Period od šesnaest godina u razvoju šiijstva, počevši sa Usmanovim halifatom (24. g.p.H) i završavajući se hazreti Alijevim ubistvom (41.g.p.H.), u predstavljao je jasnu  razliku od predhodnog perioda vladavine Ebu Bekra a zatim Umara. Po mnogo čemu taj period je bio ključna tačka. Kao prvo, u njemu se stvorila atmosfera u kojoj su šiijske tendencije postale više evidentne i primjetne. Kao drugo, događaji koji su se u njemu desili dali su šiijskom pokretu, koji je bio do tada neenergičan, aktivni karakter. I napokon, preovladavajuće okolnosti su po prvi put u šiijski pokret uključile nekoliko političkih i ekonomskih obzira. Dakle radilo se o periodu u kojem su želja prvih šija da javno izraze svoja uvjerenja o Alijevom pravu, vjerski žar ashaba, međusobne netrpeljivosti, provincijalni i ekonomski interesi, političke intrige i nezadovoljstvo siromašnog sloja društva sa bogatim, bili gusto isprepleteni i izmiješani. Ovaj spoj nije samo pružio novi prostor za aktivnosti šiijskog pokreta nego je učinio da on uključi u sebe i one koji su trebali oduška za svoja nezadovoljstva političke prirode, naročito protivnicima Muavije, predstavnika umejadske aristokracije i sirijske dominacije. Vidjevši u hazreti Aliju pobornika političke neovisnosti iračkih teritorija od Sirije, oni su ga podržavali zajedno sa onima koji su ga slijedili čisto iz vjerskih razloga. Pojava ''političkih'' šiija je karakterisana porastom njihovog broja i utjecaja, te brzinom kojom se ova pojava širila.

Ebu Bekr i Umar svojim članovima porodice i suplemenicima nisu davali posebnog udjela u vlasti nad zajednicom muslimana, niti su njihove porodice bile od nekog značajnijeg političkog utjecaja. To nije bio slučaj sa Usmanom. Njegov klan je želio da povrati svoj stari političkih utjecaj koji se, nakon pobjede islama, bio premjestio u porodicu Hašim, Poslanikovu porodicu. Kada je Usman bio izabran pripadnici Umejada su to vidjeli kao uspjeh za čitav klan, ne samo kao Usmanov lični uspjeh. Smatrali su prirodnim da im Halifa daje dio državnih prihoda, što on nije mogao odbiti jer je vidio da njegova snaga ovisi o pomoći i dobroj volji njegovih moćnih i utjecajnih suplemenika. Činio je sve što je bilo u njegovoj moći da zadovolji njihove zahtjeve, i narod je bio bolno razočaran kada je vidio kako Halifa sve čini da unaprijedi stanje svoje familije a ne stanje zajednice kao cjeline.  

Historijska je činjenica da su, samo nakon nekoliko godina od Usmanovog dolaska na vlast, Umejadi među sobom dijelili vlast nad Kufom, Basrom (glavnim gradom teritorije u koju su ulazili Iran i Centralna Azija), Sirijom i Egiptom – drugim rječima svim važnijim pokrajinama islamske države. Međutim, glavni problem ovdje nije bio to što su Umejadi bili na svim položajima moći i utjecaja, nego to što im je bilo dozvoljeno da zloupotrebljavaju te položaje, prigrabe sve prednosti za sebe i svoje familije, i tako na sebe navuku mržnju i nezadovoljstvo mnogih muslimana. Abdullah b. Sa'd b. Abi Sarh, Usmanov brat po mlijeku, kojeg je sam Poslanik s.a.v. bio osudio na smrt nakon pada Mekke, a kojeg je Usman postavio kao vladara Egipta, bio je u narodu veoma nepopularan čovjek. Valid b. 'Uqba, Usmanov polubrat, bio je još više omražen među narodom Kufe kojeg je on brutalno tlačio. Na kraju se sam osramotio tako što je pijan počeo da predvodi džemat namaz gradskoj džamiji. Usman je bio prinuđen da ga smijeni i postavi drugog rođaka, Sa'ida b. Asa. Ovaj je opet bio razjario lokalne uglednike tako što ih je omalovažavao i na kraju ih uzbunio tako što im je dao do znanja da želi javnu zemlju oko Kufe pretvoriti u ''bašču Kurejša''. Grupa vjerskih uglednika Kufe koja se sastojala od Malika b. Harisa , Sulejmana b. Surada, Hudžra b. Adija, Šurejha b. Avfala i drugih uzaludno su slali svoje proteste Halifi. Umjesto da stvar ispita, Usman je poslao pomenutu grupu ''smutljvaca'' Muaviji u Siriju da se on s njima obračuna. 

Imena ovih uglednika treba zapamtiti jer će te iste osobe biti lideri šiijskog pokreta u Kufi. Oni su stajali u prvim borbenim redovima na hazreti Alijevoj strani u bitkama kod Basre i na Siffinu, i čak nakon Alijevog ubistva, nikad se nisu pomirili sa činjenicom da je hilafet bio u rukama Muavije b. Ebu Sufjana. Slično tome, vjerski uglednici Egipta i Basre nisu bili manje energetični u svojim protestima protiv svojevolje i nepravde Halifnih upravnika ovim provincijama. Ovaj sukob sa vjerskim slojem islamskog društva zapečatio je Usmanovu nepopularnost u državi. Ovaj sloj je imao najviše ugleda među masama i smatrao se kao tadašnja islamska inteligencija. 

Pored toga što je na sve važnije položaje u državi  postavio rođake, drugim  rođacima je davao skupocijene poklone. U isto vrijeme, prema nekim od ashaba Božijeg Poslanika s.a.v. jako grubo se ponašao. Abdullah b. Mes'ud, ondašnji državni blagajnik Kufe, bio je priveden nakon što se suprotstavio upravniku Validu b. 'Uqbi. Halifa Usman je dozvolio da ovaj čuveni ashab bude isprebijan u njegovom prisustvu. Ammar b. Jasir, drugi poznati ashab, bio je prošao još gore. On je bio pretučen do besvijesti nakon što je iz Egipta donio pismo u kojem su bila opisana neka od nedjela Halifinog upravnika, Abdullaha b. Sa'da.

Zadnjih nekoliko godina Usmanove vladavine, gledajući umejdaske aristokrate kako uživaju u raskoši, odavaju se razvratu i rasipaju imetak koji su bili nazakonito prisvojili, u većini naroda nezadovoljstvo je dostizalo tačku ključanja. Jedan od otvorenih kritičara Usmanovog režima bio je Poslanikov ashab Ebu Zar el-Giffari, neumoljiv i bez straha zagovornik umjernosti i suzdržanosti od dunjaluka, energetično se protivio gomilanju blaga u rukama nekolicine i zahtijevao da se zemlja ravnomjerno rasporedi u zajednici. Da bi ga se riješio Usman ga šalje Muaviji u Siriju. Međutim, uskoro Muavija se žali da će Ebu Zar izazvati velike pobune u Siriji ako mu bude dato da i dalje drži govore među svijetom. Usman naređuje da se Ebu Zar sveže za golo drveno sedlo kamile i pošalje uz pratnju nazad u Medinu. Stigao je polu-mrtav, sa butinama u raspadu usljed jahanja na tvrdom  drvenom sedlu. Poslije ga Usman izgoni u Rebzu, surovi pustinjski kraj, gdje Ebu Zar uskoro i umire. Ovaj tragičan događaj naširoko se prepričavao među muslimanima i uvećavao njihovu gorčinu i nezadovoljstvo prema Usmanu i njegovoj nadmenoj i bogatoj vladajućoj kliki.

Naprijed