Često se čovjeku u životu pruže prilike koje, ako se na pravi način iskoriste, mogu  u mnogo čemu pozitivno da utiču na njegov život pa čak i u potpunosti da ga promijene nabolje. Međutim, ima puno osoba koje, i kada im se pruži dobra prilika, nisu u stanju da je valjano iskoriste. A jedini uzrok tome je njihovo neznanje i priglupost. Priča koju ćete ovdje pročitati ukazuje upravo na ovakav jedan slučaj.

Bio jedan siromašni starac koji je sakupljao trnje po pustinji da bi preživio. Morao je tako teško da radi da mu se kičma bila presavila od tereta. Imao je ženu, mladu i lijepu, i djecu koja su od gladi i neimaštine bila izmršavila i iscrpljena. Po danu je težački radio i s mnogo napora sakupljao velike naramke trnja i iverja, i onda ih prtio na leđa i nosio u grad da ih proda. Potom bi se, s ono malo crkavice, vraćao ženi i djeci, i tako nekako krpio kraj s krajem.

Jednog jutra,dok je tako išao za poslom, slučajno je u putu sreo Božijeg poslanika Musa’a (a.s). Prepoznao ga je i odmah mu rekao:

”Pomoli se Bogu u moje ime i zatraži mu da mi da opskrbu koju ću moći da stičem, bez velikog napora, i zamoli Ga još da me izbavi iz ovog teškog života, inače ću se prekinuti ako ovako nastavim. Reci Mu i to da, dok se ne ubodem na stotine trna, ne veli mi se glad utoliti; reci neka otvori prema meni Svoja vrata milosti.”

Hazreti Musa (a.s) je odatle otišao na Sinajsku Goru, i dok se molio Bogu, usput je spomenuo i molbu onog starog trnonoše. Bog je onda svome poslaniku objavio:

-    Ispunit ću mu dvije želje, pa neka traži šta hoće.

     Vraćajući se sa Sinajske Gore hazreti Musa je opet sreo onog starog trnonošu, koji je odmah požurio da ga upita:

-    O Musa! Jesi li prenio Bogu onu moju poruku?

     Hazreti Musa reče:

-    Da, prenio sam tvoju poruku i Bog mi je objavio da će ti ispuniti dvije želje, pa poželi što hoćeš.

    Čuvši ovo stari trnonoša se sav sretan i zadovoljan uputi prema pustinji da vadi i sakuplja trnje i da razmišlja šta bi mogao poželjeti.

     U međuvremenu…

U obližnjem gradu živieo je jedan padišah koji je bio ogrezao u udovoljavanju svojim prohtjevima i sav posao mu je bio da traga za kakvom lijepom i mladom ženom pa da je onda dovede u svoj harem-saraj. On je u tom svom harem-saraju bio sakupio toliko mladih i lijepih žena da im više ni sam nije znao broj; žena koje su tu bile dovedene protiv svoje volje i kao zatočenice živjele na njegovom dvoru.

Jednog dana ovaj pohlepni padišah je uzjahao na svog konja i krenuo prema pustinji, u lov. Slučajno je naišao pored kuće onog starog trnonoše i tu ugledao njegovu lijepu i mladu ženu. Odmah mu je u glavi sinula misao da je sa sobom povede u svoj harem-saraj. Prišao je bliže i sa zavodničkim i lažnim osmjehom na licu rekao:

-   O ti lijepa i mlada ženo, reci mi, ko si i šta radiš ovdje u ovoj pustinji?

U maniru svoje sirotinjske jednostavnosti, ona mu odgovori:

-    Ja sam žena jednog starog trnonoše i ovdje živim siromahski sa svojom djecom.”

Pohlepni padišah će ti njoj sa istim onim svojim prevarantskim smješkom:

-    Nije li šteta da ti tako mlada i lijepa živiš s tim siromašnim starcem bez ikoga i ičega? Za tebe su carski dvori, a ne život u tom ćumezu!

On se njoj tu ulagivao i udvarao sve dok se konačno ona, i naivna i nepismena, nije uhvatila na mamac njegovih prevarantskih riječi. On je onda naredio da je sjednu u jednu zastrtu i sa svih strana zatvorenu nosilicu i odvedu je u grad na njegov dvor.                                               

***  

Stari trnonoša je završio svoj posao u pustinji i s bremenom granja na leđima i sa srcem prepunim nade, i radosti što će ispričati ženi o svom susretu i razgovoru sa hazreti Musa’om i Božijem obećanju da će mu ispuniti dvije želje, te što će se s njom posavjetovati koje bi to dvije stvari mogli da požele. Međutim kada je došao kući našao je djecu uplakanu i napuštenu, a drage mu nije bilo. Sav začuđen djecu je upitao zašto plaču pa su mu djeca kroz plač ispričala sve što se dogodilo dok njega nije bilo tu.

Jadni starac se prvo počeo snebivati u čudu pa onda udario u plač da bi na posljetku počeo da jauče i da zapomaže. Međutim u toj pustinji niko osim njegove djece ga nije čuo, a da ga je i čuo šta bi mogao da mu pomogne!? Ako se ljudima nanese kakva nepravda onda se oni žale vladaru, ali ako je taj koji nanosi nepravdu i zlo ljudima, sam vladar, onda kome narod da se požali?

Potišten i potrešen i u srce ranjen, trnonoša je duboko u mislima razmišljao o svojoj ženi. Iznenada mu je nešto palo na pamet pa je podigao glavu prema nebu i rekao:

-    Bože! Pretvori je u medvjeda! On ovo izusti i onda se uputi prema pustinji da se tamo izjada  svome trnju.

***

Pošto je stigao na dvor i odmorio se od puta, car je sav radostan i zadovoljan naredio svom specijalnom slugi:

 -   Dovedite mi onu mladu ženu!

Sluga je prišao nosilici u kojoj se nalazila ona žena i onda se malo naklonuo i razgrnuo zastore kojim je nosilica bila zastrta. Iznenada mu je dah zastao i jezik mu se spetljao, pa je zamuckujući počeo da viče :

-     Mmm...edvjed! Mmm...edvjed!”

Car je odmah istrčao van da vidi šta se zbiva, i kad je ugledao medvjeda od straha je počeo povikao:

-    Ono u pustinji nije bila žena, već džin koji se sada samo pretvorio u drugi oblik. Nosite ga odavde! Brzo ga odvedite odavde i pustite u istu onu pustinju odakle je i doveden! Požurite dok još džini nisu opsihrili i obenđijali!

Potom se onako, sav uplašen a i razjaren što nije zadovoljio svoj poriv, poput kakve strvine, stropoštao na svoje carsko prijestolje.

***

Nakon što se stari trnonoša izjadao sa svakim trnom u pustinji i svaku bodljiku zalio sa po jednom svojom suzom, razočaran u život i svega sit, vratio se svojoj kući i djeci da ih tješi. Međutim kada je stigao kući zaprepastio se od iznenađenja kad je ugledao živog medvjeda gdje žalosno sjedi u jednom uglu sobe i pogledom punim ljubavi i sažaljenja promatra djecu, a djeca se  zbila u drugi ćošak  sobe i drhte od straha. Kada se pogled trnonoše susreo s pogledom medvjeda, medvjed se lagano pridiže pa pride do starčevih nogu i stavi glavu na njegova stopala i poče ih lizati a iz očiju su mu navirale suze. Ovo je navelo trnonošu da shvati da to nije medvjed već njegova žena, koja je njegovom dovom pretvorena u medvjeda. U srcu se sažalio na nju i na svoju djecu pa se opet pomolio Bogu:

- Bože! Tako ti veličanstva Tvoga, vrati je u njen prvobitni oblik!

Bog mu je ispunio i ovu njegovu želju i vratio mu ženu u njeno prvobitno stanje. Vidjevši je ponovo u njenom ljudskom obliku, trnonoša i njegova djeca se veoma obradovaše i počeše da kliču od radosti. Mlada žena potom priđe svom mužu i zamoli ga da joj oprosti pa izljubi njegove žuljave ruke i obeća da više nikad neće biti nezahvalna i da će čuvati svetost porodice. I tako je i bilo do kraja.

***

Dvije želje koje je trnonoša mogao da traži od Boga su tako bile potrošene. Zbog ženine prigluposti i careve požude jedna zlatna prilika je promakla. Ostao je opet samo stari trnonoša sa svojom pustinjom, trnjem, trnokopom i sofrom s malo hljeba.