Pohod na Tabuk se bio završio tako što se vojska islama vratila nazad iscrpljena nakon napornog i dugog putovanja i bez ikakvog ratnog plijena u rukama. Zbog toga su neke kratkovidne osobe smatrale ovaj pohod bezuspješnim i beskorisnim. Međutim, one nisu bile u stanju da vide mnoge koristi koje su njime ostvarene. Za njih bi bilo nešto ostvareno da se vojska islama susrela sa neprijateljam, pobijedila ga i osvojila veliki ratni plijen koji bi onda bio raspodijeljen među njima.

Međutim, dalekovidne osobe gledaju na stvari drugačije. Za njih je mjerilo uspjeha napredak u ostvarenju primarnih i stvarnih ciljeva. Poslanikov primarni cilj bio je privlačenje Arapa vjeri islamu. To je bilo potpuno ostvareno kada se vijest da se Bizantijska vojska, koja je prije toga uspjela da pobijedi snažnu armiju Persije, tadašnje druge velesile, povukla pred vojskom islama, proširila među arapskim plemenima. Ovo je bilo dovoljno da uvjeri Arape, koji do tada nisu bili spremni ni po koju cijenu prestati razmišljati o načinima kako da unište islam, njegovog osnivača i negove sljedbenike, da je jedini način da se osigura bezbijednost i lična korist, ulazak u islam.

Narod Sakifa je bio dobro poznat među Arapima po svojoj tvrdoglavosti i zadrtosti. Kada su bili opkoljeni vojskom islama, pružali su otpor iz visoke i jake tvrđave punih mjesec dana, ne želeći se predati. Jedan od njihovih vođa i uglednih ljudi bio je i 'Urva bin Mes'ud Sakafi. Kada je čuo za veliki uspjeh vojske islama na Tabuku, krenuo je pred Poslanika s.a.v. i pobjedničku vojsku. Sreo ih je prije njihovog ulaska u Medinu i odmah pred Poslanikom s.a.v. objavio svoj prelazak na islam. Odmah ga je zamolio da mu dopusti da se  vrati u svoje pleme da bi pozivao u islam i druge. Poslanik s.a.v. ga je upozorio, znajući za karakter njegovih suplemenika, da se boji da ga ne ubiju. 'Urva mu je odgovorio da se ne brine te da mu neće nanijeti nikakvo zlo zbog visokog položaja koji je on uživao među njima. Međutim, vijest da je primio islam i namjera sa kojom dolazi stigoše brže do Sakifa od samog 'Urve. Njegovi suplemnici se dogovoriše prvom prilikom kada 'Urva pokuša javno nastupiti da ga zaspu kišom strijela i kamenja. Tako i bi. Zadobijene rane bijahu smrtonosne i prije nego će izdahnuti 'Urva reče: ''Moja smrt je [Božiji] blagoslov o kojem me je Poslanik s.a.v. obavijestio.''

Uskoro narod Sakifa zažali ubijanje 'Urve. Shvatio je da nije bilo moguće da živi u srcu Hidžaza kada se islam proširio i ušao u sva okolna mjesta. Njegovi pašnjaci i trgovačke rute nisu više bili bezbijedni. Na sastanku koji je bio sazvan da se pronađe rješenje za novo-nastali problem bi odlučeno da se u Medinu pošalje jedan predstavnik da razgovara sa Poslanikom i prenese mu njihovu spremnost da prime islam pod određenim uslovima. Jednoglasno su izabrali 'Abdujalejla, jednog od svojih uglednih starješina. Međutim, on odbi da se prihvati ove dužnosti bojeći se da ne završi isto kao i 'Urva. Rekao je da je spreman poći samo pod uslovom da ga prate još petorica uglednika plemena koji bi bili jednako odgovorni za sve što se desi. Njegovom zahtjevu bi udovoljeno i tako sačiniše delegaciju od šest članova. 

Nakon toga delegacija se uputila ka Medini. Kada su došli u blizinu grada zaustavili su se kod jednog od izvora pitke vode. Utom dođe jedan od Poslanikovih ashaba da napoji konje. Kada su mu se predstavili i rekli s kojom namjerom dolaze on se brzo vrati u grad i o svemu obavijesti Poslanika s.a.v.. On naredi da se u blizini džamije postavi šator u kojem bi se smjestila delegacija i u kojem bi se vodili pregovori. Odredio je i dvojicu ashaba da ih prime i obave preliminarne razgovore. Ovi su ih savjetovali da se ne koriste predislamskim pozdravim kada dođu pred Poslanika s.a.v., nego da koriste one koje je uveo islam. Međutim, tvrdoglavi ljudi to odbiše i pozdraviše Poslanika s.a.v. džahilijetskim pozdravom. Onda mu preniješe poruku lidera svog plemena i njihovu spremnost da čitavo pleme uvedu u islam pod određenim uslovima.

Poslanik s.a.v. je prihvatio mnoge od njihovih uslova. Naprimjer, složio se da potpiše mirovni ugovor s njima i da im da garanciju za vlasništvo nad svom zemljom koju su posjedovali. Međutim, neki od njihovih uslova ne samo da nisu bili prihvatljivi nego su izazivali primjetne znakove ljutnje na licu Božijeg Poslanika.

Članovi delegacije su izjavili da će njihovo pleme preći na islam samo pod uslovom da njihov hram u kojem su držali idole bude otvoren još pune tri godine, i da najveći idol, kojeg su zvali Lat, ostane netaknut i dalje obožavan. Kada su vidjeli da je ovaj prijedlog naljutio Poslanika s.a.v. zatražili su da im obredi u hramu budu dopušteni bar još mjesec dana od primanja islama. Zaista je traženje ovih stvari od osobe čija je životna misija bila potpuno uklanjanje idola i idolopoklonstva sa zemljine kugle bilo potpuno neprimjereno. Ono je pokazivalo da su oni tražili islam koji odgovara samo njihovim željama i interesima. Kada im je dato do znanja da im se ne može udovoljiti po ovim pitanjima počeli su se pravdati. ''To nam je samo trebalo da umirimo naše žene i neke zadrte osobe i tako otklonimo sve prepreke dolasku islama u naše pleme. Pošto se Poslanik (s.a.v.) s tim ne slaže zamolili bi smo ga da ne traži od nas da vlastitim rukama uništavamo idole nego da odredi nekoga ko bi to za nas učinio.'' Poslanik s.a.v. se složio s ovim jer mu nije bilo bitno ko će uništiti idole. Važno mu je samo bilo da oni nestanu iz ljudske zajednice.

Drugi njihov zahtjev je bio da ih izuzme od obavljanja namaza. Bili su pod utiskom da je Poslanik s.a.v., slično čelnicima Crkve, bio u stanju da po potrebi mijenja Božanske propise i odredbe. Nisu shvatali da je i on bio jednako obavezan da ih se drži i slijedi kao i svako drugi, i da ni u kom slučaju nije imao pravo da ih mijenja. Poslanik s.a.v. im je odgovorio riječima: ''Nema dobra u vjeri koja nema namaza.'' Drugim riječima, osoba koja se ne klanja Allahu tokom dana i noći, i tako se Njega ne prisjeća, ne može biti istinski musliman.

Nakon što su svi uslovi njihovog prelaska na islam usmeno bili dogovoreni, Poslanik s.a.v. je dao da budu napisani u obliku ugovora koje su obje strane potpisale. Kada su bili spremni da se vrate Poslanik s.a.v. je odredio najmlađeg člana delegacije, koji je za vrijeme svog boravka u gradu islama pokazivao interes za islamska učenja i kur'anska značenja, kao njihovog vođu. On je također trebao biti njegov vjerski i politički predstavnik u njihovom plemenu. Poslanik s.a.v. ga je savjetovao kada bude predvodio džemat namaza da tempo namaza prilagodi slabim i starim te da namaz u džematu ne oteže.

Dvojica ashaba su bila također određena da se pridruže delegaciji sa zadatkom da unište sve idole koje nađu u njihovom plemenu.

Poslanik s.a.v. oplakuje sina

''Dragi Ibrahime! Ne možemo za tebe ništa učiniti, jer Allahova odredba se ne dã izmijeniti. Zbog tvoje smrti oči oca tvog ispunjene su suzama a srce tugom i bolom; [i pored toga] nikad ne bih rekao nešto što bi izazvalo Allahovu ljutnju. Da Allahovo obećanje da ćemo i mi svi za tobom poći nije istina i stvarnost, zbog rastanka sa tobom daleko bih više lio suze i bio tužan.'' Poslanik s.a.v. je izgovarao ove riječi držeći u naručju sina koji je bio na izdisaju. Ljubio je njegovo malo lice opraštajući se s njim suznim očima i žalosnim srcem, ali u isto vrijeme potpuno se predavajući Božijoj volji i odredbi.

Ljubav za vlastitu djecu je jedna od najčistijih i najuzvišenijih manifestacija ljudske duše i znak njenog zdravlja i čistoće. Poslanik s.a.v. je znao da kaže: ''Budite pažljivi prema svojoj djeci i obasipujte ih nježnošću i pažnjom.'' Također je poznato da su ljubav i ljubaznost prema djeci bile jedne od najvažnijih osobina plemenitog Poslanika s.a.v.

U ranijim godinama Poslanik s.a.v. se morao suočiti sa smrću tri sina, Kasima, Tahira i Tajjiba, i tri kćerke, Zejnebe, Rukejje i Umme Kulsum. Njegovo jedino živo dijete, koje je imao od cijenjene Hatidže, bila je hazreti Fatima. U šestoj godini poslije hidžre, vladar Egipta je poslao ropkinju imena Mārja na dar Poslaniku s.a.v.. On ju je kasnije oženio i ona mu je rodila sina kojem su dali ime Ibrahim. Međutim, Ibrahim neće dugo živjeti; nakon kratke bolesti ubrzo će i ovo Poslanikovo dijete umrijeti, ostavljajući roditelje tužne i uplakane.

Kada je jedan od ashaba vidio Poslanika s.a.v. kako plače rekao mu je: ''O Božiji Poslaniče, braniš nam da oplakujemo naše mrtve a sam sada liješ suze za umrlim sinom!?'' Ovaj pitalac je pokazao da ne samo da nije bio upoznat sa uzvišenim učenjima islama, nego da su mu i ljudska duša i njena sentimentalnost sa kojom ju je Stvoritelj obdario bili strani. Sva čovjekova osjećanja su stvorena za određene svrhe i neophodno je da budu ispoljena u odgovarajućim trenucima i mjestima. Osoba koja nije dirnuta smrću nekog bliskog i voljenog, čije se srce ne rastuži i čije oči ne zaplaču, odnosno ne pokaže nikakvu reakciju zbog gubitka, nije ništa drugo nego kamen! I ne zaslužuje da se zove ljudskim bićem.

U svakom slučaju, ovaj neosnovani prigovor pokazuje koliku su slobodu i ''demokratiju'' uživali muslimani tog vremena, da se neko usuđivao prigovoriti djelu apsolutnog vladara i bez straha od kazne tražiti objašnjenje za njega. Poslanik s.a.v. mu je odgovorio: ''Nikad vam nisam rekao da ne plačete zbog smrti najmilijih. To je znak žalosti zbog gubitka i ljubavi prema bliskom. Onaj ko je ravnodušan prema sudbini drugih ne zaslužuje Allahovu milost. Ono što vam branim je nekontrolisani izljev žalosti, neprimjeren govor i čupanje kose usljed nečije smrti.''

Poslanik s.a.v. je naredio hazreti Aliju da ogusuli i zamota u ćefine umrlo dijete. Onda su oformili malu dženazu i ukopali umrlog u Bakije haremu. Kada je sve bilo završeno, Poslaniku s.a.v. za oko zapade neravnina na kaburu pa se sage, poravna je i reče: ''Kada neko od vas nešto uradi neka nastoji da [to] u potpunosti usavrši!'' (idha 'amele ahadukum 'amelen felyetqin) 

Kako je u jednom od prvih članaka u ovoj seriji o Poslanikovom životu bilo pomenuto, na dan kada je mali Ibrahim umro desilo se pomračenje sunca. Odmah se počelo sa pričom kako je smrt Poslaniku dragog djeteta te tuga koju je ona uzrokovala u njegovom srcu bio povod za ovaj prirodni događaj. Da je bio jedan od onih vladara koji je imao za cilj očuvanje vlasti i autoriteta vjerovatno se ne bi odupro iskušenju da ne poveže pomračenje sunca sa ličnom tragedijom. Međutim, nasuprot tome, prvom prilikom se popeo na mimber i javno izjavio: ''Narode, znajte da se Sunce i Mjesec kreću vlastitim putanjama i da oni predstavljaju dva Allahova znaka. Pomračenje ni jednog od njih nije uzrokovano ničijom smrću.''            

Literatura:

The Message, Džafer Subhani