Taifom se nazivalo plodno mjesto u Hidžazu koje je bilo udaljeno oko šezdeset kilometara od Mekke. Nadmorska visina od hiljadu metara omogućavala mu je da ima povoljne kilimatske uslove. Njegovi stanovnici, uglavnom pripadnici plemena Saqif, imali su velike plodne bašte i palmine plantaže, i uopšte govoreći vodili su ugodan život. Pleme Saqif je bilo jedno od većih i utjecajnih plemena Arabije. Pripadnici ovog plemena činili su jedan dio vojske koja je napala muslimana u kanjonu u blizini Hunejna. Kada su bili poraženi sklonili su se u svoju visoku i jaku tvrđavu u Taifu.

Da bi upotpunio pobjedu koju su muslimani ostvarili na Hunejnu, Poslanik s.a.v. je naredio da se neprijatelj, koji se bio dao u bjegstvo, do kraja goni. Tako je jedna grupa muslimana bila poslana u mjesto Avtas da napadne dio neprijatelja koji je tamo pokušao da se skloni. Sam Poslanik s.a.v. se sa glavnicom vojske islama uputio ka Taifu. Kada su došli do tvrđave i pokušali da je opkole bili su zasuti strijelama što ih je prisililo da se udalje. Selman Farsi je predložio da se tvrđava gađa katapultom kojeg su muslimani dovezli sa sobom. Tvrđava je bila katapultirana oko dvadeset dana ali bez nekog značajnijeg efekta. Nije bilo drugog izlaza nego da muslimani nekako provale u tvrđavu i tako savladaju neprijatelja. Bilo je odlučeno da se nekako približe jednom od zidova tvrđave da bi ga pokušali probiti. Za tu svrhu napravljeno je nešto u obliku vozila koje je bilo prekriveno drvetom i debelim kožama. Pod njegovom zaštitom grupa muslimanskih vojnika se uspjela približiti zidu i počela sa njegovim bušenjem. Međutim, neprijatelj je ubrzo pronašao način kako da otkloni ovu opasnost. Kada su vidjeli šta je namjera muslimana sa zidina tvrđave su počeli da po njima sipaju topljeno gvožđe. Ono je uskoro zapalilo i kožu i drvo te su muslimani bili prinuđeni da se povuku.

Moralo se pristupiti drugim mjerama. Bašte i vinogradi, glavni izvori životnih namirnica stanovnika tvrđave nisu bili okruženi njenim zidinama. Poslanik s.a.v. je dao do znanja njihovim vlasnicima da, ukoliko se ne predaju, sva stabla će biti posječena i vinogradi uništeni. Čuvši o plemenitosti i dobroti Poslanikovog karaktera ovi se nisu baš puno obazirali na ovu prijetnju. Ali kada je do njih došla vijest da su muslimani počeli sjeći palmina stabla u njihovim voćnjacima počeli su da šalju delegacije Poslaniku s.a.v. da, usljed neke dalje rodbinske veze koji su neki članovi njihovog plemena imali s njim, naredi svojim ljudima da se ustegnu od uništavanja njihovih imanja. Dobri Poslanik s.a.v. je udovoljio njihovim molbama i zatražio od muslimana da ne diraju voćnjake i drugu imovinu neprijatelja.

Članovi Saqif plemena su bili bogati i većina njih je posjedovala veći broj robova i ropkinja. Da bi oslabio odbranu tvrđava Poslanik je dao da se objavi da svaki rob ili ropkinja koji napuste tvrđavu i pridruže se vojsci islama postaće slobodni ljudi. Ovo je donekle i uspjelo jer je oko dvadeset robova uspjelo pobjeći iz tvrđave i pridružiti se muslimanima. Oni su također donijeli važne informacije o stanju neprijatelja. Obavijestili su Poslanika s.a.v. da su mušrici tvrđave bili spremni braniti se po svaku cijenu i da bi im velike zalihe hrane omogućile da se brane čak i kada bi opsada trajala još punih godinu dana.

Nakon što je oprobao sve raspolagajuće metode da savlada dobro utvrđenog neprijatelja, Poslanik s.a.v. je naredio da se prestane sa opsadom i da se vojska islama povuče. Razlog za to je bila činjenica da je mjesec zil kade trebao uskoro početi. Islam drži da je  u ovom mjesecu  ratovanje zabranjeno, a što je bilo i vjerovanje tadašnjih Arapa. Također se približavala sezona hadža kada su muslimani, po prvi put u historiji, trebali organizovati sve ceremnonije hadža koje su do te godine bile u rukama mušrika Mekke. Veliki broj Arapa iz cijele Arabije je dolazio da obavi hodočašće pružajući odličnu priliku Poslaniku s.a.v. da ih upozna sa vjerom i pozove u islam.

Poslanik s.a.v. se sa vojskom islama vratio u mjesto gdje su bili ostavili ratni plijen i zarobljenike iz prethodne bitke. Tu se zadržao petnaest dana za koje vrijeme je podijelio plijen i riješio položaj zatvorenika, među kojima su bili i žene i djeca plemena Sa'd, u kojem je Poslanik s.a.v. proveo svojih prvih pet godina života. Četrnaest uglednika tog plemena koji su već bili prihvatili islam, na čelu sa Zuhejrom b. Sardom i bratom Halime, žene u čijoj kući je on s.a.v. proveo tih pet godina, dođe Poslaniku s.a.v. i rekoše:''Među zatvorenicima su sestre i kćerke tvoje bivše doilje, kao i one osobe koje su te pazile i njegovale kada si bio dijete. Zbog pažnje koju su ti one pružale tražimo od tebe da oslobodiš sve žene i djecu iz našeg plemena.'' Poslanik s.a.v. im je odgovorio: ''Ja sam spreman da se odreknem svoj udjela [u robovima] kao i udjela koji pripada potomcima Abdul Muttaliba. Udjeli drugih su njihova prava i ja tu ne mogu ništa ako oni se oni ne žele njih odreći. Nego, danas, kada završimo džemat namaz, vi ustanite između safova i recite ovo: 'Molimo Poslanika s.a.v. da se za nas založi kod muslimana i molimo muslimane da se za nas založe kod Poslanika s.a.v. da se naše žene i djeca oslobode.' Onda ću ja ustati i reći da se odričem svog udjela kao i udjela potomaka Abdul Muttaliba, i zatražiti od drugih da se i oni odreknu svojih.''  Tako i bi, i gotovo svi muhadžiri i ensarije uradiše isto kao i Poslanik s.a.v. i oslobodiše svoje robove.

Ovo plemenito postupanje Poslanika s.a.v. i muslimana imade takav efekat da su svi zarobljenici koji su bili oslobođeni prihvatili islam. Poslanik s.a.v. je pozvao Šejmu, svoju sestru po mlijeku, prostro joj vlastiti ogrtač da sjedne i razgovarao s njom o ostalim članovima njene porodice. Kada su čuli da su muslimani oslobodili njihove porodice, članovi plemena Havazin koji su se bili sklonili u tvrđavu Taifa, prihvatili su islam i tako znatno oslabili odbranu ovog posljednjeg utočišta mušrika.

Također, u tom periodu od petnaest dana Poslanik s.a.v. se bavio i diplomatijom. Malik b. Awf je bio uglednik koji je uzrokovao bitku na Hunejnu. I on se bio sklonio u tvrđavu Taifa. Poslanik s.a.v. mu je poručio: ''Ako prihvati islam i pridruži nam se, pustiću na slobodu sve članove njegovog plemena i daću mu stotinu kamila.'' Ovu ponudu Malik nije mogao odbiti. Tajno je napustio tvrđavu i kada je stigao pred Poslanika s.a.v. primio je islam. Kada je vidio svoje suplemenike na slobodi i kada mu je stiglo sto kamila postidio se što je ikad bio neprijatelj ovako plemenitog Poslanika s.a.v. te je skovao stih:

U ljudskom rodu ne viđoh niti čuh do sada

za nekog plemenitijeg od Muhammeda

Bilo je potrebno pravedno podijeliti ratni plijen što prije jer, kako je vrijeme promicalo, on je bio sve manji zato što su neki već počeli da uzimaju iz njega ono što im se sviđalo. Poslanik s.a.v. nije želio početi sa podjelom prije nego sve što je bilo uzeto bude vraćeno. ''Svako ko je uzeo nešto iz plijena, pa makar to bila i jedna igla, mora to vratiti da bi se plijen podijelio među vama ravnopravno.'' Sam Poslanik s.a.v. nije za sebe uzeo ništa, a petinu koja mu je pripadala podijelio je među Kurejšima koji su tek nedavno bili primili islam. Iz te petine dao je po stotinu kamila Ebu Sufjanu, sinu mu, Muaviji, Hakimu b. Hizamu, Harisu b. Harisu, Harisu b. Hišamu, i drugima od kojih je svaki, samo nekoliko dana ranije, bio vođa mušrika i neprijatelj islama. Drugima, koji su imali niže položaje, dao je po pedeset kamila. Zbog ovakvih velikodušnih poklona ove osobe su počele da pokazuju poštovanje i naklonost prema Poslaniku s.a.v. i interes prema islamu.

Svi ovi Poslanikovi pokloni dolazili su iz njegovog  udjela u ratnom plijenu a ne iz udjela drugih muslimana. I pored toga nekoliko njih je došlo da se žali na ovaj njegov postupak. Mislili su da je Poslanik s.a.v. to činio iz ljubavi i privrženosti svojoj rodbini a ne čisto radi interesa islama. Čovjek imena Zul Huvejsire, pripadnik plemena Benu Tamim, imao je toliko odvažnosti da prigovori riječima: ''Danas sam pažljivo pratio tvoje postupke i vidio sam koliko si bio nepravedan u raspodjeli ratnog plijena.'' Znaci ljutnje pojaviše se na Poslanikovom licu i on reče: ''Žalostan ne bio, ako ja neću pravedno raditi pa ko će onda!?'' Umar je tražio od Poslanika s.a.v. da ubije ovog neotesanca ali mu on ne dade. ''Pusti ga! Suđeno mu je da bude vođa grupe koja će napustiti islam brzinom kojom strijela napušta luk.'' U drugom izvoru stoji da je Poslanik s.a.v. ovako rekao: ''On će imati prijatelje čiji će ibadet na daleko nadmašiti vaš. Čitaće Kur'an ali on [njegovo značenje] im neće prolaziti mimo grla. Napustiće islam kao što strijela napušta luk.'' I zaista, kako je Poslanik s.a.v. i predskazao, ovaj nesretnik je bio vođa h

Havaridža za vrijeme vladavine hazreti Alija.

Također, Ensarijama Medine nije bilo pravo što je Poslanik s.a.v. toliko gotivio do jučerašnje neprijatelje islama. Izabrali su Sa'da b. Ubadu da mu prenese njihove žalbe. Poslanik s.a.v. im je po njemu poručio da se sakupe da bi im nešto rekao. ''Bili ste zalutali narod i pravi put ste našli pomoću mene. Bili ste siromašni pa ste se onda obogatili. Bili ste u zavadi pa ste se izmirili. Možete mi odgovoriti: 'Božiji Poslaniče, kada su te Kurejši odbili mi smo te prihvatili, kada su te napadali mi smo te branili, kada su te izgnali mi smo te ugostili, kada si bio bez ičega mi smo ti pomogli.' O Ensarije, ožalostilo vas je to što sam nekim Kurješevićima dao imetka da se ne bi odmetli od islama. Zar vam nije drago što će oni odvesti kamile i ovce a vi ćete sa sobom povesti Poslanika Božijeg? Kunem se Allahom, ako bi svi ljudi otišli na jednu stranu a Ensarije na drugu ja bih krenuo sa Ensarijama.'', rekao im je Poslanik s.a.v. i onda prizvao Allahov salavat na njih i njihovu djecu. Neki od njih počeše da plaču. ''O Allahov Poslaniče, zadovoljni smo s onim što nam je pripalo i ne treba nam ništa više,'' rekoše.

Nakon što je raspodjela plijena bila završena Poslanik s.a.v. je trebao donijeti odluku da li da  čitavu sezonu hadža provede u Mekki ili da se u toku nje vrati u Medinu. Odlučio je da prvo obavi umru i da se onda vrati u Medinu iz koje je bio otsutan već tri mjeseca. Kako je i uobičajavao odredio je pouzdanu osobu da u njegovom odsustvu upravlja Mekkom. Izbor je pao na Ataba b. Usejda koji nije bio stariji više od dvadeset godina i koji je bio nedavno prihvatio islam. Za vjerskog učitelja odredio je Muaza b. Džebela koji je bio čuven po svom znanju Kur'ana i Poslanikovog sunneta.

Krajem 8 godine p. H. bio je obilježen jednim tužnim i jednim veselim događajem. Poslaniku s.a.v. je umrla [usvojena] starija kćerka Zejneb nakon duge i teške bolesti. Ona je bila udata za Ebul Asa još prije nego je Poslanik s.a.v. počeo svoju poslaničku misiju i ona je među prvima prihvatila islam. Međutim, njen čovjek je ostao mušrik i u bici na Bedru kao zarobljenik pao u ruke muslimana. Poslanik s.a.v. ga pušta pod uslovom da pošalje Zejnebu, koja je bila u drugom stanju i još se nalazila u Mekki, njemu u Medinu. Ovaj to prihvata; na putu tamo Zejnebin karavan biva napadnut od strane mušrika Mekke koji su je pokušali spriječiti u njenoj nakani. Od pretrpljenog straha doživjela je pobačaj koji je od nje ostavio invalida.

Rođenje sina Ibrahima bio je onaj drugi, veseli, događaj u toj godini Poslanikovog života. Rodila mu ga je njegova žena Merjem koju je kao ropkinju dobio od ondašnjeg vladara Egipta. Kada mu je druga supruga, Selma, donijela vijest da mu je Allah darovao sina bogato ju je nagradio. Sedmog dana od rođenja zaklao je ovna, obrijao djetetu glavu i izvagao težinu kose da bi istu težinu srebra dao u sadaku ª 

Literatura:

The Message, Džafer Subhani