U prošlom broju je bilo riječi o odijevanju na Zapadu i o povezanosti odjeće sa pogledom na svijet i kulturom Zapada. Sada ćemo ukazati na povezanost između islamske kulture i načina oblačenja.

Glavna razlika imeđu savremene zapadne kulture i islamske kulture nastaje prilikom pokušaja da se definiše čovjek. Ako je čovjek u zapadnoj kulturi biće za koje je duhovnost sporedna i samo nadgradnja materijalističke strane njegovog života, u islamskoj kulturi je biće kome je duhovnost ultimativni ideal i konačni cilj života. Duhovnost je osobina sa kojom treba pažljivo postupati i, uz veliki trud, pažljivo i odmjereno, koristiti sve tjelesne i duhovne darove koje ona pruža. Duhovnost i spiritualnost u islamu nisu suprotstavljeni materijalnom i tjelesnom, i čovjek ne treba da žrtvuje tjelesnu, materijalnu stranu svoje ličnosti zarad stizanja do viših istina. U islamu duhovnost i materijalnost nisu rivali koji nastoje da eliminušu jedan drugog; duhovnost je prije vodič i kontrolor tjelesnog i materijalnog. Religija nema za cilj povlačenje ljudi od svijeta, bjekstvo u izolaciju i zanemarivanje tjelesnih potreba; ona nas uči umjerenosti, kako bi se sačuvali ekstremizma i pretjerivanja, i sebe ne bi posmatrali samo kao bića od krvi i mesa, kojima su tjelesna zadovoljstva jedina briga.

Jedan od čovjekovih instikata je seksualni instinkt, i jedna realnost njegovog postojanja. Islam ne previđa nijednu realnost čovjekovog postojanja, pa tako ni seksualni instinkt; smatra da zadovoljavanje tog instinkta nije protivriječno duhovnim potrebama. Sva ograničenja i zabrane u islamskom vjerskom zakonu u vezi sa seksualnim instinktom imaju funkciju da neutrališu njegovo razorno dejstvo i zaštite ga od nekorisnih i štetnih podsticaja, koji ga mogu učiniti toliko jakim da bude u stanju potpuno zavladati čovjekom, i tako ga odvesti na stranputicu.

U jednom takvom poimanju svijeta kakvo je islamsko, čovjek nije posmatran samo sa materijalnog aspekta, kao tijelo koje nestaje smrću i čija jedina prilika da proživi srećno i okusi sve životne užitke jeste period između rođenja i smrti. Pred njim je dugačak put u kome je smrt samo jedna od prepreka koje treba preći. On je okrenut Bogu, kao apsolutnom savršenstvu i izvoru svekolikog dobra i vrijednosti. U tjelesnim zadovoljstvima uživa umjereno, ne konstantno, i ne svuda i sa svima. Ne poistovjećuje se sa svojim tijelom, jer sebe vidi iznad toga, i zna da je breme koje nosi više od razmetanja izgledom. Prema svim idealističkim poimanjima svijeta, pa i islamskom, funkcija odjeće je da prikrije tijelo, a ne da ga istakne. Odjeća je za čovjeka svetilište, ona je bedem koji štiti tijelo od pljačke i čuva njegovu veličanstvenost. Ona služi za to da smanji seksualni nagon, a ne da ga uveća. Odjeća je osnovno stanište čovjeka, a ne njegova druga koža. Za jednog čovjeka vjernog islamu, savršenstvo se ne postiže ukrašavanjem, izlaganjem i trgovanjem vlastitim tijelom kao robom, već posvećivanjem duše svome Stvoritelju. U Kur'anu se kaže: ''Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je Milostiv prema robovima Svojim.'' (K.2:207) i ''Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati.'' (K.9:111)

Pitanje odjeće, njen oblik i vrsta, nipošto ne spadaju u jednostavna i površna pitanja, i mi ga nećemo tretirati kao proizvod ukusa pojedinca. Ovo pitanje je povezano sa dvjema različitim kulturama i odvojenim pogledima na svijet, ekstremno različitim u svim važnijim oblastima, pa tako i u kulturi odijevanja. U praksi je najlakše kopirati odjeću drugih; međutim, prolaze vijekovi, a mi vidimo da ne samo da ne kopira odjeću drugih naroda, već suprotno tome, svaki narod nastoji da kroz kulturu odijevanja sačuva sopstvenu tradiciju. Oduvijek je promjena odjeće nagovještavala promjenu same kulture, a poznato je da čovjek ne može da okrene leđa sopstvenoj kulturi dok ne odbaci svoju odjeću, i da neće obući stranu odjeću dok ne prihvati kulturu drugog naroda. Zbog toga se i kaže ''s kim si takav si''.

Odijelo svakog čovjeka predstavlja zastavu zemlje njegovog bića, koju je on istakao ispred zdanja sopstvenog bića i kojom želi da oglasi kojoj kulturi pripada. Na isti način kao što je svaki narod vjeran svojoj zastavi, vjernošću kojom izražava svoja nacionalna i politička uvjerenja, ni svaki pojedinac neće tek tako odbaciti odjeću koja je primjerena mjerilima i pogledima onog sistema vrijednosti i shvatanjima kojima je privržen i u koja vjeruje.

Za trenutak na pitanje uzajamnosti oblačenja i kulture pogledajmo iz lingvističkog ugla. U perzijskom jeziku odjeća se označava izrazima ''pokrivač'', ''zaštita tijela''. Kada su u pitanju glagoli, koriste se ''obući se'' i ''pokriti se''. U arapskom se koristi ''libas'', a u engleskom ''clothes'' i ''dress''. Pogledamo li malo bolje, vidjećemo da perzijska riječ ''lebas'', odnosno pokrivač, dolazi od infinitiva ''pušiden'' (obući), koji je kasnije dobio značenje ''maskirati'' i ''sakriti'', što opet dokazuje naše tvrdnje. Iz svih ovih izraza da se shvatiti da je odjeća sredstvo za pokrivanje, a ne za isticanje tijela. Do sličnog zaključka dolazimo ukoliko se vratimo korijenu arapske riječi ''libas''. Ona označava nedostatak jasnoće i prikazivanje neke stvari drugačijom od onoga što je ona u stvarnosti. Dakle, u arapskoj svijesti, ova riječ označava sredstvo za sakrivanje pravog izgleda tijela, za njegovu promjenu ili pretvaranje u nešto drugo. Ponovo vidimo kako je kultura jednog naroda sadržana u njegovom jeziku i kako se putem njega manifestuje. S druge strane, ako ispitamo korijen engleske riječi ''dress'' (odjeća, odijelo), ustanovićemo da osnovno značenje ove riječi potiče iz riječi ''dotjerati'', ''ukrasiti''. Time se, još jednom, potvrđuje da i u ovom jeziku, osnovno i suštinsko značenje pojmova ''odjeća'' i ''odijevanje'' jeste dotjerivanje, uljepšavanje i urednost. Vidimo, dakle, da svaki narod putem izraza koje koristi za odjeću otkriva cilj i svrhu odijevanja.

Naprijed