Obožavanje i voljenje dunjaluka, uvod je i uvertira u sve vrste grijeha i nastranosti. U obožavatelju dunjaluka nikad ne traži   bogštovatelja! Savršenim ljudima, ovosvjetsko carstvo i moć, ne vrijede ni pet para pa zato uvijek daju prednost kutku mira i spokoja nad blagom carstava, i muški odustaju od ovog svijeta i ovog života i umjesto blaga ovosvjetskog uzimaju carstvo ahiretsko. “Subotar” sin Haruna Rašida, bio je jedan od ovakvih .

     Harun Rašid, moćni i imućni abasidski halifa, koji je vladao u vrijeme zlatnog perioda abasidske dinastije i koji je po načinu blještavog carskog života bio prevazišao čak i iranskog padišaha Husro Parviza, od svoje žene Zubeide je imao jednog otmjenog i razumnog sina, koji je, umjesto da se zabavlja na dvoru i uživa u dvorskim nasladama, on se dao u razmišljanje o prirodi i svemiru, o vrijednostima čovjeka, te o dunjaluku i ahiretu.

     Zubeida, ugledna dama Harunovog harem-saraja, ovog svog  sina je jako voljela, i upravo zato mu nikad nije dopuštala da napusti palatu i upozna se sa vanjskim svijetom; svijetom ružnoće i ljepote, svijetom neimaštine i bogatstva.

     Ali on, koji je bio veoma radoznao i svaki dan, što je više razmišljao, to mu se i razum sve više razvijao, znao je da izvan carske palate postoji jedan drugi svijet. Ali kakav? Nije znao.

       Jednog dana, zamolio je majku da mu odobri izlazak van da se upozna s vanjskim svijetom. Ona ga je, u početku, odvraćala od njegove nakane, ali nakon njegovog upornog moljakanja, majci se ipak sažalilo pa mu je dozvolila, ali pod uslovom da i jedan dvorski sluga ide s njim. Pripremili su jednog egipatskog magarca i on je uzjahao i otišao da razgleda svijet van palate. I pošto mu je to bio prvi izlazak, sve što bi ugledao, bilo bi mu zanimljivo i čudno i podsticalo bi ga na razmišljanje. I dok su tako išli, slučajno mu je pogled pao na jedan tabut, kog je na ramenima nosila neka grupa ljudi i izgovarajući salavat i la ilahe illallah, polako se kretala prema groblju.

     Djeca i rodbina umrlog su žalosno plakali i cvilili. Dječak je začuđeno upitao slugu:      

“Zašto ovi plaču i cvile?”

Sluga je odgovorio:

“Neko im je umro.”

“A da li svi ljudi umiru?” - upitao je dječak ponovo.

“Da, svi ćemo mi umrijeti” - odgovori sluga tužno, pa nastavi – “Kada dođe suđeni čas ne pita ko je ko, da li je ugledan ili običan čovjek, niko od njega nije siguran, niti koga zaobilazi. To je deva koja će doći na vrata svih nas.”

     Dječak, koji se bio duboko zamislio, reče samom sebi: tvrdi kamen, vremenom, kao vosak mehak postane, a lav smrti u zasjedi čeka spremno na sve, pa zašto ja onda ne bih mislio da će smrt jednog dana doći i po mene!?

     Naveče se vratio majci u palatu, tužan i uplašen. Strah od smrti je bio potpuno izbrisao osmijeh sa njegovih usana, a cvijet radosti njegove u vrtu njegovog mlađanog srca se potpuno sasušio i uvehnuo. Cijelu noć nije ni oka sklopio već samo mislio na smrt; sam sebi je govorio: ma kako čovjek živio, u radosti ili u žalosti, u siromaštvu i neimaštini ili u obilju i bogatstvu, na kraju će ipak  umrijeti.              

     I tako zaokupljen ovom mišlju, u ranu zoru on se obukao u odjeću siromaha i onda, skrivajući se da ga ko ne vidi, izašao iz očeve velelepne palate i zaputio se u pravcu stepe i pustinje.

     Kada su Harunu i Zubeidi javili da im je sin nestao, veoma su se ožalostili, pogotovo majka Zubeida koja se veoma uznemirila, ali što su ga više tražili to im se više gubio njegov trag.

                                           *    *    *    *    *

     Dugo vremena poslije, jedan dobri čovjek, čistog srca, rodom iz Bagdada, je pričao:

“ Jedne godine sam popravljao kuću pa sam zbog toga svakog jutra odlazio na glavni mejdan grada i zakupljivao nekog radnika da mi pomogne u poslovima. Jednog jutra sam ugledao nekog blijedog i izmršalog mladića, na čijem su se licu jasno vidjeli tragovi teškog života. Ispred sebe je bio stavio sjekiru i neku pletenu korpu i duboko utonuo u svijet misli.

Prišao sam mu i upitao ga:

“ Da li znaš da malterišeš? I da li možeš danas da pođeš sa mnom da mi pomogneš u poslu pa da ti platim dnevnicu?” 

Reče:

“Da, ali ja radim samo subotom. Drugim danima ne traži od mene da  radim! Zato me i zovu ' Subotar '“

“Ustani onda i pođi sa mnom, ti ćeš mi pomoći u mom poslu!” - rekoh mu!

     Odveo sam ga kući i on se latio posla, radio je za dva čovjeka i nije se uopće odmarao, niti je poslije tražio da mu se dodatno plati.

     Sljedeće hefte u ' subotu ' sam opet platio da radi kod mene. Malo po malo i između nas dvojice se rodi prijateljstvo.

     Jedne subote sam tako pošao po njega ali ga nisam našao, iako sam ga svuda tražio. Na koga god sam naišao pitao sam za njega sve dok mi jedan čovjek nije rekao:

“Misliš na Subotara? On je poludio, ne može da se kontroliše, stalno je zadubljen u misli. Nekad ode u nekakvu harbatiju pa ljudi koji tuda noću prolaze čuju plač njegov”

     Na jedvite jade sam pronašao tu razvalinu, ušao unutra i njega našao gdje leži na zemlji, i kao da umire žalosno cvili i plače.

     Prišao sam mu i rekao:

“Pošto si bolestan, dozvoli mi da te njegujem.”

     On to nije prihvatio, ali je na moje insistiranje pošao sa mnom kući.    

     Kad smo stigli, sjeli smo da se odmorimo i nakon malo vremena on poče da blijedi u licu i pojaviše se znakovi smrti na njemu. Najedamput, on se okrenu prema meni i reče:

“O prijatelju! U ovim zadnjim trenutcima svog života, imam tri želje koje, nakon moje smrti, ti treba da ih ispuniš!” I dok su mi suze navirale na oči, rekoh mu:

“ O ti posebni robe Božiji! O ti Bogu priznati i dragi! Što god želiš da uradim, reci! Sa zadovoljstvom ću to učiniti.” Reče:

 - Prvo, kada dušu pustim i kada se oslobodim ovog tijesnog  zatvora, na vrat mi stavi kakvo uže i onda me okreni potrbupške i  vucaj me po bazaru i po ulici, i viči: onaj koji griješi prema Gospodaru svom, ovo zaslužuje.

 - Drugo, uzmi onaj moj stari, ali čisti ćilimak, na kojem sam mnogo namaza obavio, pa me zamotaj u nj' mjesto ćefina, možda mi čistoća njegova bude od koristi.

 - Treće, onaj moj Kur'an, što je od Abdullaha ibn Abbasa ostao mom ocu za uspomenu i koga je on kao hamajliju nosio oko vrata, odnesi Harunu i reci mu: onaj ko mi je dao ovaj Kur'an u svojim posljednjim trenucima života, poselamio te i poručio: ja evo poput lešine umriem u gafletu, nemarnosti i umišljenosti, pazi se da i tebe u gafletu smrt ne stigne! Poselami i moju majku i kaži joj da ne zaboravi moliti za mene. Ovo on reče pa duboko uzdahnu i dade dušu Stvoritelju njenom.

     Pripovjedač je dalje nastavio: “Nad njegovom dženazom sam dugo vremena plakao i puno suza prolio, pa ga onda ogasulio i zamotao u onaj njegov ćilimak i spustio na zemlju. Onda sam se sjetio njegove oporuke, pa uzeo jedno uže, stavio mu ga oko vrata i počeo da vučem njegovo tijelo po zemlji. Iznenada je odnekud neki glasnik viknuo glasom punim srdžbe:

“Ej ti neznalico neupućena i zalutala, stidi se! Zar ti tako postupaš s prijateljem Našim!? Ostavi tog Našeg siromaha na smrt rastuženog i ožalošćenog, jer mi smo mu oprostili.”

     Kad sam čuo ovaj glas pun gordosti i strahopoštovanja, noge su mi se oduzele i pao sam na zemlju onesvješćen.

     Čim sam se osvijestio, sjetio sam se onog Kur'ana što ga je  u svojoj oporuci spominjo moj mladi prijatelj, pa sam ga uzeo i u ranu  zoru otišao na dvor Haruna Rašida. Kad sam ugledao Haruna, odmah  sam mu pokazao Kur'an i on se u prvi mah veoma obradovao i upitao  “Ko ti je dao ovaj Kur'an?”

     Ja sam odgovorio:

    “Dao mi ga je jedan obični radnik, ali u isto vrijeme i bogobojazan i veoma pobožana čovjek”

     Kad on ovo ču, gorko zaplaka pa poče liti suze niz obraze, jecati i govoriti:    

“Gdje je? Moje drago dijete, gdje mi je?”

     Rekoh:

“Da si ti zdravo, sin ti je umro”

Harun tužno zacvili i zajeca, pa zgrabi turban s glave i baci ga na zemlju. Državni velikodostojnici se okupiše oko njega da ga smire i utješe. Pošto se malo smirio, upita me:

“Reci mi šta je u posljednim trenucima svog života rekao o meni?”       

     Rekoh:

“On je rekao: reci Harunu, nek' se pazi da ga hilafet i moć ne zavaraju, jer dunjaluk je poput lešine, a oni koji se povode za njim liče na pse; kani se te lešine i drži se vjere, jer i cijeli svijet da bude tvoj na kraju ćeš ipak morati da umreš i prepustiš ga drugima i sav onaj teret bit će tebi na vrat natovaren!”

     I Zubeida kada je čula za smrt svoga sina, odjeću je pogužvala i četrdeset dana za njim žalila.

     Nedugo zatim, kako to i obično biva u svim vremenima, svi su zaboravili i njega i savjete njegove. Ostao je Harun Rašid i s njim dunjaluk, moć i vlast, pravde i nepravde.

Ej, žalosti!

Nazad na sadržaj