Muavijine mahinacije.

Treću verziju daje Dinavari. Po njemu je hazreti Hasan napustio Kufu i uputio se ka Madainu, i kada je stigao blizu odredišta primijetio je da neki dijelovi negove vojske pokazuju znake nestabilnosti, neodlučnosti i nevoljnosti za rat. Kada su se ulogorili obratio se trupama riječima: ''“Ljudi, prijatelj sam svakom muslimanu i ne osjećam neprijateljstvo ni protiv ijednog od vas. Na stvari vezane za vas gledam potpuno jednako kao na svoje lične stvari. Imam nešto u planu  - nemojte mi se suprotstavljati. Izmirenje, koje se ne sviđa nekima od vas bolje je [u ovom trenutku] od raskola, koji neki od vas zagovaraju. Ovo je istina, naročito sada kada vidim da neki od vas nisu za rat i žele izbjeći borbu. I pored toga ne smatram mudrim da vam nametnem nešto što ne želite prihvatiti.''

Kada su vojnici čuli ovo počeli su se između gledati pogledima punim sumnje. Oni među njima sa haridžijskim tendencijama počeli su da viču,  ''Evo ga! Postao je nevjernik (kafir) kao otac mu!'' Onda su skočili i fizički ga napali. U pomoć su mu pritekli pripadnici plemena Rabia i Hamadan koji su odgurali napadače i odvojili ih od njega.

Po četvrtoj verziji koju daje historičar Mada'ini, hazreti Hasan je bio napadnut, ranjen i opljačkan od strane vlastitih ljudi dok se kretao prema gradu Madainu. Muavija je čuo za tu vijest i proširio je naširoko. Tako je i Kajsova grupa bila o tome obaviještena nakon čega je uslijedila masovna dezertacija na Muavijinu stranu. Kada je hazreti Hasan o tome saznao obratio se glavnici armiji i sa žalošću ih obavijestio da se pohod obustavlja i da želi da abdicira. Prije nego pređemo na petu verziju, potrebno je ovdje usput napomenuti da prema sve četiri navedene verzije, hazreti Hasan nije abdicirao dobrovoljno već je bio na to prisiljen okolnostima u kojima se našao.              

Prema petoj verziji, koju daju Ibn A'tham i Ebul Faradž, kada je hazreti Hasan stigao do Madaina iznenada je zaustavio armiju i najavio da želi da abdicira. Govor koji je održao gotovo je identičan onome koji je naveo Dinavari. Kada su ga čuli, neki njegovi vojnici su ga napali i opljačkali. Ova verzija, za razliku od prethodne četiri, ne otkriva ono što ga je navelo da u tom trenutku i mjestu održi govor, što doprinosi njenoj nejasnoći. Također, u njoj se javlja nekoliko kontradikcija i nejasnoća. Na primjer, neko može upitati, zašto je hazreti Hasan pozivao ljude u džihad i u svojim govorima potsticao ih da se bore protiv Muavije, kako to i sam Ebul Faradž bilježi? Zar je on prešao čitav put od Kufe do Madaina, nakon što je podigao i opremio armiju za rat, da bi samo tek tako promijenio mišljenje i poželio da sklopi mir? Zbog toga se treba prihvatiti jedna od prve četiri verzije, od kojih je Dinavarijeva najvjerovatnija: hazreti Hasanov govor i najava da abdicira bili su izazvani izdajničkim odnosom Iračana i uspješnim subverzivnim djelatnostima Muavije.

Nakon takvog tretmana od strane vlastite vojske, za hazreti Hasana je bilo nemoguće da ostane u logoru. U pratnji bliskih prijatelja i odanih sljedbenika na konju se uputio ka utvrdi u kojoj je živio njegov upravnik tom provincijom. Međutim, prije nego je tamo stigao napao ga je zadrti haridžija, Džarrah b. Sinan el-Asadi i ranio nožem u nogu. Rana je bila toliko ozbiljna da su ga ostatak puta morali nositi na nosilima. Vijest o njegovom ranjavanju Muavija je širio na široko i na dugo. Ovo je još više poljuljalo odlučnost Iračana koji su sada masovno napuštali vojsku i bježali kućama. Kada je Kajs poslao hazreti Hasanu pismo u kojem ga je obavijestio o dezertiranju, pozvao je iračke vođe i uglednike i obratio im se ovim riječima: '' ... Šta bih trebao uraditi s vašim ljudima koji su u mojoj vojsci? Evo pisma od Kajsa b. Sa'da u kojem mi piše da čak i vaši uglednici prelaze na Muavijinu stranu. Bogami, vaše ponašanje je odvratno, nečuveno! Vi ste bili isti oni koji ste prisilili mog oca da pregovara na Sifinu da bi ste se nakon završetka pregovora okrenuli protiv njega. Kada vas je ponovo pozvao da se borite protiv Muavije pokazali ste nevoljkost i odvratnost prema tome. Poslije očeve smrti sami ste došli i položili mi zakletvu na vjernost. Prihvatio sam je i pošao s vama da se borimo protiv Muavije, a Allah najbolje zna koliko sam bio ozbiljan u svojoj namjeri da se borim. Ali vi ste se sada počeli ponašati kao i prije [s mojim ocem]. O narode Iraka, sa vaše strane će za mene biti dovoljno da me ne klevetate u vezi moje vjere, jer ovu stvar (hilafet) predajem Muaviji.”

Ako se ovaj govor hazreti Hasana prihvati kao istinit, čitava situacija i okolnosti koje su ga primorale da abdicira biće u potpunosti objašnjeni. Njegova izjava jasno ukazuje da je od samog početka sumnjao u iskrenost Iračana. On ih je smatrao naglim ljudima čije su riječi bile pune emocija, ali kada se trebalo pokazati u praksi i teškoćama gotovo bi redovno zakazali. Izvori ovu činjenicu ne spominju direktno vezano za Hasanovu abdikaciju, nego za hazreti Husejnov odziv na pozive Kufljana. Svi oni koji su ga odvraćali od odlaska u Irak jasno su mu davali do znanja da je taj narod u kritičnim momentima ostavio na cjedilu njegovog oca i brata. 

Poslije održanog govora pred iračkim vođama, hazreti Hasan je odmah poslao poruku Muaviji u kojoj ga je obavijestio da želi da abdicira.

U svakom slučaju poziv na poseban i jasan društveni život bio je upućen jedino od strane poslanika a bio je, kako Kur’an jasno kaže, uobličen religijom, što će se potvrditi kroz historiju.

Nazad