Američke vođe sebe vide kao svećenike koji iz svijeta istjeruju demone

"Smrt Udaija i Kusaija," kako je rekao general američke pješadije u Iraku, prošle srijede, "je prelomna tačka u iračkom otporu." Imao je pravo, to jeste bio zaokret al ne onakav kakvog je on zamišljao. Na dan kada je on ovo obznanio ubijen je jedan i ranjeno je šest Amerikanaca. Slijedeći dan trojica su poginula; preko vikenda tome je došlo još petoro i povrijeđeno ih je sedmoro. Juče su Iračani ubili jednog i ranili trojicu. Ovo je bila najgora sedmica za američke vojnike od kako je George Bush proglasio da je rat u Iraku završen.

Malo ko vjeruje da Saddam Hussein rukovodi otporom u Iraku i da će se otpor slomiti ako on bude ubijen. Među ovom manjinom se nalaze američki civilni upravnici, kao i američke oružane snage . Stotinu puta do sada, prognoze koje su Amerikanci izustili su bile otprilike isto istinite kao i potpuna suprotnost. I po stoti put, netačnost zvaničnih podataka se opravdava "netačnim podacima tajnih službi"

Ovo objašnjenje je malo mršavo. Da li su u istinu Amerikanci jedini koji ne uviđaju da se Iračani hoće osloboditi Amerikanaca, kao što su željeli da se oslobode Saddama? Šta Pentagonu i Bjeloj Kući ne dostaje nije inteligencija nego poimanje stvarnosti. Trenutni haos nije uzrok nedostataka informacija nego nedostatak razumjevanja.

Da bi se razumjelo zbog čega ovo krivo uvjerenje i dalje postoji, moramo razumjeti stvarnost, o kojoj se malo diskutuje u novinama. Amerika nije više samo nacija. Ona je religija. Njezini vojnici nisu upali u Irak samo da oslobode Iračane od diktature, nafte i suvereniteta nego da ih oslobode i od njihove tame. Kao što reče George Bush na dan kada je proglasio pobjedu nad Irakom. "Gdje god da išli, vi nosite poruku nade sa sobom - poruka koji je drevna ali opet mlada. Kao što prorok Isaiah reče 'zatvorenicima, "izađite," i onima u tami "budite slobodni" '

Znači američki vojnici nisu više ovosvjetski ratnici; oni su postali misionari. Oni više ne ubijaju jednostavno neprijatelje; oni istjeruju đavle iz njih . Ljudi koji su rekonstruisali lica Udaija i Kusaija Husseina, zaboravili su da im nacrtaju male rogove iznad njihovih obrva. Uprkos ovome poruka je shvaćena, da su ova dvojica takmaci iz jednog drugog carstva. Kao i oni koji šalju misionare u inostranstvo, tako visoki svećenici Amerike ne mogu da shvate da nevjernici mogu da odole samo svojom voljom; ako se odbiju pokrstiti, to je samo odraz đavolskog rada, koji je u ovom slučaju prisutan kroz lik Saddama Husseina.

Polahko ova ideja se stapa sa jednom drugom koja je još opasnija. Ne samo da su Amerikanci božji narod; sada je Amerika kao takva u stvari božji projekat. U svojoj zadnjoj poruci javnosti kao predsjednik, Ronald Reagan je govorio o svojoj zemlji kao "svijetlom gradu na brežuljku", kao što Isus to spominje u Bibliji. Ali Isus nije mislio na Jeruzalem nego na Carstvo Nebesko. Prema Reaganu, nije se samo Carstvo Nebesko moglo naći na zemlji ( naime u Americi ), nego je i đavolje carstvo na ovom dunjaluku: "zlobno carstvo" Sovjetskog Saveza, protiv koga je Reagan slao svoje ratnike.

Od kako je napadnut WTC, smisao božanske Amerike se je proširio i pobliže definisao. U decembru 2001 godine, Rudy Giuliani, gradonačelnnik New Yorka, je držao svoj zadnji govor na toj funkciji u St. Paul kapeli u blizini WTCa. "Sve se svodi na to," kaže on, "da moraš prihvatiti Ameriku i da razumješ njezine ideale. Abraham Lincoln je imao običaj reći da ispit tvoga amerikanizma je koliko ti vjeruješ u Ameriku. Jer mi smo uistinu kao vjera. Sekularna vjera."

Kapela u kojoj je ovo rekao ne samo da je bila blagoslovljena od boga, nego i činjenicom da je George Washington jednom se ovdje molio. To je sada "sveto zemljište za one koji osjećaju šta je Amerika." Sjedinjene Države se ne moraju više pozivati na Boga; one su same postale božanstvo. I oni koji idu u inostranstvo da šire svjetlo čine to u ime Carstva Nebeskoga. Američka zastva je postala sveta kao i Biblija; ime nacije sveto kao i Božje ime. Funkcija predsjednika je postala funkcijom svećenika.

Oni koji kritikuju vanjsku politiku Georga Busha nisu samo obični kritičari; oni su blasfemičari, ili "anti-amerikanci". One zemlje koje zahtjevaju da Amerika promjeni svoj kurs u vanjskoj politici samo traće svoje vrijeme: vi možete pregovarati sa političarima, ali ne i sa svećenicima. Amerika ima božju misiju da ispuni, kao što to Bush je sugerirao u januaru: "da odbranimo...nade čovječanstva," i teško onima koji se nadaju nečemu drugome osim American way of life (američkom načinu života)

Opasnost sprege nacije i vjere ne treba daljnjih objašnjenja. Japan je u 30-tim godinama ušao u rat, sa sličnim ubjeđenjima kao i Bush, da posjeduju nebesku misiju da "oslobode" Aziju i da prošire nebesko carstvo. Ono bi, kako je to tumačio fašistički historičar Kita Ikki: "osvijetlilo tamu koje vlada cijelom svijetom." Oni koji žele sa neba spustiti raj na zemlju su predodređeni samo da uspostave pakao na njoj.

George Monbiot

The Guardian