U cetvrtak. drugog dana mjeseca muharrema hazreti Husejn, zajedno s porodicom i prijateljima, zaustavio se na Kerbali. Sljedeceg dana u isto mjesto stize cetiri hiljade vojnika na celu s Umar b. Sead b. Ebi Vakkasom. Umarov otac, Sead, pripadao je familiji roda Zuhra plemena Kurejsa i bio blizak rodjak hazreti Amine, Poslanikove majke. Takodjer, on je bio jedan od pet osoba koje su medju prvima prihvatile islam.

Umar je poslao jednog od svojih ljudi da ispita zasto je Husejn dosao u Irak. “Ljudi Iraka su mi slali pisma u kojima su me pozivali da dodjem. U svakom slucaju, ako su se predomislili i ne zele me vise, spreman sam se vratiti u Hidzaz.”, bio je Imamov odgovor. Ibn Sead (tj. Umar) je onda napisao pismo Ibn Zijadu (tj. Ubejdullahu) o ovoj ponudi. Medjutim, u njegovom odgovoru je stajalo: “Zar sada kada nam je u rukama zeli da se izvuce i vrati u Hidzaz? Tu priliku mu necemo dati! Zatrazi od njega i njegovih prijatelja da daju prisegu na vjernost Jezidu i tek onda cemo vidjeti sta nam je s njima ciniti.” Uskoro poslije ovoga pisma od Ibn Zijada dodje i drugo u kojem se trazilo od Umara da sprijeci Husejna i njegove drugove da koriste vodu Eufrata. “Niti kap vode im ne smije doci!”, bi posebno naglaseno. Ovaj odmah naredi Amr b. Hadzdzadzu da sa cetiri hiljade ljudi zauzme obalu rijeke i prekine snabdijevanje vodom Husejnovom logoru . Hazreti Husejn je trazio da se sastane s Umarom. Sastali su se u noci izmedju kampova i dugo razgovorali. Kada se Umar vratio u svoj logor napisao je pismo Ibn Zijadu. “Allah je ugasio ratni plamen! Uspjeli smo se dogovoriti i pronaci rjesenje koje najbolje odgovora zajednici. Husejn b. Ali je spreman da se vrati u Hidzaz ili da ode u bilo koji kraj zemlje islama.” Ovaj put Ibn Zijad doceka pismo sa vecim razumijevanjem. Medjutim, kada je Simr b. Zil Dzevsan primijetio da je postao popustljiv, rekao mu je: “Bogami grijesis. Ova situacija se mora potpuno iskoristiti. Sada, kada imas Husejna u saci ne smijes ga pustiti jer ko zna hoce li ti se ovakva prilika ikad vise ponovo ukazati.” Ibn Zijad se slozi i rece Simru da licno ode na Kerbalu i odnese pismo u kojem se trazilo da se hazreti Husejn bezuslovno preda i posalje u Kufu. Ako to odbije mora biti odmah napadnut. Simr je takodjer bio opunomocen da zamijeni Umara ako ovaj odbije da izvrsi ovo naredjenje.

Kada je procitao pismo Umar uzjaha konja i povika: “O Allahovi vojnici! Na konje! Vase mjesto je Dzennet!” Ovo je bio isti onaj ratni poklic kojeg je Poslanik s.a.v. koristio u svojim bitkama protiv musrika. Subhanallah! Iste rijeci je sada koristio Ibn Sead pokrecuci vojsku protiv Poslanikovog unuka, njegovog legitimnog nasljednika i njegove djece. U tom trenutku hazreti Husejn, kojeg je san bio savladao sjedeci ispred svog satora, prenu se i rece: “Upravo mi se Poslanik s.a.v. ukazao u snu. Rekao mi je da cu mu ubrzo doci.” Ovo cu sestra mu Zejneb koju su vec uplasili zvukovi dolazece vojske, pa briznu u plac i rece: “Jadna sam ti!” Utom dodje i hazreti Abbas donoseci vijest da je neprijatelj krenuo u napad. Husejn mu rece da ode i ispita zasto su se na to odlucili ovako iznenada. Abbas, zajedno sa Zuhejrom b. Kajnom i Habibom b. Mazahirom i dvadest drugih konjanika pridje neprijatelju i upita za razlog napadanja. Ovi im rekose da su dobili naredjenje iz Kufe da napadnu ako se Husejn i njegovi odmah ne predaju. Sam Abbas se vrati i obavijesti hazreti Husejna o ovome. “Idi i zamoli njihove komandante da nam daju vremena do sutra ujutro. To ce nam dati priliku da nocas cinimo ibadet, uputimo dove Allahu i trazimo Njegov oprost. On zna koliko volim klanjati, uciti Kur’an i dove i Njegov oprost traziti.”

Rok za predaju im bi produzen do sutra ujutro. To vece hazreti Husejn ispita odlucnost svojih prijatelja i rodjaka jos jednom. Opet im ponovi da ih sutra ceka sigurna smrt ako ostanu s njim. Neprijatelj zeli samo njega. Prijateljima je predlozio da svaki od njih uzme nekoga iz njegove familije i tako spase sebe i njih. Rekao im je da nije znao prijatelje koji bi bili vjerniji i iskreniji od njegovih prijatelja; nije znao za rodjake i clanove porodice koji bi bili pravedniji i ljubazniji od njegovih rodjaka i clanova njegove porodice. Onda je zatrazio da idu, da ga napuste i da se spase. Ali prijatelji nisu zeljeli da zive u svijetu u kojem nije bilo Husejna; rodjacima je bilo nezamislivo da ostave glavu svoje porodice i da ga ne brane svojim strijelama, kopljima i sabljama.

U toj noci uoci desetog muharrema hazreti Husejn je bio u svom satoru sa slugom Dzuvejnom koji mu je ostrio sablju. Na usnama su mu bili stihovi :
 

“Zivote, kako los prijatelj ti si!

Od zore dana pa do suncevog zalaska.
Koliko drugova, koliko saputnika lesevi ce postati!

Zivot ne trpi da drugacije bude.
Ova stvar se prepusta onom Mocnom;

 i sve zivo mojim putem mora proci.”
 

Ponovio ih je nekoliko puta sve dok ga Zejneba nije cula. Dosla je i placnim glasom rekla: “Onda cu ja ostati bez brata! Zelim da i mene nema danas.” Husejn ju je pogledao ocima punim suza. “Sestro, ne dopusti sejtanu da ti unisti strpljenje.” Ona mu je kroz plac rekla: “Jadna sam ti! Zivot ce ti oduzeti, i to mi je najbolnije srcu i najgore za dusu!” Onda je rukama prekrila lice i tijelo joj se pocelo tresti od placa. Zatim je obuze slabost i pade u nesvijest. Hazreti Husejn je podignu sa tla i stavi na lezaj. Kada se osvijestila rece joj: “Sestro, boj se Allaha i trazi utociste u Njemu. Znaj da ce sve zivo na zemlji umrijeti i stanovnici nebese nece zauvijek zivjeti. Sve ce nestati osim Allaha koji je sve stvorio svojom moci. On zivot daje i On ga kada hoce nazad uzima. Nas djed, otac i majka su bili bolji od mene. Ja, kao i svaki musliman, imam uzor u Bozijem Poslaniku. Sestro, zaklinjem te da se ne udaras po licu niti da kukas zbog zalosti kada me ubiju.”

Kada je svanuo sljedeci dan hazreti Husejn je okupio svoju malu vojsku. Za vodju lijevog krila odredio je Zuhejra b. Kajna, a za vodju desnog Habiba b. Mezahira. Zastavu je dao Abbasu. Kada je vidio da se neprijatelj priblizava Husejn se molio: “Gospodaru, u Tebe se utjecem u svakoj nevolji i Tvojoj milosti se nadam u svakoj teskoci. Za svaki moj problem u Tebi trazim rjesenje. Ono sto se dogodilo srce mi je ranilo, i tome nije bilo lijeka. Prijatelji mi nisu pomogli i neprijatelji su se radovali mojoj nesreci. Ali, kada sam digao ruke od drugih i okrenuo se ka Tebi dao si mi utjehu i smirenje. Svako dobro nam od Tebe dolazi i Ti si nam dovoljan za sve sto trebamo.” Poslije toga je uzjahao na kamilu i obratio se neprijatelju koji se bio dovoljno priblizio. “Iracani, poslusajte sta imam reci o mom dolasku u Irak i ne zurite da me ubijete. Ako mi povjerujete i budete pravedni prema meni necete imati razloga da me ubijete. Cak i onda da mi ne povjerujete i napustite pravi put, morate dobro razmisliti prije nego mi zivot oduzmete, i ne zurite u tome. Na mojoj strani je Mocni Allah, Objavitelj Kurana i Cuvar svojih robova vjernih….” U tom plac i zapomaganje njegovih sestara i kcerki postade glasan. Hazreti Husejn rece Abbasu i sinu Aliju: “Idite da ih utisate! Tek ih ceka pravi razlog za plakanje.” Kada je plac zena prestao Imam je nastavio: “Ljudi, da li znate ko sam? Da to znate dosli bi ste sebi i napustili svoju suludu zamisao. Upitajte se da li vam je dopusteno da me ubijete i zanemarite moj polozaj! Zar ja nisam sin kcerke vaseg Poslanika (s.a.v.)? Zar nije Poslanikov opunomocenik, njegov amidzic, prvi covjek koji je prihvatio vjeru, moj otac? Zar prvak sehida, Hamza b. Abdul Muttalib, nije bio amidza mog oca? Zar Dzafer b. Ebu Talib, dzennetski letac , nije moj amidza? Da li znate da je Poslanik s.a.v. rekao o meni i mom bratu:”Hasan i Husejn su prvaci dzennteske omladine.”? Nemojte misliti da vam lazem, jer, tako mi Allaha, dobro mi je poznato koliko On mrzi lazove. Ako ipak mislite da ovo sto vam govorim nije istina medju vama ima jos Poslanikovih ashaba koji ce vam sve ovo potvrditi. Pitajte Dzabira b. Abdullaha Ansarija, Abu Saida Khudarija, Nahla b. Sadija, Zijada b. Arkama ili Enesa b. Malika. Oni ce vam reci da su culi Poslanika s.a.v. kada je rekao ovo o meni i mom bratu. Zar ove Poslankove rijeci nisu dovoljne da vas sprijece u oduzmanju mog zivota? Ako odbijate povjerovati u njihovu istinitost, da li mozete negirati cinjenicu da sam ja sin kcerke vaseg Poslanika s.a.v.. Kunem se Allahom da izmedju istoka i zapada, medju vama ili u bilo kojem drugom narodu, ne postoji sin od kcerke nekog Bozijeg poslanika osim mene. Da li sam ubio nekog od vasih pa sada vi zelite da se osvetite? Da li sam vam oteo neku imovinu pa ste dosli da je povratite? Da li sam povrijedio nekog od vas pa ste dosli da to naplatite?”

Niko nije bio u stanju da mu odgovori. Hazreti Husejn ih je onda poceo prozivati poimenice. “Sabase, sine Rabie! Hadzare, sine Ebdzara! Kajse, sine Esasa! Jezide, sine Harisa! Zar vi mi licno niste slali pisma u kojima je stajalo: “Voce je sazrjelo, livade su ozelenjele i vojnici Iraka su spremni da daju svoje zivote za tebe. Zbog toga nam dodji sto prije mozes!”” Neko od ovih se javi i rece: “Sta to govoris!? Ne znamo ni za kakva pisma!” Ovo je zaista bio vrhunac podmuklosti! Ali, onaj koji je poznavao karakter tih ljudi ne bi se iznenadio ovome. Da bi ilustrovali karakter vecine tih ljudi opisimo ukratko zivot jednog od te cetvorice, Sabasa, sina Rabie.

Kada je Sadza iz plemena Benu Tamim proglasila sebe Bozijim poslanikom (ili radije poslanicom), Sabas se dobrovoljni javio da bude njen muezin. Kada su muslimani unistili njen pokret Sabas prihvata islam. U vrijeme halife Usmana uzima ucesce u pobuni i halifinom ubistvu. U bitkama oko kamile (dzemel) i na Sifinu bori se na strani hazreti Alija. Kada su se haridzije pobunile protiv hazreti Alija prikljucuje se njima. U godini 61. p.H. licno komanduje ljudima koji nemilosrdno ubijaju hazreti Husejna. Kada se Muhtar b. Ebi Ubejda Sakafi podigao da osveti hazreti Husejna, Sabas se prikljucuje njegovom pokretu. Poslije postaje sef policije u Kufi. Na tom mjestu uzima ucesca u ubistvu Muhtara b. Ebi Ubejde Sakafija kada ovaj bude savladan od strane vojske iz Sirije.

Da li su Husejnove rijeci mogle dotaci srce ovakvog covjeka ili srca slicnih ljudi od kojih se sastojala tadasnja vojska islama?

Hazreti Husejn je na kraju rekao: “Allaha mi necu dati svoju prisegu tim ljudima kao slaba i ponizena osoba niti cu pobjeci od borbe kao rob kukavica. U Allahu trazim zastitu od vas i od svake ohole osobe koja ne vjeruje u Sudnji dan.” Poslije ovoga strijelci neprijatelja su poceli da gadjaju. Prvu strijelu ispalio je Umar b. Sead govoreci: “Budite svjedoci da sam prvi ispalio strijelu i poceo borbu!” Zestoka borba otpoce sve do podneva. Vecina Husejnovih prijatelja dade zivote u njegovoj odbrani. Poslije njih dodje red na njegove sinove i rodjake. Ni djeca ni novorodjencadi nisu bili postedjeni sablji i strijela. Na kraju su okruzili Poslanikovog unuka, oborili ga na tlo strijelama i maljevima, i onda ga zaklali i otkinuli mu glavu!

 

Nazad na sadržaj