Uvod

  Pod spajanjem namaza mislimo na klanjanje podnevskog i ikindijskog namaza u istom vremenu, bilo podnevskom ili ikindijskom, te klanjanje akšamskog i jacijskog namaza zajedno u akšamskom ili, pak, jacijskom vremenu. Spajanje podneva i ikindije u podnevskom vremenu, odnosno akšama i jacije u akšamskom vremenu zove se taqdīm, dok se njihovo obavljanje u ikindijskom, odnosno jacijskom vremenu oslovljava te'hīr.

Spajanje pomenutih namaza je prema hanefijskoj pravnoj školi dozvoljeno samo na hadžu, i to na dan uoči Kurban-bajrama; spajanje podneva i ikindije na Arefatu u podnevskom vremenu uz učenje jednog ezana i dva ikameta, te spajanje akšama i jacije u jacijskom vremenu na Muzdelifi noć uoči Kurban-bajrama. Ovo spajanje je prema hanefijskom mezhebu obavezno. Prema ostala tri sunijska mezheba (šafijski, malikijski i hanbelijski) spajanje namaza je dozvoljeno i musafirima, tj. osobama na putu, te u situacijama vremenskih nepogoda ili nekih drugih otežavajućih okolnosti, iako Muslim u svojoj zbirci hadisa bilježi hadis od Ibn 'Abbāsa, kako je Poslanik, s.a.v.s., ponekad spajao namaze i bez opravdana razloga.

Ono što nas ovdje posebno interesuje jeste osvrt na šiijski stav po pitanju spajanja namaza. Da podsjetimo, prema dža'ferijskom mezhebu koji se vezuje za svoga sistematizatora, Dža'fera es-Sādiqa, praunuka Poslanikova, s.a.v.s., unuka h. Husejna, spajati podnevski i ikindijski, te akšamski i jacijski namaz je dozvoljeno u svim prilikama. Već prema vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Muslim, spajanje namaza je bila praksa i samog Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Problem spajanja namaza prema šiijskim učenjacima može se promatrati sa dva aspekta, kur'anskog teksta i časnog sunneta.

Kur'anski aspekt spajanja namaza

U Kur'anu se ne pominje pet vakata za pet dnevnih namaza, već se spominju tri vremenska ciklusa za namaz, dnevni vakat dok Sunce ne zađe, vakat početkom noći, te vakat samog kraja noći. Ajet na osnovu kojeg se donosi takav sud glasi: ''Klanjaj namaz kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i Kur'an (namaz) u zoru, ...'' (el-Isrā', 78.)

Sunnetski aspekt spajanja namaza

 Prethodno iznesenu kur'ansku istinu podupire praksa Allahova Poslanika, s.a.v.s., te tumačenje Poslanikova ehli-bejta (h. Alije, h. Fatime i njihovih potomaka).  

Hadisi koji podupiru spajanje namaza su u šiijskim zbirkama hadisa mnogobrojni. Ovdje citiramo samo dva.

Od Ebū Dža'fera el-Bāqira se prenosi kako je rekao da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao podne i ikindiju nakon Sunčeva prelaska zenita džematile zajedno sa ostalim svijetom bez opravdana razloga. (el-Wesā'il, br. hadisa 4697.)

Od Dža'fera es-Sādiqa se prenosi kako je Poslanik, s.a.v.s., klanjao podne i ikindiju u podnevskom vremenu bez opravdana razloga, na šta ga je Omer upitao: ''Da li se sa namazom nešto izmijenilo?'' Na to je Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: ''Ne, već sam samo htjeo da olakšam svome ummetu.'' (el-'Ilel, poglavlje 11., str. 321.)

Po pitanju akšama i jacije, hadisi upućuju da su se oni klanjali nakon iščeznuća crvenila na nebu.

S druge strane, čak i sunnijski izvori svjedoče u korist spajanja namaza. Navodimo dva hadisa.

Od Ibn 'Abbāsa se prenosi kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spojio podne i ikindiju, te akšam i jaciju, bez straha (od neprijatelja) i ne kao musafir. (Muslim)

Od Aiše se prenosi kako je Poslanik, s.a.v.s., klanjao ikindiju a Sunce u njenoj sobi nije davalo nikakvu sjenu (tj. bilo je visoko) (el-Buhari, br. hadisa 520.)

Što se tiče spajanja namaza u nuždi, otežavajućim okolnostima, na putu i sl., tu su suglasni svi sunijski pravnici, osim hanefija, da je takav čin dozvoljen. Navodimo dva hadisa u tom smislu.

Od Usāme ibn Zejda se prenosi kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., tokom napornog putovanja spajao podne i ikindiju, te akšam i jaciju.'' ('Ilelu-t-Tirmizī, br. hadisa 161.)

 Prenosi se kako je Ibn 'Abbās, rekao: ''Sunnet je spajati namaze na putu.'' (et-Taberānī, el-Mu'džemu-l-kebīr, br. hadisa 12 826.)

Tumačenje Ehli-bejta

 U ovom kontekstu navodimo sljedeće hadise, tj. govore časnih Poslanikovih potomaka.

Od imama el-Bāqira (peti imam) se prenosi kako je rekao: ''Kada Sunce pređe zenit nastupili su vakti podneva i ikindije, a kad Sunce zađe nastupili su vakti akšama i jacije.'' (el-Wesā'il, br. hadisa 4692.)

Bilježi se kako je neki čovjek po imenu 'Ubejd ibn Zerāre upitao Dža'fera es-Sādiqa (šesti imam): ''Ponekad se skupimo u kući jednog našeg prijatelja, pa neki od nas klanjaju podne, a neki ikindiju a još uvijek je podnevski vakat?'' Na to je Dža'fer rekao: ''Nema ništa loše u tome. Allahovom zahvalom i nimetima vjera je lahka i prostrana.'' (el-Wesā'il, br. hadisa 471.)

Također se prenosi kako je imam el-Bāqir naređivao djeci da zajedno klanjaju podne i ikindiju, te akšam i jaciju, govoreći: ''Dok su pod abdestom i prije nego se zabave nečim drugim!''

Zaključak

Allah je čovjeku propisao pet dnevnih namaza u tri vremenska perioda, no, u svakom tom periodu postoji i najefdalnije i najpriličnije vrijeme za određeni namaz. Tako je vrijeme sabah namaza od prvog cika zore pa sve do pred izlazak Sunca, dok je najbolje sabah klanjati u prvim trenucima, tj. dok je nebo još mračno. Tako je postupao i Poslanik, s.a.v.s.

Što se tiče podneva i ikindije, vrijeme za njihovo izvršenje je od Sunčeva prolaska kroz zenit pa do pred zalazak Sunca, s tim da je podne najbolje klanjati do vremena kad se čovjekova sjena protegne na dužinu od njegove dvije visine, odakle počinje efdalijet za klanjanje ikindije namaza. Slično je i sa akšamom i jacijom čije vrijeme traje od zalaska Sunca do ponoći, s tim da je akšam najbolje klanjati dok se na nebu još uvijek vidi crvenilo, a jaciju kad nastupi potpuna noć. Jednom riječju, spajanje namaza je Allahova olakšica (ruhsa) muslimanima.

Naglasimo još jedanput na kraju kako je prema hanefijskom mezhebu kojem većina muslimana Bosne i Hercegovine pripada, spajanje namaza dozvoljeno samo na hadžu, dan pred Kurban-bajram, dok se hadisi koji  na prvi pogled upućuju na dozvoljenost spajanja namaza tumače tako da je Poslanik, s.a.v.s., podne namaz odgađao do pred kraj njegova vremena, a ikindiju klanjao u prvom nastupu njena vakta, tj. odmah iza podne namaza.

Autor: Kenan Čemo