Granice države određuje vjera

Islam u potpunosti negira teoriju nacionalnog izdvajanja i ne dopušta joj da ima ikakvog uticaja na društvo. Koji su osnovni faktori nacionalizma? Jedan je proistekao iz nomadskog, plemenskog i klanskog načina života; drugi je razlika u fizičkom izgledu uvjetovana geografskim položajem ili običajima pod kojima su različite grupe živjele. Ova dva uzroka – nomadske seobe i prirodne razlike u raznim geografskim područjima, kao što su topla ili hladna klima, pustinjska ili plodna zemlja, i drugi uvjeti poput ovih – vodila su podjeli čovječanstva u razne klanove i plemena, kao i podjeli po osnovu jezika i boje kože. Kasnije su ova dva faktora uzrokovala da svaka grupa prisvoji određeni dio zemlje ili regiona u kome je živjela – što je ovisilo o njenom nastojanju i snazi. Prisvajali su to područje isključivo za sebe i nazivali ga “domovinom”; postepeno su je zavoljeli i svom raspoloživom snagom pokušavali odbijati upade nametljivaca.

Iako je ova pojava nastala radi zadovoljenja prirodne potrebe, bila je dijametralno oprečna ljudskoj prirodi, a to je da čitav ljudski rod živi u jednoj zajednici. Očigledno je da priroda želi ujedinjenje različitih rasutih sila, radi postizanja snage kroz konsolidaciju i ujedinjenje; jer bi joj to, na najbolji i savršeniji način, pomoglo u dosezanju željene svrhe. Ovaj fenomen se da primijetiti u uzlaznom kretanju primarne materije – koja se na početku javlja u obliku elemenata, da bi nakon prolaska kroz određene faze postala biljka, potom životinja, a potom čovjek.

Nakon podjele čovječanstva prema zemljama obitavanja, stanovnici unutar tih zemalja su se udružili kao njeni građani; rezultat ovoga je bio odvajanje od ostalih naroda. Skupa su činili “narod”, duhom i tijelom, potpuno odvojenu jedinicu od ostalih naroda. Na ovaj način čovječanstvo je bilo lišeno jedinstva i cjelovitosti; postalo zaraženo neslogom, razlikama i nejedinstvom – dakle upalo je u zamku koju je željelo izbjeći. Ova “nova” jedinica počela se odnositi prema drugim jedinicama (drugim narodima) na isti način kao i prema drugim prirodnim stvarima; tj. željela ih je iskoristiti i pokoriti. Iskustvo stečeno od ranog razdoblja čovječanstva pa sve do danas potvrđuje ovu istinu; a isto se može zaključiti iz ajeta navedenih u prijašnjim raspravama.

Ovo je razlog zbog kojeg islam odbacuje ovakve razlike i podjele i društvo zasniva na temeljima vjere i ubjeđenja, umjesto na rasnim ili nacionalnim. Kriterij za bračno pravo, čak i u slučajevima bračnih i krvnih veza, ne zasniva se na principu porijekla, nego na identitetu koji određuje monoteističko vjerovanje. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju može se naći u različitim oblicima zakona ove religije koji vodi računa o svim aspektima ljudskog života. U slučaju kada je uspostavljeno islamsko društvo muslimani su dužni održavati vjeru i kloniti se nejedinstva. Ako su potlačeni i nadvladani, opet im je dužnost da ožive islam, uzdignu svoj ugled koliko god je to moguće. Čak i ako postoji samo jedan musliman u nekoj zajednici, njegova je dužnost da se čvrsto drži vjere, da djeluje prema njenim zakonima i primjeni ih koliko god može – čak i onda kada se to svodi samo na imanje vjere u srcu i obavljanja molitvi putem skrivenih pokreta.

Iz gornjeg izlaganja vidi se da je islamsko društvo u stanju opstati u svim uslovima i bilo kojim situacijama – bez obzira da li su muslimani vladari ili savladani, pobjednici ili pobijeđeni, napredni ili nazadni, snažni ili slabi; da li javno ili skriveno ispovijedaju vjeru. Ovu stvar u potpunosti rasvjetljavaju kur'anski ajeti koji se odnose na et–taqijju (prikrivanje u ispovijedanju vjere u situacijama opasnim po život, ugled ili imetak). Allah kaže: ''Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri ... [16:106]; ... jedino kada to učinite da biste se od njih sačuvali ... [3:28]; Zato se Allaha bojte koliko god možete [64:16]; O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! [3:102].

Islam vodi računa o društvenom poretku u svim njegovim aspektima

Islam ističe važnost uspostave zajedništva u svakom zakonu i pravilu koji se na određen način mogu provoditi kolektivno, naređujući muslimanima i potstičući ih da idu zajedno ka željenom cilju. Istraživač ovo može posmatrati iz dva ugla:

Prvi: Mora se imati na umu razlika u stepenu naglašenosti zajedništva. Zakonodavac je naredio združeni trud u džihadu do stepena koji je neophodan za samoodbranu. Ovo je najveći nivo. Post i hadždž su obavezni za onoga koji ih je u stanju obaviti (i nema opravdan izgovor); ljudi su upućeni na okupljanje pri obavljanju ova dva obreda, a njihova veza se još više učvršćuje sa dva bajram namaza. Potom dolazi pet dnevnih namaza obaveznih svakom odraslom duševno zdravom muslimanu. Međutim, njih je preporučeno obavljati zajednički u džematu. I pored toga, jedan zajednički namaz je učinjen obaveznim, jednom sedmično petkom.

Drugi: Kao što smo vidjeli, islam je za neke stvari direktno propisao zajedništvo. Dok je za neke druge okupljanje samo preporučeno bez direktne obaveze, npr. obavezni dnevni namazi. Međutim, njihova preporučenost i važnost je tolika da je  Allahov Poslanik s.a.v. jednom prilikom rekao za grupu muslimana koji su izbjegavali namaz u džematu: “Na ivici smo izdavanja naredbe da se ispred kućnih vrata skupine koja je napustila namaz u džamiji  postavi drvo, naloži vatra pa da im izgore kuće.” Ove se teme odnose na idžtihād zasnovan na Allahovoj Knjizi i sunnetu; a njihovo objašnjenje i detalji se mogu naći u knjigama islamskog prava.

Sada kada smo utvrdili da islam naglašava zajedništvo u svim zakonima (obredima bogoslužja, međusobim odnosima, i političkim poslovima) koje je propisao ljudima, kao i u plemenitim osobinama i osnovnim vjerovanjima, došlo je vrijeme upraviti pogled u drugom smjeru, a to je zajedništvo u osnovnom znanju i temeljima gnoze u Islamu.

Islam poziva ljude očiglednoj istini u koju nema sumnje. Postoje mnogi kur'anski ajeti na ovu temu. Ovo je samo po sebi prvi korak ka združivanju i ujedinjenju različitih umova; jer su ljudi – uprkos razlikama, i pripadnosti različitim običajima – ujedinjeni u vjerovanju da: “Istina mora biti slijeđena”. Također primjećujemo da islam prihvata ispriku osobe kojoj dokaz nije dat, put nije učinjen jasnim, čak i ako je čuo samo nešto o tome. Allah kaže: ... da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza ... [8:42]; Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta. Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta. [4:99]. Obratimo pažnju na neograničenost klauzule, “koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta”. Ove riječi otvaraju prostor za duboko promišljanje  onome koji je sposoban razmišljati, ispitivati i istraživati, nad pitanjima vezanim za religijsku spoznaju. Napose, kur'anski ajeti su puni poticaja na meditiranje i duboko razmišljanje.

Brojni unutarnji i vanjski faktori na različite načine utiču na razmišljanje ljudi, kako u domenu imaginacije i onoga što je potvrđeno tako i domenu želja i odluka. Sljedeći faktori utiču na pojavu razlike u shvatanju dvije osobe (što je objašnjeno u psihologiji, etici i sociologiji):

1) Razlike u psihološkim osobinama i unutrašnjim karakteristikama – bile one dobre ili loše. Ovi faktori imaju veliko dejstvo na ljudsko znanje i spoznaju, jer utiču na intelektualni kapacitet i sposobnost. Percepcija i intelektualne sposobnosti čestitog i poštenog čovjeka se ne mogu porediti sa onima tvrdoglavog tiranina; brzopleta, uskogrudna, osoba s predrasudama nikada neće moći primiti znanje kao umjerena i dostojanstvena osoba, niti će to moći učiniti primitivac a ni zavedena osoba koja ne zna kamo ide niti šta je tamo očekuje. Ove razlike se mogu lahko prevazići vjerskim obrazovanjem koje je u skladu s vjerskim principima i spoznajom i koje stvara plemenite osobine koje iz njih proističu. Allah kaže: ... ''Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na pravi put upućuje [46:30]; Sa Njom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje [5:16]; A one koji se radi nas budu borili Mi ćemo zbilja našm stazama naputiti. A Allah je doista uz dobročinitelje [29:69]. Primjerenost ovih ajeta subjektu u razmatranju je očita.

2) Razlike u djelatnostima. Aktivnosti koje se suprotstavljaju istini kao što su činjenje grijeha i različite vrste strasti, zamama i nemoralnih misli navode čovjeka – naročito ako je prostodušan – neispravnim uvjerenjima; i njegov um prave pogodnim za sumnju i pogrešno razmišljanje. Na ovaj način se stvara razlika u mišljenju i otpor istini. Islam je postavio neke zakone kako bi se ove poteškoće prevazišle: Prvo, on je obavezao društvo da neprestano poziva ljude vjeri; Drugo, naređuje društvu da poziva dobru a odvraća od zla; Treće i posljednje, učinio je obaveznim napuštanje ljudi opačine i zavedenih grupa. Allah kaže: I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati ... [3:104]. Pozivanje dobru bi potvrđivalo istinska uvjerenja i učinilo da se njegovi korijeni usade duboko u srca – kroz neprestano učenje i podsjećanje. Tada bi naređivanje dobra i zabranjivanje zla brisalo negativne osobine koje spriječavaju da istinska uvjerenja učvrste svoje korijene u srcima ljudi. Allah također kaže: ''Kada vidiš one koji se upuštaju u isprazne razgovore o Našim znakovima, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš. Oni koji se čuvaju (zla) neće za njih račun polagati, ali su dužni da opominju ne bi li se okanili. Ostavi one koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju, i koje je život na ovom svijetu obmanuo, a opominji (ih) da duša ne bi bila okovana onim što je zaradila ...'' [6:68–70]. Ovdje Allah upozorava muslimane da se ne upuštaju u razgovore koji izazivaju sumnju i neosnovane primjedbe ili blate religijske činjenice – čak i ako ih samo nagovješćuju ili impliciraju. On nas upozorava da se to može dogoditi jedino onda kada čovjek svoju vjeru ne uzima za ozbiljno, drži je kao igru i zabavu; to se dešava kada je čovjek prevaren ovim prolaznim životom; a podsjetiti se može jedino kada bude podvrgnut ispravnoj obuci i neprestanom podsjećanju na Allahovu veličanstvenost.

3) Spoljni faktori; na primjer, ako čovjek živi u udaljenom mjestu gdje poruka prave vjere nije doprla; ili je doprla u nedovoljnom ili neuređenom obliku. Ili ako čovjek nema dovoljno razvijenu moć razumijevanja da ispravno shvati stvarnosti vjere, kao u slučaju idiota i glupaka. Islam je za ovaj slučaj propisao dva lijeka: širenje vjere na svaki kutak zemlje i pozivanju njoj strpljivo, uljudno i na lijep način. Ova dva faktora su posebnosti islamske misionarske aktivnosti. Allah kaže: ''Reci: “Ovo je put moj, ja (vas) pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i onaj koji me slijedi, ...” [12:108]. Poznato je da vješt i mudar govornik zna koliko će uticaja njegove riječi imati na različite ljude; zato, govori samo ono što će biti razumljivo i primljeno. Allahov Poslanik (s.a.v.a.) je rekao: “Mi, poslanici, govorimo ljudima prema stepenu njihovog shvatanja.” Allah kaže: ... zašto se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove ne potrudi da dobije (ispravno) razumijevanje vjere, da bi opominjali narod svoj kada mu se vrate, da bi bili oprezni? [12:108].

Ovo bi, ukratko, bili razni načini izbjegavanja razlika u vjerovanju, ili njihovog uklanjanja ako se pojave.

Nazad - Naprijed