U toku srednjeg vijeka, kršćani su na Zapadu živjeli životom velike odanosti religiji i posvećenosti kršćanstvu, na način kako je ono interpretirano u katoličanstvu, te su, stoga, na svojevrstan način, osjećali bliskost prema muslimanima bez obzira na silno neprijateljstvo koje su prema islamu ispoljavali jer su kršćani u islamskom svijetu bili svjedoci postojanja jedne zajednice vjernika, potpuno odane Svijetu Allaha i Njegovi odredbi. Dok se na Zapadu, za razliku od islama, počeo rađati otpor prema religijskom autoritetu te napose prema katoličanstvu kao rezultat vrlo složenih unutrašnjih faktora. Ti su faktori uključivali postepeni gubitak određenih aspekata unutrašnje učenja kršćanstva, prekomjerno korištenje oprosta grijeha i relikvija, postepenu racionalizaciju kršćanske religijske misli te skepticizam.

Ovaj otpor se javljao u nekoliko raznorodnih oblika u periodu poznatom pod imenom renesansa. U toku tog perioda možemo vidjeti, s jedne strane, uspon humanizma i individualizma, što je kasnije postati zaštitnim znakom moderne civilizacije i biti suprotstavljeno dominacije religije uopšteno, te religijskoj civilizaciji srednjeg vijeka, pojedinačno. S druge strane, postojala je i religijska reakcija koja je rezultirala pojavom protestantizma i reformacije koji su priželjkivali povratak ranom kršćanstvu utemeljenom na Bibliji.

Protestantizam i katolicizam ne smiju se upoređivati sa sunijstvom i šiijstvom u islamskom kontekstu, što su činili neki od učenjaka. I sunijstvo i šiijstvo vezuju se uza same izvore islama i same početke islamske historije dok je protestantizam kasniji protest protiv postojeće Katoličke crkve i javio se nekih 1 500 godina nakon utemeljenja samog kršćanstva.

Vjerski položaj ovih dviju kršćanskih zajednica na Zapadu međusobno se uveliko razlikuje. Katoličanstvo i dalje naglašava ritualni (obredni) aspekt vjere, što je, u priličnoj mjeri, blisko naglašavanju obrednog u islamu, dok protestantizam obično veći naglasak polaže na društveno djelovanje i ličnu odgovornost, karakteristike koje, također, na određeni način, pokazuju sličnost sa socijalnim učenjem islama i naglaskom koji islam postavlja na direktan odnos svake individue s Bogom.

Važno je, također, u ovom kontekstu napomenuti da su se i unutar protestantizma kao i unutar katoličanstva javljali značajni pokreti u toku 20. vijeka koji su težili bilo oživljavanju, bilo moderniziranju crkava. Što se tiče katoličanstva, Crkva je dugo vremena odolijevala, ako već ne i u umjetničkim i društvenim aspektima, a ono barem u strogo vjerskim sadržajima, pritisku modernizma i sekularizacije, sve do 1960. i Drugog vatikanskog koncila kada dolazi do modernizacije mnogih crkvenih učenja.

Kao posljedica tog događaja, čak je i latinski jezik, koji se koristio kao liturgijski jezik Katoličke crkve u cijeloj Zapadoj Evropi i kasnije u Americi gotovo dvije hiljade godina, zamijenjen lokalnim jezicima i pokrajinskim narječjima. Moglo bi se činiti da je ova modernizacija olakšala dijalog između katolika i sljedbenika drugih religija, no to je, u stvarnosti, malo vjerovatno. Dapače, ovaj pokret je oslabio religijsko učenje katoličanstva te je tako otežao katolicima održavanje tradicionalnog gledišta koje se toliko dugo držalo unutar Katoličke crkve. Za sve one koji su težili tradicionalnim učenjima Crkve, ovaj je cijeli pokret bio, ustvari, katastrofa koja je vodila daljem usitnjavanju unutar Crkve, kakvo još do tada nije bilo zabilježeno. S islamske tačke gledišta, mnoge promjene do kojih je došlo usljed procesa modernizacije u mnogim aspektima predstavljaju predaju religijskog svjetonazora pred sekularizacijom uime prihvaćanja svjetovnog i prilagođavanja religije svakom promjenljivom uvjetu ljudske egzistencije koja se, sve većom brzinom, udaljuje od svojih normi.

Što se tiče protestantizma, u njemu su se javila dva paralelna fenomena: s jedne strane, sve izrazitije slabljenje religijske poruke među još ipak znatnim brojem 'vjernika', tako da danas postoje kršćani koji više ne vjeruju u čudesno rođenje Krista, djevičanstvo Djevice Marije, uskrsnuće i druge temeljne odrednice tradicionalnog kršćanstva. S druge strane, u sve većem stepenu javlja se uspon tzv. evangeličkog kršćanstva i fundamentalizma, u izvornom značenju ovog pojma, prije nego se on počeo na pogrješan način vezivati isključivo za islam. Evangelizam nastoji oživjeti kršćanstvo povratkom na izvorno tumačenje Biblije.

Nazad - Naprijed