Jedno od iskušenja u životu - koje pogađa kako muškarca tako i ženu - jeste strast i obožavanje strasti. Čovjek koji je sluga svojim strastima, ne može  biti ujedno i sluga Božiji. Pravi muškarac je onaj koji obuzda svoje strasti i stane u kraj svojim duševnim porivima.

     A ako žena tako postupi, onda je prvak svih muškarca svijeta, i bolja je i časnija od četrdeset njih.    

     Evo priče o jednoj takvoj ženi. Nekoliko puta je stizala do na prag samog vješanja i pogubljenja, ali se nije dala obeščastiti i poniziti.

     Nekad u davna vremena bila jedna mlada žena. Osim svog lijepog izgleda, imala je i lijepo ponašanje; i pored svoje naročite skromnosti, bila je još i veoma pobožna i bogobojazna. Bila je to žena za koju se slobodno može reći - LAV OD ČOVJEKA. Ime joj je bilo    >Merhuma<.

     Dugo vremena je živjela sa svojim mužem; srećno i bez ikakvih problema.

    Jedne godine, dok se približavala sezona hadža, njen muž je odlučio da se uputi na hodočašće u Meku. Ženu i kuću je povjerio svom mlađem bratu, i dao mu sve neophodne preporuke u vezi svoje mlade i lijepe žene, i nakon toga se sam uputio prema Meki.

      U prošlosti je svako putovanje, u principu, bilo opasno jer su jedino prevozno sredstvo u to vrijeme bile četveronožne jahaće životinje koje su veoma sporo prevaljivale put. Studene noći i vreli dani, razne bolesti i usputni razbojnici, i mnogo drugih opasnosti, stalno su vrebale na putu tako da bi povratak musafira koji bi otišao na takvo jedno putovanje kao što je putovanje na hadž, bila prava Božija milost.

     Znajući kakve ga opasnosti očekuju u putu, muž ove mlade žene je napisao vasijet (oporuku) i predao ga svom mlađem bratu.

     Brat je zasukao rukave i koliko je mogao trudio se da ženi svoga starijeg brata pomogne u njenim svakodnevnim poslovima. Ali, jednoga jutra, kada je ušao u njenu kuću da joj pomogne u obavljanju poslova, iza zastora je ugledao njeno prelijepo lice. U isti mah njegov duh strasti je kao demon najedamput pohrlio iz njegove unutrašnjosti, i kao pjan počeo da priziva da mu se udovolji.

     Mladić se uhvatio u koštac sa svojim razumom. Melek razuma se u njegovoj duši digao protiv demona strasti, ali kada je uvidjeo da nema koristi, napustio ga je. Čim je strast zavladala razumom počeo je da se približava mladoj ženi i da je zove k sebi, ulagujući joj se i nudeći joj kule i vile. Kao odgovor žena mu je samo ljutito prasnula u lice:

”Zar te Boga nije stid?! I zar se tako čuva obraz, poštenje i povjerenje svog  brata?!”                

”Nema ti koristi da mi se opireš, ili ćeš mi udovoljiti ili ću te osramotiti.” – reče on, dok su mu oči bile već zaslijepile i uši zaglušile od strasti.

      Ali ova mlada žena, koja je svim svojim bićem bila čedna i čestita i nikoga se osim Boga nije bojala, uzvrati:

 ”Uradi što hoćeš! Ja se smrti ne bojim! Znaj da ja više volim da umrem na ovom svijetu, časno i pošteno, nego da na onom svijetu budem osramoćena!.”

     Sav zadojen strašću, konačno je shvatio da u nakani svojoj neće uspjeti, pa pošto se pribojavao da će ona, kad se brat vrati s hadža, ispričati  ovaj njegov ispad, odlučio je da je se na neki način riješi. Tako je našao neka četiri nečovjeka, i u Boga i kod ljudi uljeza, i podmitio ih da pred kadijom posvjedoče da je počinila blud. 

     Našavši se pred četiri svjedoka, kadija je ženu osudio na kamenovanje. Odveli su je do jednog pustog mjesta, u okolini grada, i kamenovali. Pod teškim udarima kamenja ona je jaukala i prizivala Boga u pomoć, sve dok se nije onesvijestila.

     Ljudi koji su tu bili na okupu pomisliše da je ispustila dušu pa je onako ostaviše da bude pouka drugima.

     Te noći ona je ostala tu onesviješćena sve do u ranu zoru, kada se osvjestila  hladnim povjetaracem i odmah udarila u plač i jaukanje. Ali ona nije plakala toliko zbog bolova od zadobijenih rana, koliko je bila ucviljena od boli sramote kojom je bila oklevetana.

     Upravo u to vrijema je jedan beduin, koji je živio tu u pustinji, prolazio obližnjom stazom, pa kad je čuo jauke pošao je tragom odakle je glas dopirao i tamo našao ženu gdje leži na zemlji, svu oblivenu od krvi. Otsjeo je devu i onda prišao ranjenoj ženi da je utješi. Upitao je kakva je nesreća snašla i kako se osjeća. Žena mu je ispričala sve što se dogodilo, od početka do kraja. Beduin se sažalio na nju i njeno teško stanje, pa je popeo na devu i odveo svojoj kući i onda naredio svojim ukućanima da je pripaze i njeguju sve dok potpuno ne ozdravi.

     Malo po malo i ženi se opet povratio onaj prijašnji izgled. Ponovo je procvao cvijet ljepote na njenom licu, a obrazi joj kao dvije ruže poprimili boju rumenila.

     Jednog dana i beduin se zanio njenom ljepotom, pa mu se pamet pomuti i kao pijan poče da je priziva sebi i predlaže joj da se uda za njega. Međutim ona ga samo začuđeno upita:

”Zar ti nisam rekla da imam muža i da je on sada na putu! Prema tome, ne mogu biti žena drugome.” 

      A na onaj njegov strastveni zov ona će mu:

”Boj se Boga! I ne upropašćuj svoja dobra djela, nakon što si me spasio onog belaja i velikodušno me primio u svoju kuću! I sam si vidio da sam bila spremna da budem kamenovana do smrti, samo zato da ne bi bila obeščašćena.

     I sada sam spremna podnijeti svaku bol i patnju da sačuvam svoju čednost.  Ako me u i komadiće zdrobiš, ni koliko je trun jedan nećeš naći nevaljalosti u ka’bi čistote i imana mog.”

     Vidjevši svu iskrenost i istinoljubivost ove žene, beduin se postidi i pokaja, i onda se dogovoriše da se pobratime, i on je nazva svojom sestrom.

     Sa ovim beduinom je u istoj kući živio i jedan crni sluga, crnog srca, koji se jednog dana zagledao u lijepo lice mlade žene pa i on poželio da bude njegova. Prišao joj i kazao svoju želju.

     Ona se jako rasrdi na te njegove bestidne riječi i sva zajampurena u licu otjera ga od sebe.

      Vidjevši da neće zadovoljiti svoj poriv, ovaj crni sluga još crnjeg srca zaprijeti joj:

             “Učinit ću sve da nestraneš iz ove kuće!”

”Učini šta hočeš! Svi ćemo mi na koncu ipak umrijeti, a ja se smrti ne bojim!”- uzvrati ona.

     Sluga ljutito ode od nje, a u glavi mu sinu plan i u srcu mržnja i zla želja za osvetom.

     I tako, jedne noći dok su svi spavali, on je polako ustao iz svog kreveta, i onda se nečujno privukao do bešike u kojoj je spavala gazdina tek rođena beba pa izvukao nož iza pojasa i ubio je, i onda onako okrvavljen nož stavio pod jastuk mlade žene.

     Rano ujutro, kada je beduinova žena prišla kolijevci da nahrani bebu našla ju je ubijenu; vrisnula je od boli i jada koji je snašao i počela sebi čupati kose i udarati se po glavi od zaprepaštenja.

     Vidjevši šta se zbilo, beduin je odmah počeo da traga za otiscima koji bi mogli otkriti ubicu. Ubrzo je pod jastukom mlade žene našao krvav nož i svi su zaključili: ona je ubica, ona je ta koja je ubila bebu.

     Beduinova žena i njegov sluga odmah nasrnuše na ovu opet unesrećenu mladu ženu i dobro je izudaraše. Ali, Beduin, koji bijaše jedan staložen i razuman čovjek, priđe joj i reče:

     ”Šta sam ti ja tako nažao učinio pa da mi dijete ubiješ? Zar te nije bilo strah krvi onog maksuma?”

       Žena mu kroz plač odgovori:

”Ti koji si pametan i razuman čovjek, trebao bi malo da razmisliš i da se upitaš da li bi ja zaista, na sve ono dobro koje si za mene učinio; zato što si mi život spasio i što si me u ime Božije kao sestru svoju pazio, i koja još sve dobra mi nisi učinio, uzvratila zlom!? Zašto? I kakve koristi bih imala od toga?”

     Beduin joj je povjerovao i shvatio da je nevina, ali je ipak rekao:

     ”Znam da si nevina i znam da patiš od klevete kojom su te oklevetali, ali pošto te moja žena okrivljuje za ubistvo, mislim da ovdje više nećeš biti na miru, i ne bi bilo dobro da ostaneš.”                           

     Beduin joj je ovo rekao, dao joj tri stotine dirhema da ima u putu i onda se oprostio od nje.

     Žena je izašla iz kuće s velikim bolom i tugom u srcu, i opet  krenula na svoj put pun neizvjesnosti.

     Idući tako, stigla je do jednog sela u kojem se narod bio okupio oko  vješala na kojima su trebali da objese nekog momka.

“Šta je skrivio taj momak i zašto hoće da ga objese?”- upitala je prisutne.

     ”U ovom selu vlada jedan vladarev namjesnik, koji se ponaša veoma surovo i nepravedno; običaj mu je da objesi svakog onog koji ne može da plati harač pa zato danas vješaju i ovog momka.”- bi joj odgovoreno.

Ova dobra i milostiva žena ih ponovo upita:

”A koliki je iznos glavarine koju on treba da plati?”

“Tri stotine dirhama”- odgovoriše.

     Sada kada te je Bog spasio od one lomače i kamenovanja, učini i ti nešto pa izbavi tog unesrećenog momka - reče ona sama sebi, pa istupi naprijed i povika:

”Ako ja platim njegov dug, hoćete li ga osloboditi?”

“Hoćemo” – odgovoriše.     

>>>>>