Dvije logike: vjere i čulnosti

Logika čulnosti poziva čovjeka na ovosvjetske koristi i vodi ga njima. Ako djelo donosi vidnu korist i čovjek je toga svijestan onda čula intenzivno žude ka njegovom ostvarenju. Ako, s druge strane, u djelu ne vidi nikakvu osjetilnu korist čovjek ostaje neaktivan i inertan. Logika vjere, odnosno razuma, s druge strane motivira pojedinca da slijedi istinu, i vjeruje kako je to najbolja stvar za čovjeka bez obzira da li je praćena ovosvjetskim koristima ili ne. On zna da je Allahovo zadovoljstvo pravo mjerilo uspjeha ili poraza, pa mu je potpuno svejedno da li će uspjeti ili biti poražen po ovosvjetskim mjerilima; jer on čezne za nagradom koju mu je On obećao za pokornost Njemu i čvrsto držanje uz vjeru Njegovu. Kao što On kaže: ... Zato jer njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovu putu, niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će od neprijatelja pretrpiti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti, – Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro –, i neće dati nikakav prilog, ni mali ni veliki, niti će ikakvu dolinu prevaliti, a da im to neće zapisano biti, da bi ih Allah nagradio za djela njihova nagradom ljepšom od one koju su zaslužili. (9:120–121).

Prema tome oni kažu svojim neprijateljima: Ako nas ubijete ili nam nanesete bilo kakvu štetu, za to ćemo dobiti veliku nadoknadu od našeg Gospodara; a ako mi pobijedimo vas ili vam nanesemo kakvu štetu, opet ćemo biti nagrađeni od našeg Gospodara. U oba slučaja bićemo srećni i u zavidnoj poziciji, i šta god da nam uradite zadesit će nas jedno od ova dva dobra. Prema vašem vjerovanju, postići ćete sreću samo u jednom slučaju, tj. ako nas uspijete nadvladati. Ali i to će za nas biti uspjeh.

Ovo su dakle dvije logike. Jedna pokušava izgraditi hrabrost i izdržljivost na temeljima čulnosti; učeći da će onaj koji ostane postojan na bojnom polju zaslužiti pohvalu ljudi ako pogine, ili osvojiti pobjedu nad neprijateljem. Ovo sve je uslovljeno postojanjem neke koristi za onoga ko se izlaže opasnosti; ako od truda i izlaganja opasnosti nema nikakve osjetljive koristi onda ta logika neće dati nikakvog rezultata.

Ovi primjeri obuhvataju najčešće razloge nepravde, zločina i prevare. Kada se krivac odluči na zločin on kaže: ‘Ljudi me ne cijene na pravi način; biti pošten ili nepošten je jednako u njihovim očima; nepošteni čak imaju ugodniji život i njihovo stanje je bolje od moga.’ Zločinac je uvjeren da će sigurno izbjeći pravdu zakona; da ga nadzorni organi neće uhvatiti; njegovi poslovi će ostati tajni, a ljudi neće primijetiti počinjeno zlodjelo. U drugu ruku, u modernom svijetu pristajanje uz istinu se ismijava i smatra se nečim što će umanjiti čovjekov status u očima ljudi. Govorite li o duhovnoj čistoti i moralnosti odgovorit će se: Kakva je korist od duhovne čistote ako vodi poniženju, teškoći i skraćenju života?

S druge strane, islamska logika se gradi na slijeđenju istine i očekivanju nagrade od Allaha. Što se tiče ovosvjetskih koristi i ciljeva oni u njoj zauzimaju sekundarnu poziciju. Prema ovoj logici, svaka aktivnost je zarad Allahova zadovoljstva, pokoravanja Njegovoj volji i slijeđenja istine, a on je Čuvar, Znalac kojeg ne obuzima ni drijemež ni san; niko se od Njega zaštititi ne može, niti je išta od Njega skriveno i On zna sve što čovjek radi.

Tako svaka duša ima Posmatrača, Svjedoka koji bilježi njena učinjena i neučinjena djela, bez razlike da li drugi ljudi za njih znaju ili ne, da li im se dive ili ne i da li ih cijene ili ne. Islamska obuka je imala toliki uspjeh da su ljudi dolazili Poslaniku (s.a.v.) priznavajući mu grijehe i zločine koje su počinili u osami, i prihvatali odgovarajuću kaznu (od smrtne pa do onih najblažih); jedini motiv im je bio priskrba Allahovog zadovoljstva, i čišćenje duše od prljavštine grijeha i naslaga zla.

Ako proučimo ove događaje, shvatit ćemo kako je divan efekat vjerske obuke na ljudske duše. Ona je u stanju da ih dovede do toga da Allahu rado ponude najvrijedniju i najcjenjeniju stvar koju imaju – a to je život.

Značenje traženja samo Allahovog zadovoljstva?

Neko može upitati: Učiniti onosvjetsku nagradu zajedničkim i osnovnim ciljem ljudskoga društva iziskuje odbacivanje ciljeva ovog života kojima naginje ljudska priroda; to bi štetno djelovalo na društvo jer bi se ljudi povlačili iz javnog života u monaštvo. Naposlijetku, kako je moguće vezati se isključivo uz jedan cilj, a u isto vrijeme očuvati druge, također, važne ciljeve? Zar to nije kontradiktorna izjava?

Odgovor: Ovo je pogrešan utisak proistekao iz nerazumijevanja božanske mudrosti koju Kur'an jasno obznanjuje. Islam svoje zakone u potpunosti prilagođava čovjekovoj prirodi. Allah kaže: ''Ti upravi lice svoje pravoj vjeri – prirodi Allahovoj po kojoj je On ljude stvorio – nema promjene u Allahovom stvaranju; to je ispravna vjera ali većina ljudi to ne zna.'' [30:30].

Čovjek je obavezan predati se Njegovoj volji. Na to mislimo kada kažemo da je monoteizam temelj vjere islama. Međutim, pokornost Allahovoj volji i traženje Njegovog zadovoljstva kroz čitav život pojedinca potpuno slijedi uzročno-posljedični princip.   Musliman ima ciljeve od kojih su neki ovosvjetski a neki onosvjetski. Ima da zadovolji kako materijalno tako i duhovne potrebe, ali se ne zamara radom u postizanju materijalnih ili ovosvjetskih ciljevima više nego što se to racionalno od njega traži. Radi razvijanja veze isključivo sa Allahom od njega se traži da pored pridržavanja uzročno-posljedičnog principa vidi u njemu Allahovu volju i Njega kao glavnog uzroka svih pojava i dešavanja u svijetu. U tom smislu od njega se očekuje da napusti sve ostale uzroke, sve ostale ciljeve.

Značenje slobode prema Islamu

Današnji smisao riječi ‘sloboda’ star je svega nekoliko vijekova. Vjerovatno potiče iz doba evropske renesanse. Međutim, ideja 'slobode' je najodabranija želja čovjekovog srca i postoji od davnina.

Čovjek je društveno biće, njegova priroda ga tjera društvenom životu, saradnji sa ostalim članovima zajednice, usklađivanju sopstvene volje i prilagođavanju vlastitih aktivnosti sa željama i aktivnostima drugih članova društva. Ovo ga vodi pokornosti zakonima koji, demarkirajući njihove granice, reguliraju ljudske volje i aktivnosti. Ista priroda koja čovjeku daje slobodu volje i djelovanja, ograničava i sputava te dvije inicijalne slobode.

Zasnivanje propisa modernih građanskih zakona na temeljima materijalnog uživanja – kao što smo već izložili – rezultira neobaveznošću ispovijedanja religije: čovjeku je prepušteno da izabere želi li ili ne želi steći osnove religijskog znanja; želi li ili ne želi priskrbiti lijep moral (isto važi za sve ostale stvari koje prevazilaze granice građanskih zakona), po kome djelovati može ali i ne mora. Ovo je značenje slobode u savremenom društvu.

Ali islam, kao što je poznato, bazira svoje zakone na vjeri u jednog Boga, a potom na uzvišenim moralnim vrijednostima. Zatim daje smjernice svim vrstama individualnih i društvenih aktivnosti, bilo krupnim ili sitnim; ne postoji ništa što bi se odnosilo na čovjeka a da mu islam nije dao uputstvo. Dakle, ovdje nema mjesta slobodi (u gore navedenom smislu). Najveća sloboda koju čovjek dobija islamom je sloboda od okova službe, robovanja, ovisnosti od bilo čega drugom osim Allaha. Vrijednost ove slobode se može procijeniti dubokim nadnošenjem nad islamskim sistemom i praktičnim načinom života kojemu vodi i koji uspostavlja među članovima društva i raznim grupama u njemu. Zatim to uporedimo sa onim što vidimo u sistemu dominacije, kontrole i moći u civiliziranom društvu, kako među samim članovima tog društva, tako i među jakim i slabim narodima.

Što se tiče islamskih zapovijedi, one daju izbor i slobodu u svim stvarima koje je islam učinio dozvoljenim, od dobre opskrbe i prednosti vođenja umjerenog načina života pod uslovom nezalaženja u krajnosti oba slučaja. Allah kaže: Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i lijepu opskrbu?” [7:32]; On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio [2:29]; I On vam je potčinio sve što je na nebesima i na zemlji, sve je od Njega! [45:13].

Naprijed