Imamet i Kur’an

Imamet, po šija ithna’ašerijskom vjerovanju, je jedna od pet osnova vjere zvanih i usule din. Ostale su tevhid, nubuvvet, adl i kijamet. Ova uvjerenja čovjek može imati jedino ako se sam u njih uvjeri tj. nije dozvoljeno slijediti nečije vjerovanje po tim pitanjima nego je svako dužan da sam za sebe izgradi vlastito.

Nakon vjerovanja u Allahovu jednoću (tevhid) do ostala četiri vjerovanja može se doći pomoću jednog principa, osobenog učenju Ehlulbejta, a to je lutf ili dobrota Božija. Sam ovaj princip je u skladu sa razumom koji traži od onoga ko je moćan, znalac, milostiv i pažljiv da koristi te svoje osobine i pomogne onima koji su inferiorniji odnosno slabiji od njega. Drugim riječima, ne pomoći nekome ko treba pomoć a biti to u stanju je protivno dobroti, i ne može se pripisati Allahu koji je najmoćniji, sveznajući, najmilostiviji i najpažljiviji. Naš razum traži i očekuje od Njega pomoć. Tako, da pomogne čovjeku da ostvari uspjeh u ovom životu kao i onom što će doći Allah s.v.t. šalje poslanike sa uputom, nakon poslanika postavlja imame da uputu čuvaju i po njoj vode, i da Njegova pravda postane očigledna, određuje Sudnji dan.

Allah s.v.t. ne pomaže samo nama, ljudskim stvorenjima, nego svim Svojim bićima da dosegnu cilj svog postojanja. Ovaj put bi željeli da podijelimo s vama nekoliko kur’anskih ajeta koji govore i vode nas ka važnom uvjerenju nazvanog imamet. Zaista, nakon stvaranja najvažnija stvar, ili radije ni’met (korist) koja dolazi od Allaha s.v.t. je Njegovo uputstvo. Ovo se može vidjeti iz sljedećih ajeta:

 ‘Gospodar naš je onaj koji je svakoj stvari bitak dao i onda je uputio…’ (K.20:50)

 U drugom ajetu u kojem poslanik Ibrahim, a.s., govori svome narodu o Bogu u kojeg vjeruje:

 ‘(Gospodar moj je Onaj) koji me je stvorio i On je taj ko mi uputu daje …’ (K.26:78)

 Svi znamo i svi se slažemo da se način na koji Allah s.a.v.t upućuje čovjeka razlikuje se od načina na koji On s.a.v. upućuje druga stvorenja, životinje, na primjer. U Kur’anu čitamo kako je Allah s.v.t. nadahnuo pčelu vrsti života koju treba da vodi, gdje da kuću pravi i šta da jede. Na kraju joj daje naređenje, a koje važi i za sve druge životinje:

 ‘Idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ (K.16:69) Tako imamo da će životinje uvijek slijediti ovo naređenje svog Gospodara, nemajući izbora da ga prihvate ili odbiju, da budu zahvalne ili nezahvalne.

 Kakav je slučaj sa čovjekom? Da li smo mi prisiljeni ili imamo izbora? Kada je hazreti Adem (iz dženneta) sišao na zemlju bilo mu je rečeno: ‘Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo Moje budu slijedili - ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.’(2:39) Dakle, svako ko vlastitom voljom odluči da slijedi Njegovo uputstvo biće uspješan u oba svijeta. Svi poslanici su bili poslani sa Božijim uputama namijenjenim čovjeku da mu pomognu dostići savršenu dobrobit u ovom i u budućem životu. Ova Božija praksa trajala je od prvog čovjeka i poslanika, Adema, pa do posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda s.a.v, koji je bio poslan sa Kur’anom.

 Jedno od imena koje Allah s.a.v. koristi za Kur’an je i Zikr. Razlog zašto navodimo baš ovo ime za Kur’an je sljedeći ajet kojeg želimo pomenuti: ‘Mi, uistinu, Zikr objavljujemo i zaista Mi ga čuvamo!’ (15:9)

Dakle, po ovom ajetu, da bi objavio svoju knjigu Allah s.v.t. je odabrao Poslanika s.a.v.. ali da bi je zaštitio šta je uradio? Ponekad, kada Allah s.v.t. kaže nešto u smislu ''Mi to radimo'', kao što je slučaj sa objavljivanjem Kur'ana, hoće da kaže ''Mi ćemo odrediti nekoga da to pomoću njega uradimo''. Drugačije rečeno, kako je Allah s.v.t. odredio osobu da u Njegovo ime čovječanstvu prenese zadnju objavu (Mi objavljujemo...’), na isti način On je odredio osobe zadužene za njeno čuvanje ('Mi ga čuvamo...'). Ono što mi tvrdimo je ovo: kako je objavljivanje Kur'ana zahtijevalo da Allah s.v.t. odredi Poslanika s.a.v., tako isto čuvanje Kur'ana zahtijeva da On [a ne ljudi] odredi osobu koju mi nazivamo Imamom.

 Isti slučaj stoji i sa njegovim sakupljanjem i objašnjavanjem. Allah s.v.t. kaže o ovome: ''Na Nama je njegovo sakupljanje ... , na Nama je da ga objasnimo '' (75:17,19) Vidimo da i ova dva važna zadatka Allah s.v.t. rezerviše za Sebe, što znači da će On odrediti nekoga da to za Njega uradi. Ako je to tako, ako je čuvanje, sakupljanje i objašnjavanje Kur'ana bilo rezervisano za posebne osobe, onda bi se oni morali pomenuti u Kur'anu tako da mi, obični ljudi, znamo kome ćemo se obratiti. I zaista, u Kur'anu i stoji: ''Pa pitajte osobe [zadužene za čuvanje] Zikra ako [nešto] ne znate!'' (16:43)  Ko su oni? Pa neka nam opet sam Kur'an to kaže:

 ''I učinili smo ih Imamima da upućuju po zapovjedi našoj, i nadahnuli smo ih da čine dobra djela, da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeluju, i da [samo] nama robovi budu.'' (21:73)

 
                                   Nazad na sadržaj          


 

Preporučujemo još: