Od kada je hazreti Ali prešao u Kufu 36. godine po Hidžri, ovaj grad je postao glavni centar šiijskog pokreta, težnji, nada i ponekad organizovanog djelovanja. Kufa i njena okolina su bili mjesta u kojima se desilo toliko burnih događaja od kojih je satkana rana historija šiijstva: događaji kao što su Alijeva mobilizacija snaga za bitke kod Basre i na Sifinu, dolazak na vlast i abdikacija hazreti Hasana, ustanak Hudžra b. Adija el-Kindija, masakr Husejna i njegove djece, rođaka i prijatelja, pokret Tevvabina i pobuna Muhtara. Opet Kufa se dokazala kao i izvor smetnji, razočarenja, frustracija, pa čak i izdaje i slabosti u želji njenih šiija da učine da Imami od Alijeve djece zauzmu vladajuće mjesto u zajednici muslimana. Ovaj članak će nastojati da ukratko predstavi prirodu i sastav stanovnika Kufe kao i njihove sklonosti i tendencije.

Kufa je osnovana u godini 17. p.H. , tri godine nakon što je Umar b. el-Hattab došao na vlast u Medini. Nakon pobjede muslimana u bitkama el-Qadisija u 15.p.H i Džalula sljedeće godine, Halifa je naredio Sa’du b. Ebi Vakkasu, komandantu muslimaske vojske u Iraku, da ostane gdje jeste, bez sumnje s namjerom da učvrsti muslimansku vlast u Iraku i omogući dalje napredovanje ka Perziji kada to uslovi omoguće. Sa’d b. Ebi Vakkas je zato stacionirao vojske Arapa u tek osvojeni Sasanijski glavni grad el-Meda’in. Međutim, pokazalo se da to mjesto ne odgovara Arapima zbog svoje vlažne klime, zbijenih uslova življenja i nedostatka pustinjskih uslova koji su pružali čist zrak i otvorene pašnjake. Kada je halifa saznao za teškoće sa kojima su se Arapi susretali napisao je pismo Sa’du u kojem je tražio da vojsku premjesti iz el-Medaina u neko mjesto koje će  odgovarati životu Arapa. Nakon što su posjetili dva ili tri mjesta, i uz pomoć Selmana el-Farsija i Huzejfe b. el-Jeman, izbor je pao na ravan koja je ležala na zapadnoj obali Eufrata u blizini starog perzijskog grada el- Hire. Odmah zatim Sa’d je naredio svojim snagama da naprave logor i počnu sa izgradnjom svojih domova. Ovo je bio početak Kufe. Biranje i ispitivanje mjesta za grad je uzelo gotovo dvije godine.    

 Planiranje novog grada i organizacija njegovih stanovnika po kvartovima, naročito kada se znalo da su oni pripadali različitim plemenima, morao je biti težak posao za Sa’da b. Ebi Vakkasa. Arapi sjeverne i centralne Arabije imali su malo iskustva u osnivanju gradova. Ideja grada kao političke ili socijalne jedinice bila je još uvijek strana arapskom osjećanju pripadnosti. Čak i u starim gradovima sjeverne i centralne Arabije kao što su Ta’if, Mekka i Medina, socio-političke jedinice nisu bili gradovi nego plemena.

 U Kufu je došlo da živi između 15000  i 20000 osoba koje su pripadale širokom plemenskom spektru. Sa’d ih je na početku podijelio u dvije široke kategorije, Nizari (sjeverni Arapi) i Jemeni (južni Arapi). Nizari Arapima je dodijeljen zapadni dio ravni a Jemeni Arapima istočni. Velika parcela je bila obilježena da bude centar grada i mjesto na kojem će se graditi glavna džamija. Organizacija Kufe na dva glavna kvarta uskoro se pokazala kao neodgovarajuća. Prvo, svim arapskim sjevernim plemenima nije odgovaralo da budu u jednoj grupi. To isto nije odgovoralo svim južnim plemenima. Drugo, podjela stanovnika na dvije glavne grupe predstavljala je ozbiljan problem u podizanju kompaktnih vojnih odreda. Na kraju, nedostatak organizacije u manje jedinice, grupe ili plemena otežavao je raspodjelu plata od kojih su stanovnici ovisili. Suočavajući se sa ovim problemima, Sa'd je, nakon što se savjetovao sa Halifom, reorganizovao stanovništo u sedam grupa. Vodeći princip pri ovoj reorganizaciji bio je prije islamski ili tradicionalni arapski obrazac plemenske organizacije u kojoj su plemena ili plemenski klanovi činili politička savezništva u obliku labavih konfederacija.

 Svaka od ovih sedam vojnih grupa naseljavala je po jedan kvart gdje su imali mjesto okupljanja i distribuciju plata i ratnog plijena, te je dobila i po jedan otvoreni prostor za napasanje stoke i ukopavanje mrtvih. Ovaj raspored stanovništva Kufe održao se devetnaest godina, do 36. p.H. kada je hazreti Ali došao u taj grad. Zadržavajući isti broj grupa Ali je napravio značajne promjene u njihovim sastavima, premještajući neka plemena iz jedne grupe u drugu. Četvrta, i zadnja promjena u organizaciji stanovništva Kufe desila se četrnaest godina kasnije, kada je Zijad b. Ebu Sufjan preuzeo upravu gradom 50. p.H. On je potpuno ukinuo organizaciju u sedam grupa po plemenskoj osnovi i reorganizovao čitavo stanovništvo u četiri administrativna bloka. Bilo je očigledno da je ovim rasporedom želio da konsoliduje umejjadsku vlast u ovom gradu.

 Tačan broj prvih stanovnika Kufe teško je procijeniti.  Već smo dali broj od 15 000 do 20 000 do kojeg je došao historičar el-Ša'bi. Od ovih prvih doseljenika posebna pažnja mora se posvetiti 370-torici ashaba Božijeg Poslanika s.a.v., kako od muhadžira tako i od ensarija. Među njima su bili i Abdullah b. Mes'ud, Ammar b. Jasir, Huzejfa b. El-Jeman, el-Bara'a b. Azib, Selman el-Farsi, Zejd b. El-Erqam i drugi. Raznorodna priroda stanovnika Kufe i otsutnost samo jednog plemena kao dominantne grupe navelo je Umara da obrati posebnu pažnju ovom novom gradu. On je bio protivnik uređenja u kojem se vlast distribuirala prema plemenskoj superiornosti, sistema koji je bio naširoko rasprostranjen Arabijom. Raznorodan karakter stanovnika Kufe ponudilo mu je povoljno tlo za osnivanje socio-političkog sistema u kojem će plemenska hegemonija biti podređena islamskoj hegemoniji. Ovo je značilo da nadmoć i vođstvo moraju biti u rukama onih koji su imali prioritet u islamu (sabiqa), i da plemenski autoritet mora biti podređen islamskom. Izbor Ammara b. Jasira, koji nije imao jaku plemensku zaleđinu ali je bio jedan od prvih muslimana i čovjek do kraja odan islamskoj stvari, kao upravnika Kufe i Abdullaha b. Mas'uda kao njegovog zamjenika, bio je jasan primjer ove njegove namjere.

Kada je u godini 20. p.H. Umar organizovao sistem distribucije plata (divan) njegov osnovni princip bio je prioritet u islamu. On je podijelio stanovnike Kufe u tri grupe: prva, muhažire i ansare, druga, one koji su učestvovali u ratovima protiv otpadnika i pobunjenika, i Jarmuk i el-Qadisija bitkama, i treća, one koji su došli u Kufu nakon Jarmuk i el-Qadisija bitaka. Prema tome i njihove plate su bile određene: prve grupe, 5000 do 3000, druge grupe, 3000 do 2000, i treće grupe od 1500 do 200 dirhama godišnje.

 Muslimanska država se širila velikom brzinom za vrijeme Umarove vladavine. To se odrazilo i na broj stanovnika Kufe. Ubrzo nakon Umareve smrti, kada je Usman postavio Valida b. 'Uqbu za upravnika tim gradom u 24. godini p.H., samo broj ratnika (muqatila) bio je 40 000.

            Postojalo je mnogo složenih činilaca – geografskih, historijskih, etničkih, rasnih i ekonomskih – izmješanih zajedno, što je činilo analizu grada i njegovih stanovnika veoma otežanom. Međutim, može se sa sigurnošću zaključiti da su od početka stanovništvo Kufe sačinjavale dvije očigledno različite grupe naroda tj. Arapa i Perzijanaca. Arapi su bili veoma složenog sastava. Sastojali su se od malog broja Kurejša iz Hidžaza, strogo nomadskih plemena, polunomadskih Arapa iz sjeverne, sjeverozapadne, istočne i jugoistočne Arabije, stanovnika Jemena, čak i određenog broja kršćana iz Nedžrana i drugih.

Drugu grupa stanovnika Kufe činili su Perzijanci. Treba odmah napomenuti da oni nisu dobili isti status kao njihovi sugrađani Arapi u socio-političkom uređenju grada. Oni su bili nazvani mevali (jeb. mevla) ili klijenti, izraz kojim se želio opisati njihov podređeni status. Mada je izraz mevali bio originalno namijenjen da označi oslobođene robove, kasnije se upotrebljavao za razne ne-Arapske narode. Mevali Kufe su se mogli podijeliti u pet grupacija: prva, ne-arapski (uglavnom Perzijanci) vojnici koji su primili islam i pristupili arapskim vojskama. Upravitelji Kufe su uglavnom od njih organizovali policiju grada. Druga, seljaci (većinom Perzijanci) čija su naselja i imanja bila uništena ratovima. Treća, veliki broj Perzijanaca i drugih koji su prešli na islam i došli u Kufu kao trgovci i zanatlije. Četvrta, oslobođeni robovi, i peta, Perzijanci i drugi prelaznici na islam koji su pripadali plemićkim familijama.       

            Za samo nekoliko desetina godina ukupan broj mevalija je postao veći od broja Arapa u gradu. I pored velikog broja i snage, uopšteno govoreći, oni su bili tretirani kao drugorazredni građani od strane Arapa. Ovi su održavali ne samo ideju da su oni bili osvajači nego i superiornija rasa nad Perzijancima. Ovo je prirodno dovelo do stalno rastućeg osjećanja nepravde među mevalijama Kufe.

 Naprijed

Nazad na sadržaj (historija)