Tabukom se zvao veliki jaki grad-utvrđenje koji se nalazio na relaciji Hidžr-Damask u pograničnoj zoni Sirije. U to vrijeme Sirija je bila jedna od kolonija Istočnog rimskog carstva. Stanovnici tog pograničnog predjela bili su sljedbenici kršćanstva i podanici sirijskog vladara koji je bio pod direktnom komandom rimskog vladara.

Brzo širenje islama Arabijskim poluostrvom nije ostalo nezapaženo od strane ondašnjih velesila, te su one bile počele da traže načine kako da islam zaustave. Bizantijski imperator je odlučio da pošalje dobro opremljenu vojsku prema Hidžazu da napadne mladu islamsku državu. Također, arapska pogranična plemena bila su se pridružila ovoj vojsci. Vijest o pokretima neprijatelja stigla je Poslaniku s.a.v. preko trgovačkih karavana koji su se vraćali iz Sirije. Mada je bilo vrijeme ubiranja hurme i sakupljanja druge ljetine, nije bilo druge opcije nego da se na prijetnju odmah odgovori vojnom silom.

Poslanik s.a.v. je poslao izaslanike u Mekku i susjedne krajeve Medine da podignu muslimane u vojnu i pozvao imućne među njima da pomognu opremanje vojske imecima. Uskoro poslije Poslanikovog poziva 30 000 ljudi se odmah odazvalo i sakupilo u vojnim logorima oko Medine. Od tih 30 000 hiljada 10 000 sa konjima i kamilama dok je ostalih 20 000 sačinjavalo pješadiju. Bilo je također naređeno da svako pleme za sebe izabere zastavu.

Ovaj pohod je bila prilika da se vidi ko je bio potpuno požrtvovan i iskren u slijeđenju vjere a ko se samo u tome pretvarao. Mobilizacija se odvijala u sred arabijskog ljeta kada je temperatura u pustinji dostizala nepodnošljivi nivo, i u sezoni godine kada je urod hurme, vitalne životne namirnice, trebao biti obran. Kada je Poslanik s.a.v. zatražio od Džadda b. Kajsa, bogatog i uglednog žitelja Medine da se priključi vojsci, ovaj je pronašao izgovor da to ne uradi. Ovako o njemu govori časni Kur'an: ''Ima ih koji govore: 'Oslobodi me i ne dovodi me u iskušenje!' Eto baš u iskušenje su pali! A nevjernici sigurno neće umaći džehenemu.'' (K.9:49) Bilo je i onih koji su prividno primili islam i u stvarnosti ih nije ni zanimalo da li će islam opstati ili ne. Za njih je bilo previše vruće da se krene na dugo neizvjesno putovanje. O onima čiji je izgovor da se ne priključe vojsci islama bila vrućina, Kur'an ovako govori: ''Oni koji su izostali iza Allahova poslanika veselili su se kod kuća svojih – mrsko im je bilo da se bore na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje, i jedni drugima su govorili: 'Ne krećite u boj po vrućini!' Recite: 'Džehennemska vatra je još vruća!' – kad bi oni samo znali!'  (K.9:81)

Međutim, među ashabima bilo je i onih koji su žarko željeli da učestvuju u ovom časnom pohodu i tražili od Poslanika s.a.v. da ih opremi za putovanje. Kada im je bilo rečeno da nema više sredstava vraćali su se kućama plačući. O njima Kur'an ovako govori: ''Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni. Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela – a Allah prašta i samilostan je – ni onima kojima si rekao, kada su ti došli da im daš životinje za jahanje: 'Ne mogu naći za vas životinje za jahanje.' – pa su se vratili suznih očiju, tužni što ne mogu da ih kupe.'' (K.9:91-2)           

Jednu drugu grupu su sačinjavale osobe poput Ka'ba, Hilala i Merare, koji su bili iskreni vjernici i željeli da učestvuju u džihadu, ali kako nisu bili još pokupili ljetinu tražili su dozvolu da se pridruže vojsci nakon toga. Međutim, zato što nisu ispunili obećanje bili su osuđeni u Kur'anu riječima: ''I onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kada im je zemlja, kolilo god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad su uvidjeli da nema utočišta od Allah nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je.'' (K.9:118)

 U ovom pohodu hazreti Ali b. Ebi Talib nije učestvovao. Poslanik s.a.v. ga je trebao u Medini zbog mogućih zavjera dvoličnjaka u njegovom odsustvu. Dokaz da im je hazreti Ali bio doista i smetnja bila je glasina koju su počeli širiti da je Poslanik s.a.v. tražio od Alija da učestvuje u pohodu ali je ovaj odbio usljed dužine i napora putovanja. Da bi negirao ove glasine hazreti Ali je na jednom javnom skupu zatražio od Poslanika s.a.v. da mu dopusti da se pridruži vojsci islama. Kao odgovor Poslanik s.a.v. je izrekao one čuvene riječi: ''O Ali, ostani u Medini, jer niko nije sposoban da očuva njen status i ugled osim mene i tebe. Ti si moj zamjenik u porodici (Ehlulbejt) i rodbini. Zar ti nije drago da imaš položaj u odnosu na mene jednak položaju Haruna u odnosu na Musaa, samo što poslije mene neće biti više poslanika.?''

Uobičajena Poslanikova praksa bila je da pokrete armije islama drži u što većoj tajnosti da bi na taj način postigao najveći efekat iznenađenja i zatekao neprijatelja nespremnog. Međutim, u ovom slučaju vojne planove nije mogao držati u tajnosti iz nekoliko razloga. Prvi je bio to što je trebao da sakupi veliku vojsku koju su sačinjavali pripadnici nekoliko plemena, tako da je morao poslati glasnike u svako pleme da javno objave mobilizaciju. Drugi razlog je bio taj što se radilo o dugom i napornom putovanju koje je iziskivalo da se svaki pojedinac psihički i fizički dovoljno pripremi i snadbije potrebnim namirnicima.

Na putu prema sjeveru armija islama se susretala sa mnogim teškoćama. Pješčane oluje, vreli vjetar, visoke temperature, nedostatak vode samo su bile neke od njih. U jednoj od olujnih noći Poslanik s.a.v. je naredio da svako zaveže noge svoje kamile i da niko ne napušta logor tokom noći. Međutim, dvojica pripadnika plemena Beni Sa'ida nisu poslušali naređenje i ujutro su ih našli ugušene pijeskom nedaleko od logora. U jednom trenutku putovanja zalihe vode su se toliko smanjile da su neki morali ubijati vlastite kamile da bi iz njenih utroba uzimali vodu. Srećom, jaka kiša je uskoro pala pa su se muslimani dovoljno opskrbili vodom.

Armija islama stigla je u područje Tabuka početkom mjeseca Šabana devete hidžretske godine. Međutim, nisu zatekli ni traga od bizantijske vojske. Izgleda da su oni bili obaviješteni o brojčanoj snazi muslimana i da su se na vrijeme povukli. Poslanik s.a.v. je pozvao svoje oficire na savjetovanje da li da krenu u teritoriju neprijatelja ili da se povuku nazad u Medinu. Bilo je odlučeno je da se vrate nazad.

Gotovo svi vladari u tim krajevima su bili hrišćani i bilo je vrlo vjerovatno da će ih rimske vojskovođe pozvati da podignu svoje podanike protiv islama. Zato je bilo potrebno da Poslanik s.a.v. s njima potpiše mirovne ugovore da bi se osigurao od njihovih napada. Također je stupio u kontakt sa vladarem grada pod nazivom Ejla. Ovaj grad je bio na samoj obali Crvenog mora. Vladar se zvao Juhana (Jovan). Došao je da se sretne sa Poslanikom s.a.v. noseći veliki zlatni krst oko vrata i vodeći bijelu mazgu kao poklon. Poslanik s.a.v. ga je primio i prihvatio njegov poklon i odmah uzvratio odgovarajućim poklonom. Ovaj vladar je odlučio da ostane hrišćanin i složio se da plaća tri hiljade dirhama godišnje kao džiziju, kao i da garantuje bezbijednost svakog muslimana koji će proći njegovim krajem.    

Ovo naporno i iscrpljujuće putovanje, i pored toga što nije rezultiralo susretom i bitkom sa namjeravanim neprijateljem, muslimanima je donijelo nekoliko koristi. Prvo, ovaj pohod je uvećao ugled armije muslimana kao i strahopoštovanje među plemenima Arabije i graničnih predjela Sirije. On je rezultirao da i prijatelji i neprijatelji islama shvate da je njegova vojna snaga dostigla tolike razmjere da je sada bio sposoban suprotstaviti se i najvećim vojnim silama toga vremena. Kada se Poslanik s.a.v. vratio u Medinu predstavnici svih većih plemena Arabije, koja su se do tada suprotstavljali islamu, dolazili su da izraze spremnost da prihvate islam i polože svoje prisege na vjernost. Drugo, nakon što je potpisano nekoliko mirovnih sporazuma sa plemenima graničnih pokrajina sa Sirijom osigurana je bezbijednost tih sjevernih krajeva Arabije. I treće, ovo teško i naporno putovanje doprinijelo je da se muslimani upoznaju sa rutama prema sjeveru što će se kasnije pokazati kao velika pomoć pri napredovanju muslimanskih snaga u kasnijim ratovima.

Poslanik s.a.v. je ostao u Tabuku deset dana poslije čega se uputio nazad u Medinu. U jednoj noći na povratku, kada su trebali proći kroz jednu klisuru Poslanik s.a.v. je naredio svima da se upute dnom dok se on sa Amarom i Huzejfom, koji su vodili njegovu kamilu, uputio uskom stazom koja je vodila iznad same provalije. U jednom trenutku uz pomoć mjesečine vidjeli su kako im nekoliko jahača prekrivenih lica pokušava brzo prići s leđa. Poslanik s.a.v. je odmah stao i poviknuo im da i oni stanu. Međutim, oni su se brzo vratili nazad i nestali u koloni koja je milila dnom klanca. Nema sumnje, cilj im je bio da preplaše kamilu na kojoj je jahao Poslanik s.a.v. ne bi li se ona zajedno s njim stropoštala u provaliju. Huzejfa ih je bio uspio prebrojati i čak prepoznati po kamilama na kojima su jahali. Bilo ih je dvanaest, osam Kurejšija i četiri Medinjanina. Kada je upitao Poslanika s.a.v. da li da mu ih imenuje da bi ih kaznio, on s.a.v. je to odbio. ''Ako bi ih kaznio nevjernici bi rekli 'nakon što je došao do vlasti Muhammed (s.a.v.) je počeo da kažnjava vlastite prijatelje.'''  

Nakon dugog putovanja vojska islama je napokon stigla u Medinu. Bili su dočekani kao pobjednici što je moglo doprinijeti da se u njima javi osjećanje superiornosti nad onima koji nisu kušali iste muke i tegobe putovanja. Poslanik s.a.v. je za to znao, pa je prije nego što su ušli u sam grad objavio: ''U gradu su osobe koje su bile ostale ali [kao da] su bile s vama, i koje jednako čeka nagrada za postignuti uspjeh koji ste vi postigli.''  Kada je bio upitan kako je to bilo moguće rekao je: ''One su jarko željele da nam se pridruže u džihadu ali to nisu bile u stanju zbog opravdanih razloga.'' Ovim je ukazao na činjenicu da islam uzima u obzir namjere i iskrene želje i smatra ih jednako vrijednim učinjenim djelima, odnosno oni koji su iz raznoraznih razloga onemogućeni u činjenju dobrih dijela nagrađeni su za njih zbog iskrene namjere i želje da ih učine.         

Literatura:

The Message, Džafer Subhani