|
Islamska revolucija Homeini Piše: Husein Đozo
Savremena znanost, vična da svaki pojam
tumači materijalno-ekonomskim činjenicama našla se pred
zagonetkom Islamske revolucije u Iranu. Starac Ajetulah Homeini, koga bi
savremena društvena znanost na osnovu svojih kriterija proglasila, s
obzira na njegovo opredjeljenje i njegovu misao, preživjelim, iz
udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara skoro kao zarobljenik bez
ikakvih materijalnih i tehničkih sredstava pokreće i diriguje
milijunskim demosntracijama. Njegova riječ koja se teško probija iz
okolice Pariza, da bi doprla u Iran, izvodila je na teheranske ulice i
ulice drugih gradova Irana po nekoliko miliona demonstranata. Ta riječ
bila je jača od cara careva (šeh-in-šah) i njegove moćne i
vrlo savremeno naoružane armije. Šta je ta čarobna riječ, kakvu je
poruku sadržavala, kakvu je silu nosila, odakle je dolazila, dokle je
dopirala i šta je pogađala? Za evropsku sekularističko-laicističku
i materijalističku misao, to svakako predstavlja veoma složeno
pitanje. Uostalom, neka savremeni sociolozi razbijaju glavu o tom pitanju
i neka trgaju za njegovim tumačenjemi odgovorima. Za pravog vjernika muslimana pak tu nema
dileme niti bilo kakvih poteškoća. Božija riječ kada izlazi i
iskrena srca i dopire i pogađa otvorenu dušu koja vapi za njom, u
stanju je da proizvede čuda. Ona je to činila u povijesti i
izazivala najveće revolucije. Zar nije rečeno, da na početku
bijaše samo Riječ. Ta Riječ je pokrenula povijest i pretvorila
se u stvarnost ovog pojavnog svijeta. Ona je prisutna i djeluje na svoj način.
Povjerena je kao amanet čovjeku, kao najodabranijem biću u
pojavnom svijetu, da je sprovodi, oživotvoruje i istražuje njene
najprikladnije oblike praktične primjene. Događalo se, i to ne rijetko, da su ljudi
zloupotrebljavali i izopačeno primjenjivali ovu Riječ. Bivalo je
to najčešće onda kada se ona pretvarala i otjelovljavala u
vlast. Tada ju je vlast na svoj način onaka kako joj je godilo, tumačila
i primjenjivala. A nju je nemoguće ostaviti bez vlasti, koja je
najprije zatvori i pretvori u sistem i ideologiju. To je vjerovatno najsloženija
proturiječnost koju je teško, bolje reći nemoguće, izbjeći. Nije nam namjera o tome ovdje raspravljati.
Sve ovo smo spomenuli samo kao uvod u pitanje koje sadrži osnovnu misao
ovog napisa: šta dalje sa Islamskom revolucijom? Revolucija je bila
sredstvo, da se ukloni jedno zlo, režim koji je tlačio, pljačkao,
da se uzme vlast u svoje ruke i da se isprave greške i nepravde. Svjetska javnost posebno muslimanska sa
velikom pažnjom prati zbivanja u Iranu i s nestrpljenjem očekuje šta
će to Homeini u ime islama ponuditi svojoj zemlji, kakav islamski
koncept za rješavanje gorućih problema života? Poznavaoci prilika u islamskom svijetu i
situacije islamske misli u ovom trenutku, predviđaju dosta velike
poteškoće na koje će u tom pogledu naići Homeini. Oni s
nekom strepljom i nespokojstvom očekuju odgovor na gornja pitanja. Tu, prije svega imati u vidu nekoliko činjenica.
Na prvom mjestu, mora se znati i biti sasvim načisto da se prvobitno
i jedina razrada islamske misli, koja je izvršena skoro dvanaest vjekova
ne može u svim detaljima primijeniti danas niti na njoj izgrađivati
savremeno društvo i rješavati postojeća veoma složena pitanja života.
Ranija razrada ekonomske, političke i društvene koncepcije
odgovarala je ondašnjim potrebama i predstavljala riješenja za ondašnja
pitanja. Niko od ranijih mudžtehida - razrađivača islamske
misli - nije tvrdio da njegova razrada ima trajnu vrijednost. Upozoravali
su da je to samo njihovo mišljenje determinirano njihovim mogućnostima
shvaćanja islama i potreba života. Ne znamo šta kani Homeini sa svojim Islamskim
revolucionarnim savjetom u ime islamske revolucije ponuditi narodu; da li
ovo raniju, u velikoj mjeri prevladanu, razradu ili neku novu. Čini
se, koliko je nama poznato, a u toku smo stvari, da još nije razrađen
novi islamski koncept bar što se tiče sunija, koji tek sada
zagovaraju otvaranje idžtihada. Istina, šije nisu nikad ni tvrdile niti
smatrale da je funkcija idžtihada ugašena. Kod njih je idžtihad uvijek
bio otvoren i aktivan. Njihovi ajetolasi i imami su ujedno mudžtehidi.
Imali smo priliku kontaktirati sa većim brojem šiijske uleme, naročito
sa Imami Sadrom, koji je nedavno nestao prilikom posjete Libije, o čemu
je pisala i naša štampa. Njihova učenost, postojanost i odanost
islamu uvijek je na nas ostavljala utisak posebnog divljenja. Vrlo je
karakteristično za šiijsku ulemu to što je potpuno neovisna. Ne veže
se u principu ni za kakvu vlast. Smatraju da je vlast, poslije iščezlog
i skrivenog dvanaestog imam - Mehdija, koje se očekuje (Mehdi
muntezar), uzurpirana i kao
takva nezakonita. Prema šiijskom učenju vlast pripada imamu, koji
putem velajeta nasljeđuje i kao nadahnuta osoba vodi narod pravim
putem. Šiije uče da je zatvaranjem ciklusa nubuvveta posljednjim Božijim
poslanikom Muhammedom, a.s., otvoren ciklus velajeta. Otkrivanje istine
putem nadahnuća prenosi se počevši od hazreti Alija, Hasana,
Husejna, pa dalje od imama do imama. Imami su nepogrešivi. Očito, Homeini se nalazi pred teškim
iskušenjem. Uspješno je izveo revoluciju ali da li raspolaže sa
kadrovima u svim oblastima života da udovolji njenim zahtjevima i ostvari
njene ciljeve, Svijet očekuje rezultate. Mnogi priželjkuju neuspjeh
i kompromitovanje islamske revolucije. Vjerujemo da je Homeini imao sve to u vidu, da
je o svemu tome razmišljao i razmišlja. Ne treba očekivat nikakva
čuda. Bez obzira kako savršen koncept ponudio, ne može se sve odmah
ostvariti. Život ima svoju zakonitost. Ništa se ne može definitivno ni
reći niti ostvariti. Sve je u procesu. Revolucija uvijek nosi viziju
boljeg i sretnijeg života. Tu viziju, i kada je realna a ponekad bude i
nerealna, nije lahko ostvariti. Kur'an nudi svoju viziju, ali, u
generalnim okvirima. Što se od toga u datom povijesnom trenutku može
ostvariti stvar je dubokog poznavanja potreba života i osnovnih principa
ove vizije. To je upravo ono što čini funkciju i zadatak ustanove idžtihada. Koliko su Homeinijevi ajetulasi dorasli
trenutku, koliko shvaćaju i jedno i drugo, najbolje će pokazati
vrijeme. Idemo da vidimo. Na kraju da spomenemo odnos jednog dijela
evropske javnosti prema Islamskoj revoluciji u Iranu. Ova javnost pokazuje
veliku ''zabrinutost'' zbog suđenja i presuda koje izriču i izvršavaju
islamski revolucionarni sudovi. Brižljivo se registruje i objavljuje
svako smaknuće. Dosad je smaknuto preko 360 osuđenika. Protiv takve brige ne bi imao niko ništa,
kada one ne bi počivala na pukoj hipokriziji. Jedistvenost Islamske
revolucije očituje se, pored ostalog, i u veoma malom broju žrtava.
To je sigurna ''najjeftinija'' revolucija. Ni u jednoj revoluciji u
svijetu nije manje smaknuto njenih protivnika nego u ovoj Islamskoj u
Iranu. Ovaj dio ''zabrinute'' evropske javnosti dobro
zna koliko je koštala bilo koja druga revolucija u svijetu i koliko ih je
kasnije progutala braneći svoje tekovine. Sve je to dobro poznato.
Poznato je i to, da Evropa ne može, da oprosti zločine fašizma ni
poslije 34 godine suđenja, a zahtijeva od Homeinija da poslije par
mjesece pomiluje Šahov režim i oprosti zločincima koji su na
najgrozniji način mučili iranski narod. Dovoljno je znati o zločincima
tajne Šahove policije ''Savaka'' samo ono što je naša štampa pisala pa
da se ocijeni da li 260 smaknutih može biti povod za alarm svjetskoj
javnosti. Homeini je sigurno dobro svjestan značenja
ovih krokodilskih suza. Jedan od osnovnih ciljeva islamske revolucije koju
on vodi je borba protiv lažnog i licemjernog humanizma, koji određuje
samo osobni materijalni interes i nameće sila. Pokazuje se samilost
prema kradljivcu, bludniku, alkoholičaru, narkomanu, kada se radi o
šerijatskim kaznama protiv ovih. Prema političkom protivniku koji
ustvari koristi pravo slobode nema milosti. Prema njemu se mogu
primjenjivati najokrutnije kazne i sredstva: vađenje očiju,
rezanje nosa, ušiju, odsjecanje ruku, nogu, spaljivanje živih ljudi u
komorama itd. O tome su napisana mnogobrojna sjećanja i memoari koji
ukazuju na užase ljudskog mučenja, i na cinizma lažnog humanizma.
Mjesto jednog Boga, koji je objavio ljudima, nadahnuo ih i usadio u
njihove duše, njihova bića šta je dobro , a šta zlo, šta je
lijepo, a šta ružno, imamo sada bezbroj bogova koji po svojim ćejfovima
određuju šta je dobro a šta nije, šta treba raditi a šta ne
treba. Avgust
1979. godine
Izvor:
PREPOROD: izvor tekstova: 30 godina: 1970-2000; izbor tekstova Aziz
Kadribegović; El-Kalem, 2000, str. 255 |
