Hidžra i islamu                                   

Hidžra (preseljenje, premještaj, napuštanje mjesta boravka) igrala je i igra odlučujuću ulogu u životu pojedinca, razvoju nauke i rađanju civilizacija. Islam, kao posljednja božanska religija, na ovu pojavu gleda sa različitih aspekata. U ovom članku pokušat ćemo objasniti neke od njih.

Položaj hidžre u vjerskim tekstovima

Više od deset kur'anskih ajeta na različite načine naređuju da se učini hidžra: ponekad u obliku kritike:

  ''Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: 'Šta je bilo s vama?' – 'Bili smo potlačeni na Zemlji.' – odgovoriće. – 'Zar Allahova zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?' – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je to boravište.'' (K.4:97) ,

 A ponekad spominjući visok položaj koji čeka one koji je učine:

''Na visokom su položaju kod Allaha oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje; oni će uspješni biti.'' (K.9:20)

 Osoba koja se na Allahovom putu iseli pronaći će brojna mjesta sigurnosti na zemlji:

''Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na zemlji mnoga [sigurna] mjesta i širinu.'' (K.4:100)

 Hidžra predstavlja početak islamske historije i ona je inicijator mnogih političkih, društvenih i duhovnih kretanja. Svaki narod i nacija ima neku svoju početnu tačku u historiji. Na primjer, kršćani su uzeli rođenje poslanika Isaa (Isusa) kao svoj početak brojanja godina. U islamu je za to uzeta Poslanikova selidba, bez obzira što su postojali i drugi važni datumi poput njegovog rođenja, početka poslaničke misije, osvajanje Mekke i njegove smrti. Historičari Tabari i Jakubi prenose da, kada su muslimani trebali odrediti početak brojanja godina održana je velika rasprava na kojoj je prevagnulo mišljenje Alija ibn Ebi Taliba da se hidžra prihvati kao polazna tačka.

 Po svom cilju i namjeni hidžra se dijeli na pet vrsta. To su hidžra u cilju sticanja znanja, u cilju spašavanja vlastite vjere, u cilju bježanja od nepravde, te hidžra kao izbjegavanje grijeha i hidžra kao kretanje ka Allahu.

 Hidžra u cilju sticanja znanja

U Kur'anu stoji: ''Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se uputi u vjerske nauke i neka opominju svoj narod kada mu se vrate....'' (9:122)

 U Poslanikovim hadisima stoji da su muslimani dužni, ako je potrebno, da se upute čak i u Kinu radi sticanja znanja.

اطلبوا العلم و لو بالصین

       ''Tražite znanje pa makar i u Kini.'' (vesa'il el-ši'e, dio 18, s.14)

 Po Poslanikovom hadisu, tragaoce za znanjem prate hiljade meleka i mole oprost za njega:

 من خرج من بیته یطلب علماً شیّعه سبعون الف ملک یستغفرون له.

 ''Onoga koji izađe iz kuće da traži znanje prati sedam hiljada meleka istovremeno moleći za njega oprost kod Allaha.'' (bihar el- envar, dio 1, s.170)

 Hidžra u cilju spašavanja vlastite vjere

Božiji Poslanik s.a.v. je rekao:

 من فرّ بدینه من ارض الی ارض و ان کان شبرا من الارض استوجب الجنة.

 ''Onaj ko izbjegne iz jednog mjesta u drugo zbog [očuvanja] svoje vjere zaradio je sebi džennet, pa makar se trebao premjestiti samo za jedan pedalj.'' (bihar el-envar, dio 19, s.31)

 Hidžra u cilju bježanja od nepravde 

U časnom Kur'anu stoji:

''One koji se radi Allaha isele, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu biće još veća – kad bi oni samo znali!'' (16:41)

 Hidžra kao izbjegavanje grijeha

U osnovi, duh hidžre, kao vjerske institucije, upravo je napuštanje ''mraka'' i stizanje na ''svjetlost'', odlazak iz nevjerstva i dolazak u vjerovanje, iz grijeha i neposlušnosti u poslušnost i pokornost Gospodaru svjetova. Zbog toga nalazimo u brojnim hadisima naznake da onaj ko se fizički premjestio sa jednog mjesta na drugo, a nastavio da živi prijašnjim životom, odnosno duša mu se nije promijenila na bolje, taj se ne smatra muhadžirom (iseljenikom) zbog Allaha. Za ovakve iseljenje ne znači ništa i nema vrijednosti u vjeri. Samo onaj ko učini duhovnu hidžru smatra se pravim muhadžirom. Ali ibn Ebi Talib kaže:

 و یقول الرجل هاجرتُ و لم یهاجر انّما المهاجرون الذین یهجرون السّيءات و لم یأتوا بها

 Kaže čovjek 'iselio sam se (učinio hidžru) [radi Allaha]' ali se nije iselio [radi Allaha]; Zaista, muhadžiri su oni koji napuste grijeh pa ga više ne čine.'' (Safinetul bihar, Šejh Abbas Komi)

 Hidžra kao kretanje ka Allahu

Časni Kur'an prenosi riječi poslanika Ibrahima a.s.:

 و قال انّی مهاجر الی ربی انه هو العزیز الحکیم.

 ''Ja se selim Gospodaru svom; On je, uistinu, silan i mudar.'' (29:26)

 Moguće je da ova vrsta hidžre potpada pod jednu od već gore navedenih vrsta, na primjer, u cilju spašavanja vlastite vjere ili u cilju bježanja od nepravde. Međutim, moguće je uzeti u bukvalnom ajetskom značenju, tj. kretanje ka Allahu što je, u slučaju poslanika Ibrahima, primanju direktne Allahove upute. A ono što ukazuje na ovakvo tumačenje je ajet:

 و قال انّی ذاهب الی ربی سیهدیني

 '' 'Odlazim Gospodaru svome', reče [poslanik Ibrahim] 'On će me uputiti.' '' (37:99)

 Kada smo saznali koje vrste hidžre postoje i razloge za njeno činjenje možemo primijetiti da kod selidbe radi traženja znanja, bježanja od nepravde i napuštanja činjenja grijeha čovjek može imati i neki drugi nijet osim približavanja Allahu; međutim, selidba radi spašavanja vlastite vjere i hidžra kao kretanje ka Allahu ne može se učiniti a da čovjek pri njoj nema isključivo Allaha na pameti. 

 Kada se u Kur'anu i hadisima govori o hidžri govori se o životima konkretnih osoba. Ove osobe mogu poslužiti kao modeli i primjeri istinskih muhadžira. Jedna od njih je i poslanik Ibrahim a.s. On je već vjerovatno bio odlučio da migrira prema Siriji kad ga je Nemrud pokušao živog spaliti i kad je objavio svoje poslanstvo u Babilonu. Nakon učinjene hidžre Allah ga je obilno nagradio: dao mu je muške potomke Ishaka i Jakuba; da poslanstvo bude zadržano u njegovoj porodici i da oni njegovi potomci koji to zaslužuju budu Božiji poslanici; da se održi lijepo sjećanje i lijepa riječ o njemu u budućim naraštajima; i da u ovom svijetu primi nagradu i u sljedećem bude među časnim i dobrim ljudima. O nekim od ovih blagoslova govori sljedeći ajet:

   و قال انّی مهاجر الی ربی انه هو العزیز الحکیم و وهبنا له اسحاق ویعقوب و جعلنا فی ذریته النبوة و الکتاب وآتیناه اجره فی الدنیا وانه فی الآخرة لمن الصالحین. 

  '' 'Ja se selim Gospodaru svom; On je, uistinu, silan i mudar.'  I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen sačuvali, a na onom će, doista, jedan od onih dobrih biti.'' (29:26)

 Tako imamo da je poslanik Ibrahim bio izbavljen iz svih nevolja i spašen svih muka zbog nijeta da učini hidžru u ime Allaha. Idolopoklonici Babilona su željeli da ga živog zapale, ali je ognjište bilo pretvoreno u baštu; željeli su da bude sam i umre bez potomstva, Allah je ispunio svijet njegovim potomcima; njegove najbliže, koji su bili idolopoklonici, kao na primjer Azer, Allah je zamijenio njegovim sinovima koji su bili na pravom putu i koji su druge na pravi put pozivali. Poslanik Ibrahim na početku svoje poslaničke misije nije imao ni imetak ni ugled; idolopoklonici bi o njemu govorili 'neko koga zovu Ibrahimom'. Međutim, na kraju se završilo tako što ga je Allah učinio čuvenim u svijetu i svakoj kući poznatim.

 Još jedan od muhadžira čija hidžra nam je data kao primjer u Kur'anu je poslanik Musa a.s.. On je ubio jednog čovjeka iz Faraonovog naroda. Ovaj događaj je bio početak njegove hidžre i, kako će se kasnije pokazati, jedne velike revolucije. Faraon i njegovi uglednici nisu mogli dopustiti da rob iz plemena Beni Israila ubije i prođe nekažnjeno. Na jednom od svojih sastanaka odlučili su da ubiju Musaa. Međutim, nešto će se desiti što će poremetiti njihove planove. Jedan od prisutnih na tom sastanku brzo je pronašao Musaa i saopštio mu šta mu se sprema. ''I jedan čovjek s kraja grada dotrča: 'O Musa', reče, 'glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato, bježi!; ja sam ti zbilja iskren savjetnik.' I Musa iziđe iz grada ustrašen, iščekujući šta će se desiti. 'Gospodaru moj', reče 'spasi me naroda koji ne vjeruje!' I kad se uputi prema Medjenu, on reče: 'Gospodar moj će mi pokazati pravi put!' '' (Kur'an 28: 20-22)

 Dakle, kada je Musa shvatio da mu nema života u Egiptu odlučio je da napravi hidžru u ime Allaha i uputi se ka mjestu u Siriji koje nije bilo pod nadležnošću faraona ili nekog od njegovih upravnika. Bio je mlad i do juče okružen ugodnostima faraonovog dvora. Sada odjednom morao je kušati sve nevolje koje siromašni i slabi kušaju. Na taj način se pripremao da izvede jednu od najvećih svjetskih 'revolucija', koja je imala za rezultat zauvijek svrgavanje faraona.

 Hidžret je donio Musau sljedeće blagoslove: dodijeljen mu je položaj Božijeg poslanika,  dat mu je status 'kelimullah' (onaj kome je Allah govorio), olakšanje [njegove vjerovjesničke] dužnosti, sposobnost vještog govorništva, i mnoge druge.

 Međutim, za najveći, najsvježiji i najbolji primjer hidžre može se uzeti hidžra poslanika Muhammeda s.a.v. i muslimana. Kako se zna, muslimani su činili hidžru dva puta. Prva hidžra se desila kada je grupa prvih muslimana došla Poslaniku s.a.v. i požalila mu se na teškoće, progone i mučenja kroz koja su prolazili, pa im on savjetovao da se isele u Etiopiju.

 لو خرجتم الی ارض الحبشة فِانّ بها ملکاً لا ُیظلُم عنده احد و هی ارض صدقٍ حتی یجعل الله لکم فرجاً مما انتم فیه.

 ''Ako se preselite u Etiopiju [biće vam mnogo bolje], jer, doista, u njoj je kralj u čijoj vlasti se nikome ne čini zlo i to je prijateljska zemlja; [Otiđite tamo] dok vam Allah ne pronađe izlaz iz onog u čemu ste.'' (tarikh el-Tabari, dio 2, s.546)

 Jedna od najzanimljivijih epizoda ove hidžre bio je govor Džafera ibn Ebi Taliba pred kraljem Etiopije Nedžašijem kada ga je ovaj upitao zašto su napustili domovinu i došli u zemlju koja je potpuno raziličita od njihove. Kao odgovor Džafer je rekao sljedeće:

“Mi smo bili u velikom neznanju i obožavali kipove. Nismo se ustručavali jesti lešine, niti činiti svaku gadnu radnju. Komšije nismo poštovali. Naši jaki su tlačili naše slabe. Ljudi u rodbinskoj vezi su bili u zavadi, čak i ratovali jedni protiv drugih.

“Tako je bilo sve dok se jedan čovjek među nama, poznatog poštenja i iskrenosti, ne podiže, zadužen od Boga, da nas pozove da služimo samo jednom Bogu i da napustimo obožavanje raznih idola. On nam nalaže da vratimo povjerene stvari, da budemo čisti i uredni, da se odnosimo lijepo sa rodbinom i komšijama, da se između sebe ne napadamo i ne ubijamo bez valjanog razloga, da ne činimo blud, da lažno ne svjedočimo, ne otimamo imovinu siročadi i lažno ne optužujemo žene za prevaru.

“Kaže nam da klanjamo, postimo i dajemo zekat iz našeg imetka. Povjerovali smo mu i počeli smo služiti i zahvaljivati samo jednom Bogu. Tako smatramo dozvoljenim sve ono što je On dozvolio i zabranjenim sve ono što je On zabranio. Zbog svega toga Kurejši su se okrenuli protiv nas. Stavljaju nas na muke i ubijaju naše slabe. Time nas žele vratiti obožavanju kamenih idola i svojim običajima koje naša vjera smatra ponižavajućim. Pružali smo otpor sve dok smo imali snage. Kada više nismo mogli, da bismo sačuvali vjeru, napustili smo rodni grad, naše najmilije i svu imovinu i uputili se u ovu zemlju, jer smo čuli o prevednosti njenog vladara.”

 Džaferov govor je dirnuo kralja duboko u srce pa suznih očiju zatraži da mu pročita nešto iz knjige koju je njihov Poslanik s.a.v donio. On pročita dio iz sure Merjem (od ajeta 16 do 35) u kojem se govori o hazreti Merjem i poslaniku Isau. Džafer nije bio ni završio kada kralj i oni oko njega počeše glasno plakati. Suze im okvasiše brade i papire koji su ležali ispred njih. Nakon tišine koja je na kratko zavladala Nedžaši se prvi oglasi.

 انِّ هذا و ما جاء به عسی لیخرج من مشکاة واحدة

 ''Doista ovo i ono što je [poslanik] Isa donio potiče od iste svjetlosti.’’

 Onda se okrenuo prema predstavnicima Kurejša koji su došli s namjerom da vrate muslimane nazad u Arabiju, i rekao: “Idite, nikad vam ih neću dati.’’

 Predstavnici onda rekoše da muslimani imaju posebno mišljenje o Isau koje se suprotstavlja kršćanskom vjerovanju te da prisustvo takve grupe predstavlja opasnost za vjeru naroda. Nedžaši zatraži od Džafera da mu kaže šta je učenje islama vezano za Isusa. “Mi ne govorimo o njemu ništa drugo do ono što naš Poslanik govori, a to je     

       هو عبد الله و رسوله و روحه و کلمته القاها الی مریم البطول العذراء

 ''On je Božiji rob i poslanik, Njegova riječ i duh koji je on položio u Merjem, čednu ženu'', reče Džafer.

''Bogom se kunem, Isus više od ovoga nije bio'', zadovoljno prokomentarisa kralj.

 Među očiglednim koristima i rezultatima ove hidžre bila je stvorena naklonjenost ka islamu od strane kralje Etiopije. Na svom drugom putovanju Džafer je dobio od Poslanika instrukcije da ga otvoreno pozove u islam. To je on i učinio pa je Nedžaši postao prvi vladar koji je primio islam. Kada se htio vratiti četrdeset Etiopljana izrazilo je želju da krenu s njim i pred samim Poslanikom prime islam. Kada su došli u Medinu našli su muslimane u teškoj ekonomskoj situaciji. Odlučili su da se vrate u svoju zemlju i ponovo dođu sa svojim imecima da to podijele s muslimanima. Povodom ovoga objavljen je i sljedeći ajet:  

 ''Oni kojima smo dali Knjigu prije Kur'ana, vjeruju u nj, a kada im se kazuje, govore: 'Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani.'' Oni će dobiti dvostruku nagradu za ono što trpe i što lijepim zlo uzvraćaju i što od onoga što im dajemo udjeljuju. (28: 52-54)   

 Druga, glavna, hidžra u islamu, koja se uzima za početak računanja vremena, desila se nakon što su idolopoklonici odlučili da ubiju Poslanika s.a.v. pa je on bio primoran da napusti rodni grad. ''I kad su nevjernici smišljali da te u tamnicu bace ili da te ubiju ili da te prognaju; oni smišljaju a i Allah smišlja – Allah je Onaj koji najbolje smišlja.'' (K. 8:30) 

 Ova hidžra ima dva perioda, prvi, od Poslanikove selidbe pa do Hudejbijskog ugovora i, drugi, poslije Hudejbijskog ugovora. Ili, po nekim historičarima, prvi je bio do bitke na Bedru a drugi od te bitke pa do pada Mekke. Oni muslimani koji su učinili hidžru u prvom periodu imali su veći ugled i bili poštovaniji od onih iz drugog perioda. Ovako je bilo jer je prvi period bio mnogo teži, zahtijevao mnogo odricanja i žrtve te bio neizvjesniji i opasniji za živote muslimana. ''Onima koji su bili prvi, druge preduhitrili od muhadžira i ensarija, i onima koji su ih slijedili u dobru, Allah je zadovoljan a i oni su zadovoljni Njime ...'' (9:100)

 Iako je Poslanikova hidžra bila jedan historijski događaj koji se desio na početku islama i bio ponavljan hidžrama poput one imama Husejna koji je napustio Medinu, zatražio utočište u Mekki pa zatim odatle otišao u Irak, hidžra se ni u kom slučaju ne smatra nešto što je samo dio prošlosti. Ona i danas ima svoju vrijednost i nebrojene i neprocijenjive koristi.  

Izvor: Sejid Dževad Husjeni, ''džajega-je- hidžret der mekteb-e-islam'', Mubaligan, br. 53

zivot@world-federation.org