Da li je povinovanje volji većine prirodni zakon?

ODGOVOR: Nema sumnje da stvari u prirodi slijede predominirajuće posljedice u njoj, i ako ćemo to nazvati istinom, onda je odgovor na gore navedeno pitanje pozitivan; ali sama priroda nikad ne poništava niti protivrječi obavezi da se slijedi istina, čime nazivamo neku izvanjsku realnost do koje čovjek dolazi opažanjem i zaključivanjem. Ljudska misao i opažanje su samo sredstva kojima se doseže spoljna istina – kao što je ogledalo sredstvo pomoću kojeg vidimo odraz.

Sada, trebalo bi biti jasno da je istina ili realnost, tj. ono što se događa u prirodi u svim ili u većini slučajeva, ustvari atribut ili osobina spoljne stvari koja postoji izvan misli i koja se događa uvijek ili u većini slučajeva; ali to nije misao. Drugim riječima, istina je osobina stvari o kojoj se misli, a ne atribut samog mišljenja. Dok je pojava koja se događa uvijek ili u većini slučajeva na jedan način istina, mišljenje većine, njihove težnje i vjerovanja, naspram mišljenja, težnji, ili vjerovanja manjine nisu uvijek istine. Ona mogu biti istine – kada se podudaraju sa realnošću ali mogu biti i neistine kada se sa njom ne podudara. U zadnjem slučaju čovjek ih ne smije prihvatatii; niti će to učiniti kada postane svijestan njene pogrešnosti. Kada smo u nešto uvjereni a potom nas svi ljudi stanu uvjeravati da smo u zabludi, nećemo to prihvatiti; pa čak i ako pokažemo prividnu pokornost, uradit ćemo to iz straha, zbunjenosti ili nekih drugih faktora – ali ne iz uvjerenja da je njihov stav ispravan. Sljedeći ajeti najbolje pokazuju da gledišta i mišljenja većine nisu neophodno i istina koja se treba slijediti: Ne, on im istinu donosi, ali većina njih prezire istinu. [23:70]. Ako je svako mišljenje većine istina, oni je ne bi prezirali i suprotstavljali joj se.

Gornja rasprava jasno ukazuje na neodrživost argumenta da je slijeđenje većine diktat prirode. Ovaj zakon je primjenjiv na vanjske događaje i stvari – koje su predmet čovjekovog razmišljanja i spoznaje – a ne na samu misao ili spoznaju. Prema ovom principu, čovjek u svojim djelima i namjerama treba slijediti ono što se događa – izvanjski – u većini slučajeva; a ne da slijedi ono u što vjeruje većina. Drugim riječima, njegove aktivnosti i djela se trebaju bazirati na onome što je u većini slučajeva dobro; i ovo je princip na kojem Kur’an zasniva svoje zakonodavstvo i propise. Allah kaže: Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni [5:6]; ... Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili (takvu postigli) [2:183]. Postoji još mnogo ajeta koji objašnjavaju osnovni razlog datih zapovijedi na koje nailazimo u većini slučajeva.

Oni kažu: Moderna civilizacija je obezbijedila razvijenim zemljama društvenu sreću i odgojom koji pruža podarila je svojim članovima lijepe moralne karakteristika.

PRIMJEDBA: Ovakav govor je zbunjujući i nejasan. Vjerovatno, tvrdnja “društvena sreća”, podrazumijeva nadmoć društva u tehnologiji, sili i maksimalnom iskorištavanju prirodnih resursa. Ali do sada smo se nekoliko puta uvjerili da islam samo ovo ne ubraja u sreću i blaženstvo. Racionalni argument također podupire ovaj princip. Ljudska sreća je u stvari kombinacija duhovnog i tjelesnog blaženstva. Ovo čovjeku obezbjeđuje materijalno blagostanje, a u isto vrijeme ga uljepšava odličnošću karaktera i istinskom spoznajom Boga. To je blaženstvo koja mu garantuje sreću na ovom i na budućem svijetu. Ako se pojedinac utopi u materijalno uživanje zanemarivši duhovnu sreću onda to i nije sreća nego nevolja i nesreća.

Što se tiče dijela primjedbe koji govori o opskrbljivanju društva lijepim moralnim karakteristikama – kao što su istina, iskrenost, povjerenje, fini maniri itd. – koje se prepoznaju u društvima naprednih zemalja, opet primjećujemo zbrku. Problem leži u tome da većina ovih posmatrača nisu u stanju misliti u kolektivnim okvirima, tj. posmatrati društvo kao jednu jedinicu u odnosu na drugo društvo. Oni posmatraju jedinku zajednice i na osnovu nje donose zaključak o čitavoj zajednici.

Evo primjera: sam čovjek je spoj raznih organa i sposobnosti koji nazivamo “ljudskim bićem”. U ovom spoju udruženi su zasebni identiteti i sposobnosti. Oči, uši, ruke i noge, te sposobnost vida, sluha, hoda i druge, tj. svaki od ovih organa i sposobnosti mogu se posmatrati zasebno. Svaki od njih je u stanju uspostaviti kontakt sa nekim drugim identitetom sa kojim čovjek želi kontaktirati – bilo s dobrom ili lošom namjerom. Oči, uši, ruke i noge su u stanju uraditi dobro ili loše onome kome čovjek smjera dobro ili loše. Ali što se tiče međusobnih veza i kontakata samih organa – sve dok su okupljeni zajedno u jednom ljudskom biću – vrlo rijetko jedan od njih nanosi štetu drugome.

Ovo je stanje ljudskih dijelova koji su međusobno povezani u čovjekovom tijelu. Ista pozicija je pojedinačnih članova društva kada je njihovo razmišljanje uobličeno kolektivnim formama. Njihovo pojedinačno i zajedničko, dobro ili zlo, pobožnost ili izopačenost, dobrohotnost ili zloba, su jedno kada se društvo posmatra kao zaseban identitet.

Na isti način govori Kur'an kada navodi primjere raznih naroda i grupa, poput Židova, Arapa i drugih drevnih naroda, čije je razmišljanje, usljed vjerskih ili nacionalnih predrasuda, poprimilo kolektivan oblik. Zato u njemu pronalazimo prijekore upućene čak i današnjim generacijama, koji su nosioci tih predrasuda, radi grijeha počinjenih od strane njihovih predaka. Ovo je posljedica promišljanja u kojem se čovjek posmatra neodvojeno od njegove zajednice u kojoj obitava. U Časnom Kur'anu postoji mnogo ajeta na ovu temu.

Naravno pravda zahtijeva da ukoliko u nekom društvu postoje čestiti pojedinci onda njihova prava ne smiju biti pogažena. Iako žive u iskvarenom društvenom poretku, njihova srca nisu oboljela bolestima svojih zemljaka. Oni žive u njemu ali se – kao dodatni organi – ne smatraju njegovim dijelom. Kur'an zauzima isti stav kada pored prijekora većine, izuzima dobre i pravdoljubive ljude.

Iz gornje diskusije se jasno vidi, da odluka o dobroti ili iskvarenosti članova naprednih civiliziranih društava – naspram ostalih naroda – ne smije proisteći iz promatranja njihovog međusobnog življenja, međusobnih odnosa ili načina na koji vode život unutar zajednice. Radije treba sagledati njihov kolektivni karakter koji se razotkriva odnosom prema drugim slabijim narodima i prema drugim zajednicama u svijetu. Ovaj kriterij treba imati na umu želi li se donijeti sud o vrijednosti nekog društva – njegovoj dobroti ili iskvarenosti, njegovoj sreći ili nesreći. Iz ovog ugla bi se morao razmatrati problem, nakon čega se slobodno može pohvaliti ili osuditi razmatrani društveni poredak.

Naprijed