'Sloboda' vjerovanja u islamu

Ajetom: U vjeru nema prisile [9:256], pokušava se “dokazati” sloboda vjerovanja u islamu. Vjera u jednog Boga je osnova svih islamskih principa i vjerovanja. Kako je onda moguće da islam daje opciju muslimanu da vjeruje ili ne vjeruje? Zar to nije očita protivrječnost? Ideja o slobodi vjerovanja u islamu ima istu poziciju kakvu bi imala dobrovoljnost u slijeđenju zakona u građanskim zakonima.

Pogledajmo to iz drugog ugla. Vjera (tj. postizanje afirmativnog u umu duboko ukorijenjenog znanja) nije čovjekova dobrovoljna radnja da bi mogla biti predmetom dopuštenja, zabrane, prisile ili slobode. Ono što se može zabraniti ili dopustiti jeste radnja proistekla iz vjerovanja. Npr. širenje, propagiranje vjere, pisanje i izdavanje djela koja se odnose na nju i pobijanje suprotnih uvjerenja – ove stvari se mogu dozvoliti ili zabraniti.

Osnova islamskog zakonodavstva jeste vjera u Boga, Poslanstvo i Sudnji dan; ovo je zajednička osnova u koju vjeruju kako svi muslimani tako i Sljedbenici knjige (tj. židovi, kršćani, i zoroastrijanci). Islamska sloboda je omeđena ovim granicama. Zahtjevanje njenog proširenja van ovih granica je ravno razaranju osnova vjere.

Koji je put promjene i dosezanja savršenstva u islamskom društvu?

Moglo bi se prigovoriti: Slažemo se da islamski sistem prožima sve pore čovjekovog života. Ali ovaj sistem, baš radi te sveprožetosti i nedostatka slobode vjerovanja, vodi stagnaciji društva, zaustavlja njegov evolutivni progres, i zapriječava puteve promjenama i napretku – a to je, kao što tvrde, ozbiljan nedostatak tog društvenog sistema. Evolucioni proces zahtijeva da su u društvu prisutne oprečne sile, sile koje bi kroz međusobne akcije i reakcije [kroz sukob izvornog i njemu suprotnog smjera] rezultirale napretkom. Ako prihvatimo da islam ne priznaje suprotne principe, naročito ne one suprotne njegovim temeljima (vjerovanja u Boga i božanske zakone), onda takvo društvo vodi obustavi evolutivnog progresa.

Odgovor:. Ljudska misao, što uključuje znanje i vjerovanje, dvojaka je: Prva, ona koja prihvata promjenu i evoluciju: ovdje spadaju tehnički subjekti za podizanje standarda materijalnog života i pokoravanje prirodnih sila, npr., matematika, fizika, itd. Ako ovi subjekti dožive progres sa nižeg na viši nivo, od defektnosti ka savršenstvu, onda će skladno tome i društvo pretrpjeti promjenu i progres.

Druga vrsta ljudske misli je ona koja ne trpi promjene. Ovdje spada nedvosmislena i konačna spoznaja o porijeklu i cilju čovjeka, uzrocima njegove sreće i nesreće itd.. Mada u njoj nema mjesta za promjenu i evoluciju, ova spoznaja je podložna usavršavanju u smislu dostizanja i otkrivanja njene dubine i detalja. Ova znanja i spoznaje utiču na društva i čovjekov materijalni život jedino u općem smislu. Razvojni napredak društva se neće zaustaviti ukoliko se ovo znanje i vjerovanje prihvate kao nepromjenjivi.  Poznato je da posjedujemo dosta općih nepromijenjenih i stalnih ideja koje ne spriječavaju napredak društva. Npr. tvrdimo i vjerujemo da čovjek treba raditi da bi zaštitio život; da čovjek treba živjeti unutar društva; da univerzum jeste stvaran; da je čovjek dio univerzuma i dio planete Zemlje; da on posjeduje udove i organe, moći i sposobnosti. Postoji mnogo sličnih potvrđenih i nepromjenjivih informacija i vjerovanja, čija nepromjenjivost ne zaustavlja napredak društva, niti ga čini stagnantnim. U ovu kategoriju spada vjerovanje da univerzum treba Tvorca i Održavatelja, da je On opskrbio ljude sveobuhvatnim zakonom u kojem su kombinirani svi putevi sreće, a poslan nam je preko poslanika, i da će On okupiti sve ljude na dan dodjele naknade za njihova djela. To je osnova koju Islam ljubomorno štiti i na njoj gradi društveni poredak. Dopuštanje da se ovaj princip negira bilo bi ravno razaranju temelja društva i njegovom raspadanju. Ovo se odnosi i na sve gore navedene realne činjenice i istine; njihovo odbacivanje društvu ne može donijeti nikakvo dobro, suprotno tome, donosi mu jedino nazadovanje i propast.

Ukratko, ljudska zajednica u svom evolutivnom napredovanju treba svakodnevnu promjenu i usavršavanje jedino u putevima iskorišćenja prirodnih resursa. Ovo se odvija stalnim tehničkim istraživanjima i primjenom znanja u praktične svrhe; što se tiče Islama ovaj proces može teći neometano.

Ali u pogledu promjena u teoretskom aspektu društvenog poretka – npr. iz autokratije u demokratiju ili iz kapitalizma u komunizam, ili pak obrnuto – one postaju neophodne jedino kada preovlađujući sistem ne uspijeva približiti zajednicu društvenom savršenstvu. One se ne mogu nazvati evolucije od manjkavosti ka savršenstvu. Ako postoji ikakav odnos između prvog društvenog poretka i onog koji ga naslijeđuje, onda je to odnos nepravde i pravde. To nije odnos manjkavosti i savršenstva ili nerazvijenosti i razvijenosti. Pretpostavimo da je društveni poredak učvršćen i da je u potpunosti u skladu sa ljudskom prirodom, drugim riječima da u njemu vlada društvena pravda, da se članovi u procesu obuke opremaju korisnim znanjem, da povećanjem nivoa znanja i aktivnosti zadovoljno i uspješno ostvaruju vlastitu sreću. Da li i u ovom slučaju postoji potreba za promjenom društvenog poretka? Šta im više treba od onog što već imaju? Osoba zdrava razuma nikada ne bi rekla da čovjek treba mijenjati svoje okruženje kada za promjenom nema nikakve potrebe.

Prigovor: Promjene su neizbježne čak i u onim stvarima za koje tvrdite da su nepromjenjive, kao što su vjerovanja, uzvišeni moral, itd. Sve ove stvari se vremenom mijenjaju, tj. kada društvo usvoji nova pravila a novo okruženje zamijeni staro. Niko ne može poreći da se razmišljanje modernog čovjeka u mnogome razlikuje od razmišljanja onoga koji je živio u srednjem vijeku. Također, njegove ideje su pod uticajem varijacija životne sredine, tj. nije svejedno živi li u ekvatorijalnom, polarnom ili umjerenoj zoni. Također, način života utiče na razmišljanje, na primjer, da li je pojedinac gazda ili sluga, beduin ili građanin, uspješan ili neuspješan, bogat ili siromašan, itd. Bez sumnje, ideje i stavovi su podložni faktorima koji na njih utiču i mijenjaju ih kada dođe vrijeme promjenama.

Odgovor: Ovaj prigovor se zasniva na teoriji relativnosti ljudskog znanja i ideja. Prema ovoj teoriji, istina i laž, dobro i zlo su relativne stvari. Opće teoretsko znanje po pitanju stvaranja i povratka, kao i opšteprihvaćena vjerovanja (npr. da je čovjek društveno biće ili da je pravda vrlina) imaju jedino relativne vrijednosti tj. mijenjaju se promjenom vremena, okruženja i uslova.

Za dokazivanje neutemeljenosti ovog vjerovanja dovoljno je reći ovo:  ako je stvarno istina da se ‘svaki stav i vjerovanje nekada moraju promijeniti’ onda se i sama ta istina jednog dana mora promijeniti. A u šta bi se ona mogla promijeniti? Jedino u ovu istinu: 'neki stavovi i vjerovanja se nikada ne moraju promijeniti', a to je ono što i islam dokazuje.  (Zamislite se nad ovim.)

Nazad - Naprijed