Tokom posljednje godine hazreti Alijevog halifata, Muavija b. Ebi Sufjan, upravitelj sirijskom provincijom i glavni Alijev izazivač za položaj halife, uspio je pod svoju kontrolu dovesti veliki dio islamske države. Međutim, i pored ogromnog vojnog uspjeha Muavija se nije mogao proglasiti halifom muslimana sve dok je hazreti Ali bio živ. Sa Alijevim ubistvom ukazala mu se jedinstvena šansa da ostvari svoj životni cilj. Povoljna okolnost koja se sastojala od nemoći Medine, kao centra islama; neodlučnosti preživjelih Poslanikovih ashaba, prevrtljivosti vojnih snaga stacioniranih u Kufi te poznata Muavijina prepredenost, pružala mu je idealnu šansu da dovrši zadatak koji je pred sebe bio postavio nakon Usmanove smrti - a to je da zauzme halifat za sebe i svoju porodicu.       

 Hazreti Hasan, stariji sin hazreti Alija i Fatime bio je proglašen halifom u Kufi odmah nakon očeve smrti od strane četrdeset hiljada ljudi. Prema historijskim podacima, u Alijevoj vojsci u bici na Siffinu, koja se desila manje od tri godine prije njegove smrti, bilo je sedamdest Poslanikovih ashaba koji su učestvovali u bici na Bedru, sedam stotina njih koji su obnovili svoje prisege na vijernost Poslaniku s.a.v. pri potpisivanju Hudejbijskog ugovora, i još četiri stotine drugih muhadžira i ensarija. Mnogi od njih su još uvijek živjeli u Kufi sa hazreti Alijem kada se on spremao za finalni obračun sa Muavijom. Oni su morali učestvovati u hazreti Hasanovom izboru i morali su ga prihvatiti kao novog halifu, u drugom slučaju historijski izvori ne bi prešutjeli njihovo eventualno suprotstavljanje i otpor. Postoje dva glavna razloga zašto je hazreti Hasan bio opšte prihvaćen među ondašnjom muslimanskom populacijom. Prvi, u vrijeme smrti hazreti Alija gotovo svi vodeći i utjecajni muhadžiri su bili umrli. Od šestorice članova šure koju je organizovao Umar (za izabiranje trećeg halife) samo je Sa'd b. Ebi Vakkas bio još živ; druge vodeće ličnosti zajednice su bile također mrtve. Među mlađim ljudima od utjecaja kao što su Abdullah, sin Abbasa, Abdullah, sin Zubejra, Muhammed, sin Talhe i Abdullah, sin Umara, niko se nije mogo uporediti sa hazreti Hasanom, starijim Poslanikovim unukom. Ashabi su se još uvijek sjećali žarke ljubavi i privrženosti koju je Poslanik ispoljavao prema svojim unucima: kako je prekinuo svoj govor i sišao sa mimbera da podigne Hasana koji se bio spotakao i pao na ulazu u džamiju, kako je dozvoljavo unucima da mu se penju na leđa za vrijeme dok je on bio u sedždi namaza. Postoje brojni detalji koji opisuju neuobičajenu dobrostivost s kojom se Poslanik s.a.v. islama odnosio prema svojoj dvojici unuka. Ovo ne bilježe samo šiijski izvori nego i brojni sunijski također. Hasan je, prema raspoloživim izvorima, bio i likom veoma sličan svom djedu Muhammedu s.a.v.  

Drugi razlog zašto je hazreti Hasan bio opšte prihvaćen kandidat za položaj halife bila je prirodna odvratnost muslimana Mekke i Medine prema mogućnosti da im Muavija, sin Ebu Sufjana i predstavnik Umejadskog klana, bude vladar. Ebu Sufjan je bio taj koji je stajao iza gotovo svih pohoda protiv islama. On i njegova djeca nisu priznali Muhammedovo poslanstvo sve do pada same Mekke, kada su bili fizički savladani, zbog čega se znalo da je njihov islam bio zbog računa a ne zbog vjerovanja. Što se tiče stanovnika Iraka, stariji sin hazreti Alija bio je jedini logičan izbor, mada svi njegovi podržavaoci nisu bili motivisani istim osjećanjima niti bili privrženi istom cilju. Za veliki broj njih Hasanov dolazak na vlast značio je nastavak  hazreti Alijeve politike protivljenje sirijskoj hegemoniji i podrške nezavisnosti Iraka. Za nekolicinu drugih Hasan je po čisto vjerskim kriterijima bio jedina osoba vrijedna predvođenja zajednice. Bilo da se radilo o političkim bilo o vjerskim motivima ne može se poreći činjenica da su Iračani izabrali hazreti Hasana zato što je on bio Poslanikov unuk preko hazreti Fatime i Alija.

Poslije ceremonije uzimanja prisege hazreti Hasan je održao dirljiv govor u kojem je pomenuo vrline Poslanikove porodice (Ehlulbejta), oca Alija b. Ebi Taliba i svoj posebni odnos koji je imao s Poslanikom s.a.v. Četrdeset hiljada ljudi je dalo svoju prisegu na vijernost kojom su se obavezali da će se boriti protiv onih koji se bore protiv Hasana i biti u miru s onima koji su s njim u miru.

Proglašenje hazreti Hasana halifom od strane Iračana te jednoglasno odobrenje tog izbora i nedostatak protesta od strane stanovnika Hidžaza, Jemena i Perzije ozbiljno je zabrinulo Muaviju koji je u proteklih pet godina od Usmanovog ubistva radio na zauzimanju položaja halife, i koji je sada, s Alijevom smrću, vidio svoju zlatnu šansu da ostvari svoj san. Odmah se dao u akciju. Prije svega, kada je do njega došla vijest o Hasanovom izboru, odlučno je odbio da ga prizna. Zatim, poslao je svoje agente i špijune da rade na podizanju naroda protiv novog halife. Takvi agenti su već bili aktivni  u Jemenu, Perziji i Hidžazu, provincijama koje su još djelomično bile pod hazreti Alijevom kontrolom u trenutku njegovog ubistva. Čak i u samom Iraku, pa čak i u Kufi, gdje je hazreti Ali imao opsolutnu vlast, Muavija je imao svoje agente i špijune. Sada im je dao naredbu da svoje aktivnosti protiv hazreti Hasana pojačaju. Napokon, počeo je ubrzane pripreme za rat pozivajući sve komandante svojih snaga u Siriji, Palestini i Džordanu da mu se pridruže. Nedugo zatim, sa vojskom koja je brojala šezdest hiljada vojnika krenuo je na Irak. Kada je vijest o pokretu neprijatelja stigla do hazreti Hasana, prinudila ga je da počne sa pripemama za rat i spriječila ga da izvrši reorganizaciju državnih institucija i da se dovoljno učvrsti na vlasti.

Ovo Muavijino brzog djelovanje imalo je dvojaku namjenu: prvo, ovakvom demonstracijom oružane sile nadao se da će hazreti Hasana prinuditi na nagodbu, i drugo, ako bi nagodba propala ili ne bi išli njemu na ruku, mogao je napasti Iračane prije nego budu potpuno spremni za rat. Ovo prvo je bio razlog zašto se Muavija ka Iraku namjerno sporo kretao, šaljući Hasanu pisma jedno za drugim tražeći od njega da ne pruža otpor i da pristane na nagodbu. Ako bi hazreti Hasan bio poražen na ratnom polju, to bi Muaviji dalo moć i autoritet; ali ako bi Hasan abdicirao to bi Muaviji dalo legalnost i također ozakonilo njegov autoritet. Muavija je pokušavao upravo to i da ostvari.

Zanimljivo je čitati dopisku između Hasana i Muavije, koja se odvijala u ovom periodu i koja se doticala starog pitanja hilafeta. U jednom svom dugom pismu Muaviji, hazreti Hasan je zasnivao svoje pravo na halifat na činjenici da autoritet halife potiče iz autoriteta Božijeg Poslanika s.a.v., koji je bio najbolji i najvrliji čovjek na zemlji, preko kojeg su Arapi pronašli svjetlo nakon što su bili u dubokoj tami; preko kojeg su zadobili ugled nakon što su bili poniženi; da je Hasan bio najbliži Poslaniku s.a.v. po krvi i srodstvu. Onda je hazreti Hasan koristio očev argumenat koji je on upotrijebio protiv Ebu Bekra nakon Poslanikove smrti, a to je: ako Kurejši mogu tvrditi da više zaslužuju vođstvo nad muslimanima jer je Poslanik s.a.v. o njih poticao, onda članovi Poslanikove porodice, koji su bili bliži Poslaniku s.a.v. u svakom smislu, imaju najviše prava u predvođenju zajednice. U zadnjem dijelu pisma hazreti Hasan je pisao:

''Doživjeli smo pravi šok kada smo vidjeli da su ljudi oduzeli naše pravo, mada se radilo o osobama sa zaslugama i vrlinama, koje su bile prvaci u prihvaćanju islama. Ali kakav je to šok bio, o Muavija, da vidimo tebe kako pokušavaš zauzeti mjesto koje ti ne pripada. Nemaš niti jednu prednost u vjeri, niti ijednu zaslugu u islamu. Naprotiv, ti si sin vođe protivnika islama i najvećeg Poslanikovog neprijatelja među Kurješima ... zato ne budi uporan u laži i podaj mi svoju prisegu na vijernost onako kako je to ostali narod učinio, jer zasigurno si svjestan da sam ja zaslužniji za položaj halife u Allahovim očima i očima svih poštenih ljudi. Boj se Boga, uzdrži se od pobune i proljevanja krvi muslimana, jer, tako mi Allaha, nema ti nikakva dobra ako sretneš Gospodara svoga sa rukama umrljanih krvlju muslimana.''

Muavijin odgovor je čak interesantniji naročito zbog toga jer je koristio iste argumente koje je Umar b. Hatab koristio protiv hazreti Alija. Muavija piše:

''Tačno je sve što si rekao o Poslanikovim vrlinama i prednostima, jer on je bio najbolja i najizvrsnija osoba među svim ljudima prije i poslije njega, među starijim i mladim. Zaista Allah je izabrao Muhammeda za Svoju misiju i preko njega stiglo nam je upustvo, spas od uništenja i svijetlo u tmini.

''Pomenuo si Poslanikovu smrt i sukob koji se desio među muslimanima u ono vrijeme. Pri tome si jasno okrivio Ebu Bekra, Umara i Ebu 'Ubejdu, i one vrle ljude među ensarijama i muhadžirima. Mrzim to optuživanje osoba čiji su postupci, po nama i ostalom svijetu, izvan svakog prigovora i primjedbe.

''Kada se zajednica nije složila oko vođstva poslije Poslanikove smrti, nije bila nesvjesna izvrsnosti tvoje porodice, vaših zasluga i vaše bliske rodbinske veze sa Poslanikom (s.a.v.). Zajednica također nije bila nesvjesna vašeg uzdignutog mjesta u islamu i vaše veličine u njemu. Ali zajednica je uvidjela da će ova stvar [halifat] biti bolje održavana ako se stavi među Kurejše [a ne da se zadrži samo u vašoj porodici] i zato je izabrala Ebu Bekra. Ovako je narod mislio šta je bilo najbolje za opšti interes zajednice. Tražiš od mene da ti se pokorim i da riješimo problem mirnim putem, ali situaicija između tebe i mene danas ista je kao ona između tebe [tvoje porodice] i Ebu Bekra poslije Poslanikove smrti. Ako bi bio uvjeren da bi ti bolje od mene kontrolisao pokorene narode, da bi bio u stanju bolje od mene zaštititi državu, da bi bio sposobniji od mene u održavanju unutrašnjeg reda i nadmudrivanju neprijatelja, onda bih uradio ono što tražiš od mene. Ali ja imam duži period u vladanju i upravljanju državom od tebe, više iskustva i bolju taktiku, i stariji sam od tebe. Bilo bi bolje da ne budeš uporan u svojim zahtijevima; nego, ako bi mi se sada pokorio halifat bi bio u tvojim rukama poslije mene.''                                   

Muavijino pismo je značajno po tome što daje jasnu ideju o smijeru kojem se zajednica muslimana odlučila otvoreno uputiti. Muavijini argumenti za polaganje prava na halifat odslikavaju one smijernice i principe pomoću kojih je pitanje halifata bilo odlučeno u slučaju prve trojice halifa, i on je tvrdio da se isti odlučujići obziri moraju uzimati sada kao i u budućnosti. Po njemu interes države i ovosvjetski aspekti života zajednice moraju se uzeti u obzir kada se bira vođstvo zajednice. Muavija nije osporavao Hasanu izuzetnost usljed njegovog srodstva s Poslanikom s.a.v. i njegovu superiornost u islamu, ali je tvrdio da to nije kriterij po kojem se izabire vođa zajednice. Lična moć i snaga, sposobnost vođenja politike i administracije, planiranje širenja države, sposobnost organizovanja odbrane i uspješno vladanje podređenim, po Muavijinim argumentima, bile su kvalifikacije za vođstvo zajednice muslimana. Muavija je na ovaj način jasno i otvoreno iznio ono što se do sada bilo prećutno podrazumijevali a to je – separacija političkih i vjerskih principa, koja će od tada biti zastalno utvrđena. Tako, tokom vremena, većina muslimana je vjersko vođstvo vidjela u ulemi, čuvarima vjere i eksponentima Kur'ana i Sunneta, dok je u isto vrijeme poslušnost državnom autoritetu smatrala obaveznim. Oni će postati poznati pod nazivom 'Sunije'. U drugu ruku, manjina muslimana nije mogla zadovoljiti svoje vjerske aspiracije osim preko slijeđenja karizmatskih vođa [imama] iz Poslanikove porodice, Ehlulbejta, kao jedine prave eksponente Kur'ana i Sunneta. Ova grupa će biti poznata pod imenom 'Šija'.

Prije nego pređemo na rekonstrukciju događaja koji su prethodili hazreti Hasanovoj abdikaciji potrebno je pomenuti da rani historičari daju različite opise sukoba između hazreti Hasana i Muavije. U rekonstrukcija događaja koristićemo više raznih i međusobno neovisnih izvora. Na taj način želimo doći do odgovora na glavno pitanje vezano za hazreti Hasanovu abdikaciju a to je: da li je on obdicirao dobrovoljno ili je bio na to prisiljen ondašnjim stanjem zajednice.

Tabarija ovaj događaj prenosi u dvije neovisne verzije od Zuhrija i Avane. Zuhrijeva verzija podržava Muaviju i nastoji prikazati hazreti Hasana u negativnom svjetlu. On, također, prelazi preko onih detalja koji bi mogli oslabiti položaj osnivača umejadskog halifata. Ovo je i razumljivo jer je Zuhri bio usko povezan sa umejadskim dvorom i pisao je pod nadzorom Muavijinih nasljednika. Njegova verzija predstavlja nejasan izoliran izvještaj koji nisu zabilježeli drugi historijski autoriteti. Suprotno tome, Avanina verzija izgleda više uravnoteženo pri opisivanju okolnosti pod kojima je hazreti Hasan Abdicirao. Za razliku od Zuhrijeve verzije, Avanina ima veću historijsku vrijednost po tome što se uveliko slaže sa opisima ovog događaja od strane drugih historijskih autoriteta kao što su Jakubi i Dinavari.