Zaista, ako se pažljivi promatrač uvede u historiju društvenog života razvijenih evropskih zemalja od vremena renesanse, a zatim duboko zamisli nad onim što su one uradile drugim siromašnijim bespomoćnim narodima i plemenima odjednom će shvatiti da ovi ljudi (koji sebe predstavljaju punim milosti i iskrenih želja za čovječanstvo, njegovim slugama sa svojim životima i imecima i borcima za slobodu potčinjenih i potlačenih naroda) nemaju drugog cilja do pokoravanje slabijih i siromašnijih naroda koliko god je to dulje moguće i pomoću bilo kojeg dostupnog metoda. Jednog dana to rade vojnom silom, drugog kolonijalnim intrigama; jednog dana predstave se zaštitnicima zajedničkih interesa, drugog dana čuvarima nečije nezavisnosti; ponekad nagaze na nekoga u ime održavanja mira ili otklanjanja opasnosti, a ponekad da bi ''zaštitili'' prava obespravljenih i protjeranih grupa itd. itd.

Zdrava ljudska priroda ovakvo društvo neće smatrati dobrim i sretnim – čak i ako zatvorimo oči pred definicijom sreće kakva je data religijom, objavom i poslanstvom.

Šta je osnova islamskog društva? Kako ono živi?

Društvo – bilo kojeg oblika – počinje postojati kada zajednički ciljevi i ambicije ujedine njegove članove. Taj cilj je jedan duh koji prožima cijelo društvo čineći ga jednom cjelinom. U nereligioznim društvima taj cilj je čovjekov ovosvjetski život posmatran kolektivno – ne individualno – tj. kolektivna sreća.

Kakva je razlika između kolektivne i individualne sreće? Da je čovjek sposoban živjeti sam, onda ga ništa ne bi ometalo, niti spriječavalo u traženju svih mogućih užitaka. Jedina prepreka bi proistekla iz ograničenih sposobnosti njegovih udova. Npr. on ne može udahnuti čitavu atmosferu – čak i ako to poželi – jer mu pluća nisu toliko velika; ne može progutati više izuzev određene količine hrane, jer to ne bi prihvatio njegov probavni sistem. Dakle, ako pretpostavimo da ne postoje druga ljudska bića koja bi zahtjevala udio u eksploataciji prirodnih resursa i koristi, slijedi da ne bi postojalo ništa što bi ograničavalo njegove aktivnosti ili ga ometalo u željama i djelima.

Ali, situacija je drugačija za čovjeka koji živi u društvu. Kada bi djelovao bez ikakvih ograničenja kreirao bi sukobe i trvenja, život bi mu postao nemoguć i čovječanstvo bi nestalo. To je jedini razlog koji ljude prisiljava na primjenu zakona u društvu. Necivilizirana društva ovu potrebu ne shvataju umom; oni isključivo slijede svoje običaje i tradicije koje njihovim članovima zadovoljavaju potrebu za nekim pravilima. Kako ti zakoni nisu građeni na čvrstim temeljima, podložni su imperfekcijama, poništenjima i promjenama.

S druge strane, civilizirana društva stvaraju, mijenjaju i dopunjuju svoje zakone prema stepenu svog razvoja i napretka. Ovim zakonima otklanjaju neslogu i razlike koje se javljaju u željama i aktivnostima članova društva, čime se u isto vrijeme određuju neke zabrane i granice. Potom punomoć i ovlašćenje smještaju u tijelo koje je odgovorno za primjenu zakona i provedbu njegovih odredbi. Iz ovoga slijedi, prvo, da je zakon, u stvari, ono što osrednjava ljudske želje i aktivnosti, određujući im granice, otklanjajući time uzroke razdora i nesloge u društvu. I drugo, zakon modernog društva daje članovima tog društva na volju da rade sve što im se prohtije u područjima koje zakon ne obuhvata. To je zato što moderni zakoni ne uzimaju u vid božansko znanje koje je relevantno i obuhvata sve sfere čovjekovog života.

Sada se vraćamo našoj prvobitnoj temi: Rekli smo da se sekularno društvo održava pomoću zajedničkog cilja njegovih članova a to je kolektivno uživanje prednosti koje sa sobom nosi zajednički život. Sreća društva se mjeri stepenom postignute harmonije među njegovim članovima. Ali sa gledišta Islama, ljudski život obuhvata puno veće područje od ovosvjetskog života – on obuhvata i onosvjetski život koji u stvari i jeste istinski život. Islam uči da na onom svijetu ništa neće koristiti izuzev božanske spoznaje obuhvaćene vjerom u jednog Boga. Put ka ovoj spoznaja mora biti i put ka dostizanju uzvišenih moralnih vrijednosti i pročišćenju ljudske duše od svih nedostojnih osobina. Ovi ciljevi se mogu u potpunosti postići jedino ako čovjek živi u zdravom društvu koje je sagrađeno na služenju Bogu i vođeno Njegovim uputama.

Nazad - Naprijed