Poraz muslimana na Uhudu imace svoj negativan efekat za muslimane jos neko vrijeme. Islam je imao mnoge neprijatelje koji su sada bili svjesni da nije nemoguce poraziti muslimane. Oni su postali odlucniji u njihovoj namjeri da uniste islam. Zbog toga je bilo potrebno da Poslanik s.a.v. bude dodatno oprezan. To je on zaista i bio. Uskoro dodje vijest da pleme Asad sprema da napadne Medinu radi pljacke. Poslanik s.a.v. salje sto pedest ljudi kojim naredjuje da se krecu sporednim stazama i po noci, i tako iznenade neprijatelja. Ovo bi tako efikasno da pleme Asad bi iznenadjeno i savladano za samo nekoliko sati.

Mnoga musricka plemena postadose slobodnija i odlucnija u svojim aktivnostima protiv muslimana. Poslanik s.a.v. je vec imao u to vrijeme ljude koje je obucio kao misionare islama. Oni su bili hafizi Kurana i dobri poznavaoci Poslanikovog sunneta. Jedna grupa sastavljena od predstavnika musrickih plemena iz okoline Medine dodje Poslaniku s.a.v. sa porukom: “Boziji Poslanice, nasa srca su naklonjena islamu i stanje u nasim plemenima je takvo da je nas narod spreman da ga primi. Zbog toga posalji neke od svojih drugova koji bi nas ucili Kuranu i onome sto je Allah zabranio i dopustio.” Poslanik s.a.v. nije imao drugog izbora nego da udovolji njihovoj molbi. Odredio je nekoliko pouzdanih ucenih ljudi na celu sa Mersadom i poslao ih u drustvu izaslanika ka njihovim mjestima. Kada su se dovoljno udaljili od Medine i stigli u mjesto zvano Redz-i, musrici pokazase svoje prave namjere. Tu ih je cekalo pleme Huzejl koje im je tebalo pomoci da savladaju muslimane. Kada su oni izvukli sablje da se brane musrici im rekose da im ne zele nanijeti zlo, nego da ih namjeravaju razmijeniti za svoje ljude koje su Kurejsi bili zarobili. Gotovo svi muslimani odbise da se tako nagode i odlucise da umru boreci se. Trojica od njih su pristala da se predaju i budu poslani Kurejsima u Mekku. To su bili Zejd b. Desinah, Hubejb b. Adij, i jedan imena Tara koji se ubrzo predomisli i docepavsi se sablje poce napadati musrike. Oni se prihvatise kamenja i kamenovase ga do smrti.

Zejd i Hubejb bijahu zamijenjeni za dva zatvorenika iz plemena koji su napali misionare islama, a koje su Kurejsi bili zarobili u jednom od njihovih ranijih sukoba. Zejda kupi Safvan b. Umejja da bi se na njemu osvetio za ubijenog oca koji je poginio u jednoj od bitaka sa muslimanima. Bi odluceno da Zejd bude objesen na skupu koji se odrzavao u mjestu Tan’im. Kada je sve bilo spremno za vjesanje, Ebu Sufjan je pitao Zejda: “Trazim da mi kazes u ime svog Gospodara u kojeg vjerujes, da li zelis da Muhammed (s.a.v.) bude na tvom mjestu sada, a ti budes oslobodjen i poslan kuci?” Zejd mu je odgovorio ovako: “Ne bih pristao da budem oslobodjen ni za uslov da Poslanika (s.a.v.) ubode jedan trn, a kamoli da on bude ubijen umjesto mene!” Ebu Sufjan bi iznenadjen do te mjere da nije mogao a da javno ne prizna: “Za vrijeme svog citavog zivota nisam vidio da je neko vise spreman da se zrtvuje za nekoga kao sto su to Muhammedovi prijatelji za njega.” Poslije toga je Zejd bio objesen. Nakon odredjenog vremena Hubejb je dozivio istu sudbinu. Prije nego je bio ubijen rekao je: “O Boze, vidis da kod sebe nemam niti jednog prijatelja preko kojeg bi mogao poslati selam Poslaniku s.a.v.. Zato Te molim da mu ga Ti preneses.”

Na pocetku sljedece godine u Medinu dodje Ebu Bara’a. Nije prihvatio islam kada ga je Poslanik s.a.v. ponudio, ali nije ni pokazao neku odbojnost prema njemu. Rekao je da je narod Nedzda prijateljski raspolozen i da je bilo moguce da ga mnogi od njih prihvate. Predlozio je Poslaniku s.a.v. da im posalje grupu svojih ljudi koji bi ih pozivali u islam i upoznali sa njegovim ucenjima. Poslanik s.a.v. mu je odgovorio da se plasio prevare. Ebu Bara’a mu obeca da ce on licno garantovati za njihovu bezbijednost. Bio je spreman ostati u Medini kao jamac dok misionari islama budu medju narodom Nedzda. Poslanik s.a.v. odabra cetrdeset hafiza Kurana i dobrih poznavalaca vjere i naredi im da idu u Nedzd. Kada su dosli do mjesta Bi’r Ma-unah muslimani poslase Poslanikovo pismo Amiru b. Tufejlu, jednom od vodecih licnost musrika tog kraja. On ne samo da nije procitao pismo nego je i ubio covjeka koji mu ga je donio. Onda je krenuo ka mjestu u kojem su logorovali muslimani i uz pomoc nekih lokalnih plemena opkolio ih. Misionari islama se nisu zeljeli predati i svi, osim jednog, izginuse u pruzanju otpora musricima. Jedini prezivjeli bio je Ka’b b. Zejd koji se uspio nekako izvuci i vratiti u Medinu.

Da li se ova posljednja tragedija mogla izbjeci? Zasto je Poslanik s.a.v poslao drugu grupu misionara kada je dozivio neprijatno iskustvo predhodne grupe? U odgovoru na ova pitanja moze se reci sljedece: Abu Bara’a, koji je bio vodja plemena Benu Amir, licno je garantovao bezbijednost. Bilo je dobro poznato da se jedno pleme nikad nije suprotstavljalo odlukama svog vodje. Kada je Amir b. Tufejl, koji je bio Ebu Bara’ain amidzic, podsticao pleme da napadnu muslimane niko se od njih nije odazvao postujuci zelju svoga vodje. Medjutim, Amir je za svoju podlu nakanu pronasao plemena Selim i Zakvan, koja su pocinila s njim taj zlocin.

Kao sto je bilo ranije receno, licemjeri i jevreji Medine su zadovoljno posmatrali ove posljednje dogadjaje koji su im isli na ruku. Poslanika s.a.v. je narocito zanimalo raspolozenje jevreja koji su jos uvijek bili u mogucnosti nanijeti stetu, sada jos okurazeni gubitkom Poslanikovih pouzdanih ljudi. S namjerom da sazna nesto vise o tome, on se uputi sa grupom prijatelja ka tvrdjavi jevrejskog plemena Beni Nuzejra. Vodje plemena ga lijepo docekase i pozvase ga da udje u tvrdjavu i proveda taj dan u njihovom drustvu. Medjutim, Poslanik s.a.v. odbi i sjede u hladovinu ispod zidina tvrdjave. Uskoro zatim vodje jevreja mu dodjose i sjedose oko njega. Izgledalo je da razgovaraju s njim samo da bi dobili na vremenu. Zasto, nije se znalo. Takodjer, ubrzano kretanje ljudi u blizini ulijevalo je dodatnu sumnju. U stvari, kako ce se kasnije saznati, jedan od jevreja, imena Amr Hadzas, spremao se da baci kamen sa zidina na Poslanika i tako ga ubije. Medjutim, prema pisanju Vakidija, Allah je obavijestio Poslanika s.a.v. o zavjeri. On ustade i sam se udalji od zidina, dajuci utisak da ce se odmah vratiti. Ali umjesto toga, uputi se ka Medini, ne obavjestavajuci o tome ni one ashabe koji su bili u njegovoj pratnji. Nakon sto su ga uzaludno cekali, ashabi se vratise u Medinu gdje ih Poslanik s.a.v. obavijesti o zavjeri jevreja. Postavljalo se pitanje sta ciniti sa jevrejima koji se nisu mogli nikako odvratiti od kovanja zavjera protiv muslimana? U ugovoru kojeg su potpisali sa muslimanima stajao je uslov koji im je zabranjivao da nanose stetu Poslaniku s.a.v. i njegovim prijateljima jezicima i rukama. Ugovor je takodjer navodio da, ako to ucine, Poslaniku s.a.v. je bilo dozvoljeno da ih pogubi i da im oduzme imovinu .

Bilo je naredjeno da se podigne uzbuna i da se muslimani naoruzaju. Poslanik s.a.v. salje Muhammeda b. Maslamu jevrejima sa porukom: “Nas vodja me je poslao da vam kazem da napustite ovo mjestu u roku od deset dana. Ako to ne ucinite vasa krv ce biti prolivena.” Ovo bi docekano sa nevjericom. Sada jevreji pocese da optuzuju jedni druge. Neki predlozise da svi predju na islam i tako se spase izgona. Ali, vecinu jevreja su sacinjavale prkosne i ohole osobe koje odbise ovaj prijedlog. Ocajni jevreji nisu znali sta da rade. Pitali su Muhammeda koji je pripadao plemenu Avs sa kojim su oni imali uvijek prijateljske odnose, zasto se njegovo pleme okrenulo protiv njih. “To vrijeme je proslo. Srca su se promijenila”, kratko im je odgovorio.

Kada su licemjeri Medine, medju kojima su bili i Abdullah b. Ubej i Malik b. Ubej Naval, culi za ultimatum koji je Poslanik s.a.v. dao jevrejima, odlucise da se umijesaju. Poslali su poruku jevrejskim liderima da ce im pomoci sa hiljadu ljudi. To ce uraditi i njihovi saveznici, plemena Kurejza i Gatfan, koji ih sigurno nece ostaviti na cjedilu. Jevreji su se vec bili odlucili da se pokupe i napuste tvrdjavu, ali ih ova ponuda ponuka da se predomisle. Nakon sto su se snabdjeli s namirnicma i oruzjem, odlucise da se zatvore u tvrdjavu i iz nje odbrane od muslimana. Kada je Poslanik s.a.v. bio obavijesten o tome odluci da ih napadne. Vojska muslimana opkoli utvrdjenje i presjece vezu sa plemenom Kurejza od kojeg su jevreji ocekivali pomoc. Na pocetku je zgledalo da nece tako lahko popustiti. Poslanik s.a.v. naredjuje da se posjeku hurmina stabla koja su pripadala jevrejima a cije hurme su predstavljale jedan od njihovih glavnih prehrambeni proizvoda. To je uradjeno s ciljem da bi jevreji imali sto manje razloga da ostanu. O tome bi objavljeno:
“To sto ste neke palme posjekli ili ih da uspravno stoje ostavili – Allahovom voljom ste cinili, i zato da On nevjernike ponizi.” (K.59:5)
Napokon jevreji pristadose da napuste tvrdjavu pod uslovom da im Poslanik s.a.v. dopusti da sa sobom ponesu i svoju imovinu. Kada im to bi dopusteno oni se dase na spremanje kupeci sve sto su mogli ponijeti, a neki i srusise svoje kuce. I o tome Kuran govori: “On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da ce oni otici, a oni su mislili da ce ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna dosla odakle se nisu nadali i On je u njihova srca strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rusili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste razumom obdareni!” (K.59:2)
Jevreji napustise kraj pjevajuci i udarajuci u bubnjeve da pokazu koliko im je drago sto se rastaju od muslimana. Neki od njih se uputise u Hajber, a neki u Siriju. Samo dvije osobe prihvatise islam i ostase s muslimanima.

Poslanik s.a.v., kome je pripadala sva imovima do koje su muslimani dosli bez borbe, odluci da sav imetak i zemlju (kuce, baste i catrnje) koju su jevreji ostavili podijeli medju muhadzirima. Oni su sve do tada bili pomagani od strane ansarija Medine. Svi su se slozili da se tako uradi. Samo su dvojica muslimana iz Medine, Sahl b. Hunejf i Ebu Dudzana, koji su bili veoma siromasni, dobili dio imetka. Ovo ucini da se materijalna situacija muslimana znatno poboljsa.

U cetvrtoj godini poslije hidzre upotreba alkoholnog pica bi potpuno zabranjena. Drustvo kojem je Muhammed s.a.v bio poslan bilo je ogrezlo u ovu zlu naviku. Alkohol je najveci neprijatelj covjekovog razuma i zbog toga su ga svi Boziji Poslanici zabranjivali. Ali kako ga je nas Poslanik s.a.v. zabranio? Prvo je bio objavljeno o cinjenici da se alkoholno pice razlikuje od dobre hrane.
“(I Allah vam daje) plodove palmi i loze od kojih pripremate opojna pica i koristite kao dobru hranu.” (K.16:67)
Sljedeci ajet je bio objavljen s namjerom da obavijesti muslimane da je steta u opojnim picima mnogo veca od korsti koja je u njima.
“Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku stetu, a i neku korist ljudima, samo je steta od njih veca od koristi.”” (K.2:219)
Nema sumnje da je ovakav ton bio dovoljan da mnoge odvrati od alkohola. Medjutim, i pored objavljivanja ovog ajeta nalazimo primjere ljudi kojima ovo nije bilo dovoljno da prestanu s njegovom upotrebom. Abdurrahman b. Avf je servirao vino na jednom rucku kojeg je bio organizovao za svoje prijatelje. Poslije, kada su odlucili da klanjaju jedan od njih je pogresno proucio jednu suru. Ovaj dogadjaj je bio iskoristen da se jasno izrazi zabrana upotrebe alkohola i bivanja u pijanom stanju bar za vrijeme namaza. Sljedeci ajet je bio objavljen:
“O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali sta izgovarate…” (K.4:43)
Rezultat objavljivanja ovoga ajeta je bio da su neki ashabi prestali sa upotrebom alkohola uvjereni da ono sto nije dobro za namaz, nije dobro za vazda. Medjutim i pored ovog zadnjeg ajeta nekima jos nije bilo jasno da moraju prestati sa tom losom navikom. Uskoro, na jednom sijelu gdje je alkohol bio sluzen dodje do prepirke i fizickog obracunavanja. O tome obavijestise i Poslanika s.a.v. Sam Umar, koji ce postati drugi halifa, nije bio prestao sa picem. Smatrao je da ajeti u kojim se spominje alkohol ne izrazavaju jasno njegovu zabranu u svim okolnostima. Biljezi se da se molio: “O Boze, objavi nam jasno i uvjerljivo naredjenje!” Posljednji neprijatni dogadjaji uzrokovani stanjem pijanstva nekih ashaba stvorili su uslove za potpunu zabranu alkohola. Uskoro bijase objavljeno:
“O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, sejtanovo djelo; zato se toga klonite da bi ste postigli sto zelite. [ejtan zeli da pomocu vina i kocke unese medju vas neprijateljstvo i mrznju i da vas od sjecanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hocete li se okaniti?” (K.5:90-91)
Poslije objave ovog ajeta svi oni koji su vjerovali da ajeti o alkoholu objavljeni prije nisu nosili zabranu, okanise se pica. Prenosi se da je Umar, kada je cuo ovaj ajet i njegovo pitanje “Hocete li se okaniti?”, rekao: “Sada sam se okanio!”

Poslije bitke na Uhudu Ebu Sufjan je bio izazvao muslimane da ponovo dodju sljedece godine u isto vrijeme na Bedr, ako budu smjeli, da se ponovo okusaju sa vojskom musrika. Poslanik s.a.v. je prihvatio izazov i kada je vrijeme doslo organizovao je vojsku za okrsaj na “drugom Bedru”. Medjutim, sljedece godine u zakazano vrijeme Ebu Sufjan, koji je bio vodja Kurejsa, nije bio u stanju podici svoju vojsku. Te godine na Bedru se ocekivao dolazak brojnih arapskih plemena u cilju trgovanja i razmjene robe, i Ebu Sufjan se plasio da bi moguci poraz od strane muslimana unistio njihov ugled medju Arapima. Poslao je Naima b. Masuda u Medinu i zatrazio od njega da nagovori Poslanika s.a.v. da odustane od odlaska na Bedr. Naim nije uspio u svojoj namjeri, i Poslanik s.a.v., zajedno sa 1500 muslimana, koji ponijese sa sobom i robu za trgovanje, uputi se u zakazano vrijeme na zakazano mjesto. Na Bedru ostase osam dana i prodase svu robu koju su donijeli. To im donese veliku zaradu. Muslimani ostase da cekaju Kurejse i poslije zavrsenog trgovanja. Vijesti dodjose u Mekku da su muslimani cekali na njihovu vojsku. Vodje nisu imale drugog izlaza nego da na brzinu sakupe onoliko ljudi koliko su bili u stanju i upute se na Bedr. Medjutim, Ebu Sufjan odluci da se vrati sa pola puta, zaleci se na susu i nedostatak namirnica za vojsku. Povratak armije musrika u Mekku bi veliko razocerenje za mnoge. Prenosi se da je Safan rekao Ebu Sufjanu: “Ovim povlacenjem izgubili smo sav ugled koji smo ranije stekli. Ovome si ti kriv zato sto si izazvao muslimane prosle godine.”

 

Nazad na sadržaj