Posljednjih nekoliko vijekova, posebno od kada je potpisana međunarodna deklaracija o ljudskim pravima, termin 'ljudska prava' počeo je biti široko korišten od strane zapadnjaka, koji ponekada znaju govoriti o sukobljavanju islama i ljudskih prava. U našem vremenu to još više dolazi do izražaja, te rijetko kada prođe dan ili sedmica, a da ovaj ili onaj, ovo udruženje ili ona grupa ne optuže islam i muslimane da  previđaju i narušavaju ljudska prava. Isto tako se u nekoliko posljednjih godina susrećemo sa naporima pojedinaca koji žele da predstave islamsko pravno znanje (fikh) kao suhoparan sistem, razbaštinjen od morala i duhovnosti; sistem čiji se jezik ‘‘dužnosti i obaveze’‘, ne osvrće na ljudska ‘‘prava’‘.

Uporedo sa svim tim dešavanjima, jedan ozbiljan istraživač će sagledavanjem islamskih pravnih doktrina i tekstova, dobrano konstatovati da, ne samo da je pitanje ljudskih prava i čovjekove plemenitosti, na najprefinjeniji način smješteno u centar islamske misli, nego i prava životinja, pa čak i drveća i biljaka uživaju veliku važnost u ovoj vjeri.

Mi ćemo u ovom članku nastojati da na osnovu pravnih knjiga i tekstova vrjednujemo, odnosno preispitamo prava životinja, te da navođenjem primjera vezanih za tu temu prikažemo kako fikh, premda se služi jezikom ‘‘dužnosti i obaveza'', jeste ukrašen ljepotama morala.

Pravo životinje je u islamskom pravu do te mjere značajno da su ga neki pravnici u određenim slučajevima svrstavali u grupu ‘‘Božijh prava''. Autor knjige Dževahir u raspravi o zalogu (wedi'a) piše: ''Ukoliko vlasnik (životinje) naloži (osobi koja ju je iznajmila) da je ne hrani i ne napaja, nije dozvoljeno da se njegova naredba izvrši.... i ona se mora napojiti i nahraniti, da bi se ispoštovalo Božije pravo, iako se od čovjeka (tj. vlasnika) uskraćuje njegovo. Čak šta više, ako se vlasnik usprotivi da obavi svoju dužnost, pa se taj slučaj proslijedi sudiji i on naredi iznajmljivaču da iz svog imetka obezbijedi troškove vezane za tu životinju, tada iznajmljivač može tražiti od vlasnika da mu izmiri troškove.’‘

Činjenica da je čak i na pravo životinje gledano kao na Božije pravo, bazira se na osnovu mnogih izričitih izjava i izreka, kao što je ajet: ‘‘i stoku, stvorili smo ih za vas’‘. Istina je da su životinje stvorene da bi služile i koristile najuzvišenijem stvorenju - čovjeku, no to nipošto, neće značiti da one nisu Bogu drage i cijenjene i da se njihova prava mogu previdjeti.

Hafs ibn Gijas prenosi od imama Sadika (a.s.):

‘‘Jednog dana je Sulejman sin Davudov (a.s.) izašao iz grada da bi se molio za kišu. Na putu je ugledao jednog mrava kako je podigao ruke ka nebu i prizivao: ''Bože! Ja sam jedno od Tvojih stvorenja i ovisan sam o Tvojoj opskrbi; nemoj nas uništiti zbog pogreški sinova Ademovih!'' Sulejman reče svojim prijateljima: ''Vratite se, Bog će vas počastiti kišom (i napojiće vas) zbog tuđe molitve.’‘ Spomenuti hadis govori o životinji koja, na prvi pogled, ne koristi čoveku. A kada se radi o onim životinjama koje su na izravan način u čovjekovoj službi onda se u predajama i uputama još više insistira da se štuju i cijene. Iz te grupe izreka, izdvajamo sljedeće primjere:

'Abdulah sin Sinanov prenosi od imama Sadika: ‘‘Kada god članovi jedne kuće uzmu ovcu, Bog im da njenu opskrbu, uveća im njihovu i udalji ih za jedan stepen od siromaštva i neimanja. Kada uzmu dvije ovce, tada im Bog da opskrbu njih dvije, poveća im njihovu i za dva stepena odstrani od njih siromaštvo; i kada ih uzmu tri, Bog im da njihove opskrbe i tada se od njih siromaštvo potpuno udalji.’‘

Prenosi se od imama Sadika: ‘‘Božiji Poslanik (s.a.v.a.) je rekao: Kada klekne životinja dok je jahač na njoj (što se jako osuđuje u islamu), pa joj kaže ''jadna bila'', ona mu uzvraća: 'Jadniji od nas dvoje je onaj neposlušniji svome Gospodaru.' ''

Poslije ovih uvodnih riječi pogledati ćemo neke vjerozakonske propise i pravne odluke da bi pojasnili najvažnija prava životinja,:

Naprijed