Nije potrebno mnogo argumenata da bi se dokazalo da je čovječanstvo društvena vrsta. Svaki čovjek je stvoren sa instinktom za druženje i saradnju sa članovima svoje vrste. Čovjek je uvijek živio u društvu, i o toj činjenici govori historija potkrijepljena arheološkim nalazima. Kur’an, u mnogim surama, objašnjava ovu realnost na najbolji mogući način. Na primjer: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali ... [49:13]  ili  Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili ... [43:32];

Postoje mnogi drugi slični ajeti.

Društvenost, kao svaka ljudska duhovna karakteristika, nije odmah stvorena u svome potpunom i perfektnom obliku bez prostora za razvoj i napredak. Bilo bi nerealno očekivati da se ova ljudska karakteristika razlikuje od ostalih – tj. misliti da će se od samog početka pojaviti u savršenom obliku. Ona se radije, poput ostalih ljudskih karakteristika koje se odnose na njegovo znanje i volju, postepeno razvijala od primitivnog do naprednijeg nivoa u jednom neprekidnom procesu.

 Historija kazuje da je prva društvena zajednica bila domaćinstvo zasnovano na bračnoj vezi. Njen prirodni uzrok bio je nagon prokreacije. To je bio snažniji faktor od drugih postojećih faktora, npr. hrane čije se skupljanje i konzumiranje može odvijati na nivou pojedinca. Zadovoljenje seksualnog nagona je zahtijevalo spajanje dvije osobe, čime dobijamo prvu jedinicu u izgradnji društva. Iz ovoga se postupno razvio instinkt eksploatacije. On je poprimio svoj oblik kada je čovjek počeo svojom dominacijom  prisiljavati drugu individuu i koristiti je u ostvarenju svojih potreba i planova. Potom je poprimio oblik upraviteljstva ili rukovođenja, pojavom glave porodice, patrijarha klana, poglavice plemena i predsjednika naroda. Na samom je početku bilo prirodno da upravljanje bude u rukama najsnažnijeg i najhrabrijeg pojedinca; nakon izvjesnog vremena ono je dato najhrabrijem i najbogatijem koji je uz to imao i brojno potomstvo. Tako su se stvari mijenjale da bi se danas prednost davala onome za koga se misli da je najefikasniji u administraciji, te najbolji stručnjak u diplomaciji i politici.

 Dakle, institucija društva sa svim svojim manifestacijama (porodica, kao i ostale grupacije) je uvijek postojala u ljudskom rodu od samog praskozorja čovječanstva. Ipak, čovjek nije od samog početka bio svjestan njenog postojanja. Ona je rasla sa ostalim ljudskim prirodnim instiktima i karakteristikama kao što su eksploatacija, samoodbrana, itd.

Kur’an nas obavještava da je Božija objava učinila čovjeka svjesnim društva i društvenih veza do u detalje, potaknuvši ga da ih čuva i štiti kao poseban činitelj čovječnosti. Allah kaže: Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a onda su se jedan drugome suprotstavili [10:19]. On također kaže: Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se oni ne bi slagali [2:213]. Iz ovog ajeta se vidi da je čovječanstvo u ranom periodu bilo jedna  prosta i nekomplikovana nacija,  u kojoj razlike između ljudi  nisu postojale. Kada su se pojavile razlike i sukobi, Allah je poslao poslanike i objavio knjige kako bi mogli odstraniti nesuglasice i razmimoilaženja, što bi ih vratilo natrag društvenoj harmoniji i jedinstvu koje bi onda bilo zaštićeno raspoloživim zakonima.

Allah opet kaže: On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i ‘Isau: “Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!” [42:13]. Ovaj ajet obavještava da je to bio poziv za uspostavu religije bez podjela  koja bi otklonila nesuglasice među ljudima i ujedinila ih oko jedne riječi. Prema tome, religija je ta koja je garantirala sigurnost i društveni red.

Kao što se da primijetiti, ajet pripisuje ovaj poziv (društvenog reda i jedinstva) Nuhu (a.s.) koji je bio prvi poslanik sa zakonom i knjigom; potom to isto pripisuje Ibrahimu (a.s.), pa Musau (a.s.) i na kraju Isau (a.s.). Šerijat Nuha i Ibrahima je sadržavao tek nekoliko pravila i propisa. Od ova četiri poslanika najrazrađeniji šerijat je bio Musaov a zatim ‘Isaov – kako stoji u Kur’anu i Indžilu. Prenosi da je Musaov šerijat sadržavao samo šest stotina pravila.

U svakom slučaju poziv na poseban i jasan društveni život bio je upućen jedino od strane poslanika a bio je, kako Kur’an jasno kaže, uobličen religijom, što će se potvrditi kroz historiju.  

Naprijed