Na kraju devete godine poslije Hidžre početni ajeti sure Tevba (ili Berā't) bili su objavljeni.  Poslaniku je bilo naređeno da pošalje nekog u Mekku da ih pročita za vrijeme sezone hadža okupljenim hodočasnicima. U ovim ajetima je obećanje sigurnosti, koje je bilo dato idolopoklonicima bilo povučeno i poništeno i svi ugovori sklopljeni sa nevjernicima Arabije su bili poništeni, osim onih čiji su ih se potpisnici vjerno pridržavali - oni su važili do kraja njihovog roka. Vođama idolopoklonika i njihovim sljedbenicima dat je rok od četiri mjeseca u kojem su oni trebali da se odluče da li da prihvate islam i pridruže se vjeri monoteizma ili da žele ratovati protiv nje. U ovom drugom slučaju bezbjednost im se neće garantovati nigdje u Arabiji.        

Poslanik s.a.v. je pozvao Ebu Bekra i zadužio ga da pročita ove ajete pred hadžijama na dan Kurbanskog bajrama. Kada je Ebu Bekr napustio Medinu melek Džibrail je došao Poslaniku s.a.v. i obavijestio ga da mu Allah komanduje da navedeni proglas mora sam obaviti ili zadužiti nekog svog za to. Poslanik s.a.v. je odmah pozvao hazreti Alija i obavijestio ga o ovim novostima. Dao mu je svoju ličnu kamilu i naredio mu da što prije napusti Medinu da bi stigao Ebu Bekra, preuzeo proglas od njega i pročitao ga u zakazano vrijeme. Proglas je pored navedenih ajeta sadržavao i sljedeće:

- Idolopoklonici nemaju više prava da se približe Allahovoj kući.

- Vršenje tavafa (obilaženja oko Kabe) bez odjeće se zabranjuje.

- Ni jedan idolopoklonik nema pravo prisustvovati ceremonijama hadža.

- Ako su neki od idolopoklonika sklopili s Poslanikom s.a.v ugovor o nenapadanju, kojeg nisu prekršili, taj ugovor biće važeći i njihovi životi i imovine biće bezbijedni sve do isteka njegovog roka. Međutim, idolopoklonicima koji nisu imali nikakav ugovor sa muslimanima, ili su ga imali, ali su ga bili prekršili, daje se rok od četiri mjeseca, s početkom desetog dana mjeseca zil hidže, da proglase svoju poziciju u odnosu na islamsku državu. Imali su opciju da se pridruže vjeri islamu i napuste svaki vid idolopoklonstva, ili da se pripreme za rat.

Ali b. Ebi Talib stigao je Ebu Bekra kod mjesta zvanog Džuhfa. Objasnio mu je svoj zadatak i preuzeo misiju od njega. ''Poslanik s.a.v. ti je dao izbor ili da pođeš samnom ili da se vratiš u Medinu.'', Ali mu je rekao. Ebu Bekr je izabrao drugu opciju. Kada je stigao kod Poslanika s.a.v. pitao ga je: ''Smatrao si me sposobnim da izvršim misiju koju su mnogi drugi željeli za sebe. Kada sam malo odmakao nje si me razdužio. Da li je nešto bilo objavljeno u vezi mene?'' Poslanik s.a.v. mu je prijateljski rekao: ''Došao mi je bio Džibrail sa porukom da niko osim mene ili nekoga ko pripada meni ne može izvršiti datu misiju.''         

Razduživanje Ebu Bekra od ove misije i zaduživanje njome Alija b. Ebi Taliba putem Božanske preporuke i naređenja, bez sumnje predstavlja i ukazuje na visok status i značaj Alija. Neki od neodgovornih i fanatičnih pisaca, kao što su Ālusi Bagdadi i Ibn Kethir Šāmi,  pokušali su protumačiti ovaj događaj s ciljem da sakriju ovu činjenicu. Međutim, svaka osoba bez predrasuda će protumačiti ovu promjenu kao naglašavanje Alijeve podesnosti i zasluženosti da zauzme Poslanikovo mjesto u stvarima vezanim za vođenje islamske vlade. Jer, Allahova poruka je jasno značila da u stvarima kojima je Poslanik s.a.v. bio lično zadužen, (jedna od njih je bila i vođenje zajednice), niko ga drugi ne može u tome zamijeniti osim nekog ''ko je od njega i pripada njemu'', a to je bio samo i jedino Ali b. Ebi Talib, kako smo vidjeli. Ovu činjenicu možemo vidjeti i u Poslanikovom susretu sa kršćanima Nedžrana, pri kojem su ovi izazvali Poslanika islama da vrše uzajamno proklinjanje. Na zakazano mjesto i vrijeme od strane muslimana su došli, po riječima Kur'ana, ''naši sinovi, naše žene i mi'' (K. 3:61) Ova zamjenica ''mi'' na koga se odnosila? Svi historijski izvor ukazuju da se odnosila na Poslanika s.a.v. i onoga ''ko je bio od njega i pripadao njemu'', tj. Alija b. Ebi Taliba, dok su ''naše žene'' bile predstavljene hazreti Fatimom, a ''naši sinovi'' hazreti Hasanom i Husejnom.    

Predstavnici Nedžrana u Medini  

Na teritoriji Nedžrana nalazila su se sedamdeset i dva naselja. To je bilo jedino mjesto u Arabiji naseljeno kršćanima. Jedno od Poslanikovih pisama upućenih svjetskim državnicima i vođama, bilo je upućeno i Ebu Harisu, glavnom bišopu kršćana Nedžrana. Ono je glasilo ovako:

''U ime Gospodara Ibrahima, Ishaka i Jakuba.

Ovo je pismo od Muhammeda (s.a.v.), Allahovog poslanika, bišopu Nedžrana. Veličam i slavim Gospodara Ibrahima, Ishaka i Jakuba, i sve vas pozivam da obožavamo Allaha, umjesto da obožavamo Njegova stvorenja. ... U slučaju da ne prihvatite moj poziv trebate plaćati džiziju islamskoj vladi, na osnovu koje će vaši životi i imovina biti bezbijedni i osigurani. Ako odbijete snosit ćete ozbiljne posljedice.''

Poslanikovi predstavnici su došli u Nedžran i predali pomenuto pismo glavnom bišopu. On ga je požljivo pročitao, nakon čega je sazvao sastanak kršćanskih starješina da odluče kako djelovati. Jedan od pozvanih bio je i Šurahbil, koji je bio poznat i cijenjen po svojoj mudrosti, znanju i iskustvu. Kada je uzeo riječ, između ostalog je rekao: '' ... Mnogo puta smo slušali od naših vjerskih vođa kako će se jednog dana poslanstvo premjestiti iz Ishakove porodice u Ismailovu. Zbog toga se može lahko desiti da je Muhammed, koji je iz Ismailovog potomstva, zaista i Božiji poslanik.'' Na sastanku je bilo odlučeno da grupa uglednika ode u Medinu, susretne se sa Muhammedom (s.a.v.) i ispita njegovu tvrdnju. Izabrano je šezdeset ljudi na čijem su čelu bili Ebu Haris b. 'Alkama, vrhovni bišop Nedžrana i zvanični predstavnik Rimske crkve u Hidžazu i dvojica uglednika pod imenima Abdul Mesih i Ejham.

Ova grupa je stigla jedno poslijepodne u Medinu i odmah su se uputili u džamiju da se sretnu sa Poslanikom, s.a.v. Bili su obučeni u svilene svečane odore, sa zlatnim prstenjima na rukama i velikim krstovima obješenim o vratovima. Kada ih je Poslanik s.a.v. ugledao okrenuo je glavu u znak negodovanja. Oni su izašli iz džamije, pitajući se za razlog takvog Poslanikovog ponašanja. Bilo im je rečeno da trebaju obući jednostavniju odjeću i skinuti nakit. Kada su to uradili ponovo su došli u džamiju. Sada ih je Poslanik s.a.v. srdačno dočekao. Prije početka razgovora kršćanska delegacija je zatražila da obavi svoje molitve. Poslanik s.a.v. im je dopustio da ih obave u samoj džamiji Medine. Poslije toga počeli su razgovori:

''Pozivam vas u vjeru monoteizma i obožavanja Jednog Boga, i da se pokorite Njegovim komandama.''

''Ako islam znači vjera u jednog Gospodara svjetova, mi već vjerujemo u Njega i slijedimo Njegove zapovijedi.''

''Islam ima svoje znakove, a neke od vaših radnji pokazuju da vi ne vjerujete u islam. Kako možete tvrditi da obožavate Allaha kada vam je krst svetinja, jedete svinjetinu i vjerujete da Allah ima sina!?'' 

''Vjerujemo da je [Isa a.s.] bio Bog jer je oživljavao mrtve, liječio neizlječivo bolesne i od zemlje napravio pticu i učinio je da poleti. Sve ovo ukazuje da je on bog.''

''Ne. On je bio Božije stvorenje i Njegov sluga. Allah ga je stavio u Merjeminu matericu, a sva moć koju je imao bila mu je data od Allaha.''

''Jeste. On je Božiji sin, jer ga je Merjem rodila a da nije bila udata ni za koga. Zbog toga samo može biti da mu je otac Gospodar svjetova.''      

U ovom trenutku je došao Džibrail i rekao Poslaniku s.a.v. da kaže: ''Što se toga tiče, Isaov dolazak na svijet ima sličnosti sa stvaranjem Adema. Njega je Allah doveo na svijet bez pomoć oca i bez majke, nego svojom bezgraničnom moći. Po vašoj logici, primjernije je zvati Adema a ne Isaa Božijim sinom, jer on je došao na svijet samo bez oca.''

''Tvoje rezonovanje nas ne zadovoljava'', rekoše kršćani, ''Najbolji način da se ovo riješi je da izvršimo uzajamno proklinjanje, u kojem ćemo tražiti da Allah uništi onu stranu koja ne slijedi istinu.'' 

U ovom trenutku Poslaniku s.a.v. je došla objava: ''A onima koji se s tobom o njemu [poslaniku Isau a.s.] budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: 'Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!'' (K.3:61)

Događaj uzajamnog proklinjanja ili ''mubahale'',  na arapskom, zabilježen je od strane mnogih historičara. Također, postoje i oni koji su ga namjerno zaobišli zbog izvanredne pozicije koja je u njemu dodijeljena hazreti Aliju, Poslanikovoj kćerki i njenim sinovima. Zamakšari ga ovako prenosi:

''Vrijeme za mubahalu je bilo stiglo. Poslanik s.a.v. i delegacija iz Nedžrana bili su se dogovorili da se ona obavi u pustinju u blizini grada. Od svih muslimana i rodbine Poslanik s.a.v. je za susret sa kršćanima izabrao samo četiri osobe. One su bile: Ali b. Ebi Talib, Fatima, Poslanikova kćerka, Hasan i Husejn; od svih muslimana nisu se mogle naći čistije duše od ovih! Poslanik s.a.v. je napustio kuću u naručju noseći Husejna i za ruku vodeći Hasana. Za njim je išla Fatima a za njom Ali. Prije nego su stigli na odredište Poslanik s.a.v. im je rekao da svaki put kada on izgovori dovu oni kažu ''amin''.       

''Prije nego je muslimanska delegacija stigla, kršćani su između sebe govorili: 'Ako Muhammed sa sobom dovede vojsku i muslimanske ugledne ličnosti i pokuša da na nas ostavi utisak vojnom silom, znaćemo da ono što govori nije tačno i da nije siguran u ono što tvrdi. Međutim, ako dovede vlastitu djecu i ukućane i dođe bez materijalne pompe i sjaja, značiće da je istinski Poslanik, i da potpuno vjeruje u svoju misiju i da, ne samo da je spreman da za to garantuje vlastitim životom nego i životom svojih najmilijih.'

''Dok su kršćani bili zauzeti ovim govorom, Poslanik s.a.v. se pojavio u društvu svojih najmilijih. Bili su iznenađeni time što je doveo i djecu vlastite kćerke. Neko od njih reče: ''Ovaj čovjek ima potpunu i savršenu vjeru u ono što radi. Onaj ko sumnja u sebe ne bi nikad vlastite ukućane izložio Božijem gnjevu.' Bišop Nedžrana reče: 'Vidim lica osoba koje, kada bi zamolile Boga da najveću planinu makne s mjesta, njihova molba bi bila odmah uslišana. Ni u kojem slučaju ne smijemo se s njima upuštati u proklinjanje, jer vrlo je vjerovatno da ćemo biti uništeni, ne samo mi nego i čitavo kršćanstvo na svijetu.' Predstavnici Nedžrana su se složili da ne pristupe uzajamnom proklinjanju sa Poslanikom s.a.v.. Također su prihvatili da godišnje plaćaju džiziju, da bi za uzvrat osigurali bezbijednost vlastitih života i imovine. Poslanik s.a.v. se složio.  Na kraju opisa ovog događaja Zamakšari komentariše: ''Događaj mubahale i sadržaj kur'anskog ajeta vezanog za njega predstavljaju jedan od najvećih dokaza o vrlinama Poslanikove porodice kao i vitalni dokaz za ispravnost vjere islama.''

Literatura:

The Message, Džafer Subhani