Dzabir ibn Hajjan je upitao imama Dzafera Sadika: “Cuo sam da genijalnost i ludilo smatraju slicnim. Je li ispravno tako misliti?”

Imam rece: “Prvi koji je takav stav jezikom izrazio bio je Eflatun. Ali, tacnije, Eflatun nije govorio o slicnosti izmedju genija i ludjaka. On je kazao da ako u covjeku ne bude manje ili vise ludila, on nece govoriti o poeziji. Jer, prema misljenju Eflatunovu, poezija je sredstvo za iznosenje misli, ali sredstvo koje ne moze popraviti neciju zivotnu situaciju; a sredstvo takvo koje nikome, pa ni govorniku samom, ne pribavlja korist nikakvu, nije nesto cime ce se razumom zanimati. Zato je, prema Eflatunu, svaki pjesnik manje ili vise lud.

“Medjutim, u Grckoj je nekada bilo pjesnika cija je darovitost za poeziju bila izvanredna, tako da su ih Grci drzali genijima. A, posto je Eflatun rekao da je pjesnik poput ludjaka, drugi mislioci su kazali da ako pjesnik i nije bas ludjak, izmedju genijalnosti i ludila ima dosta slicnosti. Ali, takvo misljenje nije ispravno, i genij ne nalikuje ludjaku. Ludjak je onaj ko se u postupcima svojim ne rukovodi zdravim razumom te ono sto on cini zdrav razum ne moze prihvatiti. Medjutim, genij posjeduje zdrav razum, pa sve sto cini odobravaju i drugi umni ljudi. Smatram da je misljenje da izmedju genijalnosti i ludila postoji slicnost preuzeto od Grka. Ono je proizislo otuda sto neki genijalni ljudi, buduci zaokupljeni pitanjima uzvisenijim od svakodnevnih zivotnih pitanja, ne obracaju mnogo paznju na takva obicna pitanja, pa su zato neki ljudi pomislili da se radi o ludjacima.

Sam Eflatun, koji je prvi rekao da je genije poput ludjaka, navodi jedan lijep primjer za ovo sto sam ti rekao, pa iako se radi o primjeru koji se tice jedne druge stvari, posluzit cu se njime da bih ti pojasnio nase pitanje. Eflatun nam kaze da pretpostavimo da skupina ljudi zivi u pecini u koju nikada ne prodire sunceva svjetlost, osim male kolicine koja jedva da osvjetljava ista u pecini. Pretpostavimo i da se sva sredstva za zivot te skupine nalaze u toj pecini, tako da njeni stanovnici nikad ne izlaze napolje. Oni nikada nisu vidjeli sunce na dnevnom ili zvijezde na nocnom nebu. Oni ne poznaju nista na ovom svijetu izuzev pecine i zidova njezinih.

“Pretpostavimo sada da skupina obicinih ljudi koji zivi napolju i koji su danju vidjali sunce , a nocu mjesec i zvijezde, i koji znaju da na svijetu postoje polja siroka, planine visoke i mora duboka; stoka, ptice i zvijeri, drvece i biljke ili oblaci kisonosni – udju u tu pecinu. Prvo sto ce im se desiti jeste da po ulasku u pecinu nece nista vidjeti, jer su usli iz svjetla u tminu. Potrebno je da protekne odredjeno vrijeme dok im se oci ne naviknu na tminu. Medjutim, oni koji stalno obitavaju u pecini vidjet ce one koji su usli, cudit ce se tome sto ih oni ne vide i rugat ce se sljepoci njihovoj.

“Nakon sto protekne neko vrijeme, oni koji su usli u pecinu navici ce se na tminu i oci ce vidjeti one koji su stalni stanovnici njezini. Govorit ce im o svijetu vanjskom i kazat ce im da napolju postoji sunce sjajuce, drvece i bilje zeleno, ptice koje lete i zivotinje koje se hrane travom, ili vjetar koji puse. Ali, stalni stanovnici pecine ce se izrugivati dosljacima, jer njihova misao ne moze dokuciti ono o cemu im pricaju, te ne mogu shvatiti sta su to sunce, zivotinje, stabla, biljke i vjetar. Misao njihova u pecini je zaostala na najnizem stupnju. Svi oni koji su dosli spolja su za njih ludjaci, mada mi znamo da su to ljudi razumni. Misao stanovnika pecine je niza cak i od misli zivotinja koje razlikuju noc i dan. Zato oni ljude iz svijeta spoljasnjeg smatraju ludjacima, posto su se osvjedocili da oni ne poklanjaju ni najmanju paznju njihovom svakodnevnom nacnu zivota, odjeci koju oni oblace, hrani koju oni jedu i vremenu pocinka njihova. Sve to dokazuje stanovnicima pecine da se radi o ludjacima, jer bi se u suprotnom drzali svakodnevnih zivotnih pravila.

“I geniji su u odnosu na ljude obicne, pogotovu puk prosti, poput onih koji su spolja usli u pecinu. Jer geniji neki ne obracaju paznju na obicaje i pravila zivota svijeta obicnog. To ih neizbjezno kod puka prostog prikazuje ludjacima.
Ti, o Dzabire, znaj da misljenje da medju genijem i ludjakom postoji slicnost nije ispravno. Tako ni Eflatunovo misljenje da je pjesnik ludjak nije tacno, jer je on smatrao da svaka ideja koju covjek iznese mora imati nekog materijalnog ucinka po nj, ili po druge. Premda on bijase mudar covjek, nije uocio da postoje ideje koje nemaju materijalne vrijednosti, ali posjeduju duhovnu vrijednost. Medju takve ideje spadaju i one kojih ima medju pjesnicima, pa ako je pjesnik darovit, slusatelj ili citatelj njegove pjesme dozivjet ce ushicenje i ima osjecaj kao da mu se duh siri. Da li je sam Eflatun mogao zivjeti bez nadahnuca, pa da bi imao pravo napadati pjesnika? Zar dio onoga sto je on poducavao nije bilo poput pjesnickog nadahnuca i potjecalo iz necega sto ne spada u filozofiju? Zar jedna od stvari koje ciste dusu nije i baviti se ljepotama koje je Bog svevisnji stvorio, i zar jezik pjesnistva nije pogodniji za to od jezika filozofije?

“Svaka stvar je dobra svom mjestu, pa jezik pjesnistva treba na njegovom mjestu upotrijebiti, kao i jezik filozofije na njegovom mjestu. Ne kazem da se filozofija ne moze izraziti jezikom pjesnistva, kao sto su pjesme djeda moga ‘Alija upucene na filozofiju, savjete i znanje o moralu. Ali, ima mjesta gdje treba koristiti pjesnistvo, jer filozofija ne moze prikazati ono sto se moze prikazati samo jezikom pjesnistva. Jedan od nacina koristnja jezika pjesnistva jeste ratni ep. Da li si ti, o Dzabire, do danas cuo ratni ep sastavljen od jezika filozofije? Necu reci da rat i krvoprolice smatram necim dobrim, nego kanim kazati da se jezikom filozofije, koliko god da je dojmljiv i utemeljen na dokazima, ne moze spjevati ep niti se njime moze kao jezikom pjesnistva opisati ljepota cvjetova. To je zato sto je jezik filozofije zasnovan na dokazima, a jezik pjesnistva na ljudskim osjecajima.

“Razlika izmedju ova dva jezika moze se prikazati primjerom, pa reci da je jezik filozofije poput gvozdene sjekire u ruci tesara, koja onda krsi drvo i oblikuje ga u one oblike koji su potrebni covjeku, a koji se mogu izvesti iz drveta. Jezik pjesnistva, pak, poput lepeze je pernate, cijim mahanjem se covjek osvjezava. Cudim se kako je Eflatu, koji bjese mudrac i iza koga je ostalo mnogo razumnih kazivanja, mogao reci da je pjesnik poput ludjaka posto govori i pise ono od cega ni on sam, a ne drugi nemaju koristi.”
 

Nazad na sadržaj