Svakom čovjeku u životu iskrsne po neka nevolja i poteškoća koje se onda, na bilo koji način, želi riješiti. Neko, za rješenje svojih problema, traži pomoć kod poznanika i prijatelja; neko brže bolje ode do kakve moćne i uticajne osobe, pa tako uz  njeno posredovanje riješava svoj problem; dok, čovjek od Boga, drugog utočišta osim u Njega nema, i kada se nađe u teškim prilikama u svom životu, pribjegava samo Njemu i samo od Njega traži rješenje svog problema.

         Behlul je bio jedan od takvih. I iako je bio sasvim zdrav i normalan, pa ipak, pravio se lud. Kažu da je bio u rodu s Harunom Rešidom, abasidskim halifom, pa je, da bi se sačuvao od dvorskog luksuza i izbjegao druženje sa Harunovim dvorjanima te učestvovanje u njihovim poslovima protivnim vjeri, odlučio da se pravi lud, iako je od svakog normalnog bio normalniji i kod Boga i ljudi od Boga bio blizak i hvale vrijedan.      

        Jednog dana, dok je ovaj dobroćudni Behlul prolazio kroz jedan od bagdadskih sokaka, ulična dječurlija ga je - smatrajući ga ludim – počela ismijavati i gađati kamenjem sa svih strana. Jadni Behlul je trčkarao sad tamo sad ovamo, ne bi li izbjegao kamenju; moljakao ih da prestanu i da ga ostave na miru. Ali raspuštena i nekulturna ulična dječurlija nisu htjela ni da ga čuju. I dok su ga tako gađali, Behlul se najedamput sageo i sa zemlje podigao jedan mali kamenčić, i onda ih zamolio:

”Djeco! Hajte da me gađate ovolikim kamenicama! Jer, ako me budete gađali velikim kamenjem, može se desiti da me ozlijedite u nogu pa da mi poteče krv i onda ja sa tako krvavom nogom neću moći da obavljam svoje dnevne molitve. Ja se kamenja ne bojim, ja se bojim da ne bi morao sjedeći da klanjam ili da propustim neku od svojih molitvi!”

            Raspuštena dječurlija ga nisu htjela ni da čuju; šta više,  jedan od njih je zgrabio sa zemlje jednu veliku kamenčinu i   Behlula pogodio pravo u nogu, koja je odmah počela da krvari i teško ga zaboljela.

           Vidjevši da ga ta djeca neće ostaviti na miru i da će mu svaki dan ovako dosađivati, Behlul je odlučio da se iz  Bagdada preseli u Basru. I tako, posrćući i s osjećanjem velikog bola u duši, krenuo prema Basri. Stigao je noću. U noćnoj tmini počeo je da traga za nekim prikladnim mjestom gdje bi mogao da prespava. Naišao je na jednu harabatiju(ruševinu) i odmah tu, u jednom njenom ćošku, legao da se odmori. Pošto je bio veoma umoran ubrzo je zaspao. Slučajno je iste te noći neki čovjek bio ubijen i bačen u isti onaj ćošak od harabatije u kojem je i Behlul – ništa i ne sluteći - bio zaspao, i tako se jadan sav umrljao od krvi, a da ništa nije bio ni primjetio. Rano ujutro, kada su ljudi izlazili iz  kuća i kretali svako za svojim poslom, ugledali su nekog ubijenog čovjeka i pored njega Behlula svog umrljanog od krvi. Počeli su se okupljati oko njega i sve redom ga optuživati da je on ubica, jer ih je na takvu jednu optužbu navodio i njegov izgled. Jedan od prisutnih ljutito je istupio prema Behlulu pa ga zgrabio za  jaku i  onda se neučtivo izderao:

”O ti ubico! Pseto jedno! Govori ko si, i odakle si? Nepoznat si u ovom kraju! Ti nisi iz ovog grada?!”

Jadni Behlul, sav onako zaprepašten i preblijedio u licu zbog klevete kojom je bio oklevetan, odgovori:

”Ja sam iz Bagdada, i u ovaj vaš grad sam stigao sinoć. Pošto ovdje nemam nikoga, i pošto nisam znao kuda da idem našao sam ovu haraabatiju (ruševinu) i tu legao da se odmorim i prespavam. Bila je mrkla noć i oko sebe nisam ništa vidio, pa ni ovog ubijenog čovjeka. Prema tome, sasvim slučajno sam zaspao blizu njega i sada mi je evo odjeća krvava. Tek kad sam se probudio ugledao sam ga pored sebe. Ja nisam nikoga ubio…ja nisam ubica!”

Onaj čovjek što ga je bio zgrabio za jaku će mu:

” Ma nemoj…!! Reci došao sam iz Bagdada da ubijem..! Pravdaj se ti tim svojim pričama nekom drugom! Hajde, ne izmotavaj se! Brže! Miči se ispred mene!” 

I kad ovaj završi sa svojim grdnjama i optužbama, razjarena masa ljudi navali na Behlula pa mu svezaše ruke za leđa i sve ga usput udarajući i nogama i rukama, odvedoše do okružnog zatvora i predadoše zatvorskim čuvarima.

Kada se našao onako sam i od svih ostavljen u zatvorskoj ćeliji, Behlul samom sebi poče zboriti:

”Eto ti sad, Behlule! Pobjegao si iz Bagdada da te ona dječurlija ne gađa kamenicama, a vidi šta te ovdje dočeka?! A da si se malo strpio da te gađaju kamenjem sad ne bi bio u ovoj rupi! A ko zna šta te još spremaju? Još će i vješala da ti podignu!”

    Emiru od Basre je bilo dojavljeno: neki stranac je na tom i tom mjestu u gradu ubio čovjeka i ljudi su ga uhitili. Čeka se samo na vašu odluku. 

    Emir je donio odluku da ubicu kazne vješanjem. Emirovi vojnici su odmah podigli vješala na glavnom gradskom trgu, pa onda jadnog Behlula doveli vezanih ruku među razjarenu masu ljudi da ga, ni kriva ni dužna, objese. Popeli su ga na mjesto za vješanje i stavili mu omču oko vrata. I dok su se oni tako spremali da ga objese, Behlul je digao glavu prema nebu i počeo šapatom da se moli Bogu. U tim sudbonosnim trenucima, dok se on onako tiho molio, iznenada se iz gomile ljudi začula vika  nekog mladića:

”On je nevin! Ostavite ga! Ja sam ubica! Savjest mi ne dopušta da kaznite nevinog čovjeka zbog grijeha kojeg sam ja počinio! Pustite ga!”

      Okupljeni svijet se poče snebivati u čudu zbog nastale situacije, a još više se začudiše emirovi vojnici i officiri. Kad se svi malo prisebiše narediše Behlulu da siđe s vješala i onda uhapsiše onog mladića pa ih obojicu odvedoše emiru na dvor. Čim uđoše u palatu, emirov savjetnik prepoznade Behlula pa radosno kliknu:

”Eej… to je Behlul!”

     Emir, koji je već od ranije bio čuo mnogo toga dobrog o Behlulu, ali ga do tada nije imao prilike vidjeti, čim ga je ovaj put ugledao, i to u svojoj palati, od radosti je požurio da ga dočeka i onda mu prišao, zagrlio ga i poljubio u čelo i obraze, a zatim mu ustupio mjesto pored sebe. Nakon malog predaha, emir ga je upitao, šta ga je dovelo u tako nezgodnu situaciju, na što  mu je Behlul ispričao cijeli slučaj, od samog njegovog polaska iz Bagdada pa sve do dolaska u Basru i spavanja u onoj harabtiji, i onda kasnijeg hapšenja i zatvaranja…

Emir ga je pažljivo slušao i čim završio, odmah je naredio da pripreme vješala za onog mladića koji je priznao da je ubica. Međutim, Behlul se brzo pridiže sa mjesta gdje je bio sjedio i onda, dok se onako tresao od uzbuđenja, molećivim tonom reče:

” O emire! Ako želiš radi mene neko dobro djelo da učiniš, onda nemoj da ubiješ ovog mladića! On je iskren i istinoljubiv čovjek, i upravo zbog te svoje iskrenosti i istinoljubivosti bio je spreman da se žrtvuje da bi mene spasio. O emire, u ime zadovoljstva božijeg i prijateljstva mog, oprosti mu!”

       Emir malo razmisli, pa onda obraćajući se svome veziru, naredi: “Nađite mi rodbinu onog ubijenog čovjeka i dovedite mi ih ovdje.”

      Vezir i njegovi vojnici odmah odoše  po rodbinu onog ubijenog i malo zatim ih dovedoše na dvor. Emir im održa kratku lekciju o praštanju ljudima i požrtvovanosti, i zatraži od njih da se zadovolje da im se plati krvarina za njihovog ubijenog. Usput im  dade do znanja da je i Behlul posredovao za mladića. I na kraju,ipak, najbliži ubijenog pristaše da im se plati odšteta i napustiše dvor.

Po njihovom odlasku, emir se obrati mladiću i upita ga:

 ” Šta te nagnalo da među onolikim svijetom priznaš svoju krivicu!? Jer, mogao si komotno da se prešutiš i umjesto  tebe,  Behlul bi bio obješen i niko više ne bi ni tragao za tobom, i nikada se ne bi ni saznalo da si ti ubica?”

Mladić odgovori:

” U onim trenucima dok su Behlula penjali na vješala i dok su mu stavljali omču oko vrata, i dok se on  tiho molio Bogu, ja sam najedamput ugledao jednog velikog i strašnog zmaja iz čijih širom otvorenih usta je buktala vatra. Sve više mi se približavao  i zastrašujuaim glasom mi prijetio:

” Reci istinu i predstavi se ljudima ili ću da te spalim! Boj se vječne kazne Božije, i zarad nekoliko dana prolaznog i bezvrijednog ovosvjetskog života nedaj da jedan nevin čovjek bude lišen života!!”Ja sam od straha skočio s mjesta gdje sam stajao i predstavio se ljudima.”

     Nakon ovoga emir upita Behlula:

” A šta si ti, o Behlule, dok su se spremali da te objese, šaputao svom Gospodaru?”  

Behlul, opet onako usplahireno, reče:

”Kada sam vidio da se oni ne šale i da stvarno hoće da me objese, obratio sam se Bogu svome i rekao:

”Bože! Ti si ove ljude ovdje sakupio da mene ovako, ni kriva ni dužna,  ubiju;Ti znaš da ja njih ne poznajem pa da ih ščepam za vrat na danu sudnjem! Ali Tebe poznajem i od tebe tražim odštetu za svoju krv! Pa uradi s mene što hoćeš!”

Čim sam ovo izustio, ugledao sam ovog mladića pred sobom gdje viče i predstavlja se ljudima da je on ubica a ne ja i tako spašava život. Sam moj Gospodar je taj koji me je uvalio u ovu nevolju, i On sam me je iz nje i izbavio.                               

KOME SRCE OSTANE UZ BOGA,        

BOG GA NIKAD NE OSTAVI SAMOGA