Medutim, ima puno osoba koje, i kada im se pruži dobra prilika, nisu u stanju da je valjano iskoriste. A jedini uzrok tome je njihovo neznanje i priglupost. Prica koju cete ovdje procitati ukazuje upravo na ovakav jedan slucaj. Bio jedan siromašni starac koji je sakupljao trnje po pustinji da bi preživio. Morao je tako teško da radi da mu se kicma bila presavila od tereta. Imao je ženu, mladu i lijepu, i djecu koja su od gladi i neimaštine bila izmršavila i iscrpljena. Po danu je težacki radio i s mnogo napora sakupljao velike naramke trnja i iverja, i onda ih prtio na leda i nosio u grad da ih proda. Potom bi se, s ono malo crkavice, vracao ženi i djeci, i tako nekako krpio kraj s krajem.

Jednog jutra,dok je tako išao za poslom, slucajno je u putu sreo Božijeg poslanika Musa'a (a.s). Prepoznao ga je i odmah mu rekao:

”Pomoli se Bogu u moje ime i zatraži mu da mi da opskrbu koju cu moci da sticem, bez velikog napora, i zamoli Ga još da me izbavi iz ovog teškog života, inace cu se prekinuti ako ovako nastavim. Reci Mu i to da, dok se ne ubodem na stotine trna, ne veli mi se glad utoliti; reci neka otvori prema meni Svoja vrata milosti.”

Hazreti Musa (a.s) je odatle otišao na Sinajsku Goru, i dok se molio Bogu, usput je spomenuo i molbu onog starog trnonoše. Bog je onda svome poslaniku objavio:

-    Ispunit cu mu dvije želje, pa neka traži šta hoce.

     Vracajuci se sa Sinajske Gore hazreti Musa je opet sreo onog starog trnonošu, koji je odmah požurio da ga upita:

-    O Musa! Jesi li prenio Bogu onu moju poruku?

     Hazreti Musa rece:

-    Da, prenio sam tvoju poruku i Bog mi je objavio da ce ti ispuniti dvije želje, pa poželi što hoceš.

    Cuvši ovo stari trnonoša se sav sretan i zadovoljan uputi prema pustinji da vadi i sakuplja trnje i da razmišlja šta bi mogao poželjeti.

     U meduvremenu…

U obližnjem gradu živieo je jedan padišah koji je bio ogrezao u udovoljavanju svojim prohtjevima i sav posao mu je bio da traga za kakvom lijepom i mladom ženom pa da je onda dovede u svoj harem-saraj. On je u tom svom harem-saraju bio sakupio toliko mladih i lijepih žena da im više ni sam nije znao broj; žena koje su tu bile dovedene protiv svoje volje i kao zatocenice živjele na njegovom dvoru.

Jednog dana ovaj pohlepni padišah je uzjahao na svog konja i krenuo prema pustinji, u lov. Slucajno je naišao pored kuce onog starog trnonoše i tu ugledao njegovu lijepu i mladu ženu. Odmah mu je u glavi sinula misao da je sa sobom povede u svoj harem-saraj. Prišao je bliže i sa zavodnickim i lažnim osmjehom na licu rekao:

-   O ti lijepa i mlada ženo, reci mi, ko si i šta radiš ovdje u ovoj pustinji?

U maniru svoje sirotinjske jednostavnosti, ona mu odgovori:

-    Ja sam žena jednog starog trnonoše i ovdje živim siromahski sa svojom djecom.”

Pohlepni padišah ce ti njoj sa istim onim svojim prevarantskim smješkom:

-    Nije li šteta da ti tako mlada i lijepa živiš s tim siromašnim starcem bez ikoga i icega? Za tebe su carski dvori, a ne život u tom cumezu!

On se njoj tu ulagivao i udvarao sve dok se konacno ona, i naivna i nepismena, nije uhvatila na mamac njegovih prevarantskih rijeci. On je onda naredio da je sjednu u jednu zastrtu i sa svih strana zatvorenu nosilicu i odvedu je u grad na njegov dvor.

***

Stari trnonoša je završio svoj posao u pustinji i s bremenom granja na ledima i sa srcem prepunim nade, i radosti što ce ispricati ženi o svom susretu i razgovoru sa hazreti Musa'om i Božijem obecanju da ce mu ispuniti dvije želje, te što ce se s njom posavjetovati koje bi to dvije stvari mogli da požele. Medutim kada je došao kuci našao je djecu uplakanu i napuštenu, a drage mu nije bilo. Sav zacuden djecu je upitao zašto placu pa su mu djeca kroz plac ispricala sve što se dogodilo dok njega nije bilo tu.

Jadni starac se prvo poceo snebivati u cudu pa onda udario u plac da bi na posljetku poceo da jauce i da zapomaže. Medutim u toj pustinji niko osim njegove djece ga nije cuo, a da ga je i cuo šta bi mogao da mu pomogne!? Ako se ljudima nanese kakva nepravda onda se oni žale vladaru, ali ako je taj koji nanosi nepravdu i zlo ljudima, sam vladar, onda kome narod da se požali?

Potišten i potrešen i u srce ranjen, trnonoša je duboko u mislima razmišljao o svojoj ženi. Iznenada mu je nešto palo na pamet pa je podigao glavu prema nebu i rekao:

-    Bože! Pretvori je u medvjeda! On ovo izusti i onda se uputi prema pustinji da se tamo izjada  svome trnju.

***

Pošto je stigao na dvor i odmorio se od puta, car je sav radostan i zadovoljan naredio svom specijalnom slugi:

 -   Dovedite mi onu mladu ženu!

Sluga je prišao nosilici u kojoj se nalazila ona žena i onda se malo naklonuo i razgrnuo zastore kojim je nosilica bila zastrta. Iznenada mu je dah zastao i jezik mu se spetljao, pa je zamuckujuci poceo da vice :

-     Mmm...edvjed! Mmm...edvjed!”

Car je odmah istrcao van da vidi šta se zbiva, i kad je ugledao medvjeda od straha je poceo povikao:

-    Ono u pustinji nije bila žena, vec džin koji se sada samo pretvorio u drugi oblik. Nosite ga odavde! Brzo ga odvedite odavde i pustite u istu onu pustinju odakle je i doveden! Požurite dok još džini nisu opsihrili i obendijali!

Potom se onako, sav uplašen a i razjaren što nije zadovoljio svoj poriv, poput kakve strvine, stropoštao na svoje carsko prijestolje.

***

Nakon što se stari trnonoša izjadao sa svakim trnom u pustinji i svaku bodljiku zalio sa po jednom svojom suzom, razocaran u život i svega sit, vratio se svojoj kuci i djeci da ih tješi. Medutim kada je stigao kuci zaprepastio se od iznenadenja kad je ugledao živog medvjeda gdje žalosno sjedi u jednom uglu sobe i pogledom punim ljubavi i sažaljenja promatra djecu, a djeca se  zbila u drugi cošak  sobe i drhte od straha. Kada se pogled trnonoše susreo s pogledom medvjeda, medvjed se lagano pridiže pa pride do starcevih nogu i stavi glavu na njegova stopala i poce ih lizati a iz ociju su mu navirale suze. Ovo je navelo trnonošu da shvati da to nije medvjed vec njegova žena, koja je njegovom dovom pretvorena u medvjeda. U srcu se sažalio na nju i na svoju djecu pa se opet pomolio Bogu:

- Bože! Tako ti velicanstva Tvoga, vrati je u njen prvobitni oblik!

Bog mu je ispunio i ovu njegovu želju i vratio mu ženu u njeno prvobitno stanje. Vidjevši je ponovo u njenom ljudskom obliku, trnonoša i njegova djeca se veoma obradovaše i poceše da klicu od radosti. Mlada žena potom pride svom mužu i zamoli ga da joj oprosti pa izljubi njegove žuljave ruke i obeca da više nikad nece biti nezahvalna i da ce cuvati svetost porodice. I tako je i bilo do kraja.

***

Dvije želje koje je trnonoša mogao da traži od Boga su tako bile potrošene. Zbog ženine prigluposti i careve požude jedna zlatna prilika je promakla. Ostao je opet samo stari trnonoša sa svojom pustinjom, trnjem, trnokopom i sofrom s malo hljeba.

Nazad na sadržaj