Imamet kao nasljedstvo Poslanika s.a.v. u predvođenju Ummeta

Značenje imameta i hilafeta
Rijec imamet (el-imâmet) doslovno znaci “predvoditi,” dok rijec imam (el-imâm) znaci predvodnik ili lider. U islamskoj terminologiji, rijec “imamet” znaci “univerzalni autoritet nasljednika Bozijeg poslanika u svim religijskim i svjetovnim stvarima.” Imam je “covjek koji, nakon Bozijeg poslanika, ima pravo na apsolutnu vlast nad muslimanima u svim religijskim i svjetovnim stvarima.”
Rijec “covjek” implicira da zena ne moze biti Imam. “Apsolutna vlast” iskljucuje one koji samo predvode molitve; oni se drugacije nazivaju “imami za molitve,” ali nemaju apsolutnu vlast. “Nakon Bozijeg poslanika” znaci da postoji razlika izmedju poslanika i imama. Imam sam po sebi nema autoritet Bozijeg Poslanika, nego mu on pripada kao njegovom nasljedniku.
Rijec hilafet (el-hilâfet) znaci “naslijediti,” a rijec halifa (el-halîfet) znaci “nasljednik.” U islamskoj terminologiji, rijeci hilafet i halifa prakticno imaju isto znacenje kao i imamet i imam.
Visajet (el-visâjet) znaci “izvrsavanje volje,” a vasijj (el-vasijj) je “onaj koji izvrsava volju.” Znacenje ovih rijeci u muslimanskim spisima je isto kao i znacenje rijeci hilafet i imamet.
Interesantno je primijetiti da su mnogi raniji vjerovjesnici takodje bili i halife vjerovjesnicima koji su im prethodili, tako da su u isto vrijeme bili i nebijji i halife, dok oni drugi, koji su donijeli novi serijat, nisu bili halife ni jednog od prethodnih vjerovjesnika. Takodjer je bilo i onih koji su bili halife vjerovjesnicima, a da sami nisu bili vjerovjesnici.
Pitanje imameta i hilafeta je razdvojilo muslimansku zajednicu i uticalo na razmisljanje i filozofiju raznih grupa u tolikoj mjeri da cak ni vjera u Jednog Boga (et-tevhîd) i u Njegove poslanike (en-nubuvvet) nije sacuvana od ovih razlicitih pogleda. To je najcesce diskutovana tema islamske teologije. Muslimani su napisali hiljade i hiljade knjiga o hilafetu. Problem sa kojim se suocavam nije sta treba napisati, nego sta treba izostaviti. U jednom kratkom djelu kao sto je ovo, ne mogu se dotaci ni svi najrazlicitiji aspekti ove teme, da i ne spominjemo izlaganje detalja o onim temama koja su u njemu opisane. Ovdje cemo samo dati kratak prikaz razlika u misljenjima po pitanju hilafeta.
Moze biti od pomoci ako spomenemo da su po ovom pitanju muslimani podijeljeni na dvije skupine: prva, koja vjeruje da je Ebû Bekr bio prvi halifa Bozijeg poslanika Muhammeda s.a.v., i druga, koja vjeruje da je Alî ibn Ebî Tâlib bio prvi imam i prvi halifa. Ova fundamentalna razlika je dovela do drugih razlika koje ce biti opisane u narednim poglavljima.

Razlike u razumijevanju Poslanikove uloge
Boziji Poslanik s.a.v. je rekao u jednom hadisu koji je prihvacen u svim islamskim mezhebima: ”Moj ummet (sljedbenici) ce se uskoro razjediniti u sedamdeset i tri sekte, od kojih ce sve ici u vatru osim jedne.”
Tragaci za istinom su oduvijek cinili neumorne napore da ispitaju stvari kako bi otkrili pravi put - stazu koja vodi do spasenja. I zaista, neophodno je da svaki covjek uzme razum za svog vodica, dâ sve od sebe i nikada ne izgubi nadu da ce pronaci istinu. Ali, to je moguce jedino ako on pred sobom ima jasan uvid u radikalne razlike, ako odbaci svaku pristrasnost ili predrasude i ispita stvari sa razmisljanjem - a za sve to vrijeme moleci se Allahu da ga uputi na pravi put.
Iz tog razloga predlazem da ovdje ukratko spomenemo vazne razlike i konflikte, zajedno sa svim argumentima i rezonovanjem svakog mezheba, kako bismo olaksali proucavanje. Glavna pitanja koja se postavljaju su:
1) Da li naimenovanje nasljednika Bozijeg poslanika treba da ucini Allâh, ili je duznost ummeta (sljedbenikâ) da odrede koga oni zele?
2) U drugom slucaju, da li su Allah ili Poslanik ostavili u rukama ummeta bilo kakav sistematski kodeks koji sadrzi pravila i proceduru za naimenovanje halife, ili je sam ummet, prije naimenovanja halife pripremio odredjena pravila po kojima se kasnije ravnao, ili je ummet postupio prema svome nahodjenju i prema vremenu i prilikama koje su mu bile na raspolaganju? Da li je ummet imao pravo da postupi onako kako je postupio?
3) Da li razum i Boziji zakon zahtijevaju postojanje odredjenih kvalifikacija i uslova koje mora posjedovati imâm ili halifa? Ako je tako, koje su te kvalifikacije?
4) Da li je Poslanik islama nekoga naimenovao za svog halifu i nasljednika ili ne? Ako je to ucinio, ko je to bio? A ako nije, zbog cega nije?
5) Nakon Poslanikove smrti, ko je bio priznat kao njegov halifa, i da li je imao potrebne kvalifikacije koje halifa treba da ima?
Sacuvat cemo vrijeme ako na pocetku objasnimo osnovni razlog postojanja razlika koje se ticu prirode i karaktera imameta i hilafeta. Koja je osnovna karakteristika imameta? Da li je imam na prvome mjestu vladar jednog kraljevstva? Ili je on na prvom mjestu Allahov predstavnik i zamjenik Bozijeg poslanika?
Posto su imamet i hilafet uopste prihvaceni kao nasljedstvo poslanika, na naprijed navedena pitanja se ne moze odgovoriti dok se ne donese odluka o osnovnim karakteristikama jednog poslanika. Moramo odluciti da li je poslanik na prvom mjestu vladar kraljevstva ili Allahov predstavnik?
U historiji islama nailazimo na grupu ljudi koja je gledala na misiju Bozijeg poslanika s.a.v. kao na pokusaj da se uspostavi kraljevstvo. Njihovi pogledi na svijet su bili materijalisticki i njihovi ideali su bili bogatstvo i moc. Prirodno je da su oni pripisivali iste motive Bozijem poslaniku. Utba ibn Rebîa bio je poslat Bozijem poslaniku da mu prenese poruku Kurejsa: “Muhammede! Ako zelis moc i uticaj, mi cemo te uciniti vladarem Mekke. Zelis li da se ozenis zenom iz ugledne porodice? Mozes imati ruku najljepse djevojke u zemlji. Zelis li gomile srebra i zlata? Dacemo ti sve to, a jos i mnogo vise. Ali, moras prestati tvrditi da su nasi preci koji su obozavali njihova bozanstva bili u zbludi.”
Kurejsi su bili gotovo sigurni da ce Muhammed s.a.v. pozitivno odgovoriti na ovakvu ponudu. Ali, Boziji Poslanik je kao odgovor proucio cetrdeset i prvu suru u kojoj je, izmedju ostalog, bilo sadrzano sljedece upozorenje: “A ako glave okrenu, ti reci: Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Âd i Semûd.” (41:13) Utba je bio uplasen ovakvim jasnim upozorenjem. Nije prihvatio Islam, ali je savjetovao Kurejsima da ostave Muhammeda s.a.v. na miru, da vide kako ce proci sa drugim plemenima. Zbog toga su Kurejsi tvrdili da ga je Muhammed s.a.v. opcinio.
Tako je on htio da prepusti Muhammeda s.a.v. drugim plemenima. Sa druge strane, kada je Poslanik presao u Medinu i kada su Kurejsi protiv njega poduzimali vojne pohode, druga plemena su smatrala da bi bilo najbolje da prepuste Muhammeda njegovom sopstvenom plemenu. Ashab Amr ibn Selema je rekao, “Arapi su cekali da Kurejsi prihvate Islam. Govorili su da Muhammeda s.a.v. treba prepustiti njegovom sopstvenom plemenu. Ako bi njih pobijedio, to bi bez ikakve sumnje znacilo da je on pravi Boziji poslanik. Kada je Mekka osvojena, sva plemena su pozurila da prihvate Islam.” Tako je prema njihovom misljenju pobjeda bila kriterijum za istinitost! Da je Muhammed s.a.v. bio pobijedjen, oni bi ga bili smatrali za lazova!
Stav da je Poslanikova sveta misija bila nista drugo do ovosvjetska stvar bio je posebno naglasavan od strane Ebû Sufjâna i njegovog klana. Kada je Meka bila opkoljena, Ebû Sufjân je izasao iz grada kako bi procijenio snagu muslimanske armije. Vidio ga je Abbâs, Poslanikov amidza, koji ga je odveo kod Muhammeda s.a.v. i trazio da mu se pruzi zastita i ukaze postovanje, kako bi prihvatio islam. Ukratko, Abbâs je odveo Ebû Sufjâna da pogleda svu muslimansku armiju. Pokazao je Ebû Sufjânu eminentne licnosti iz svakoga klana koji su bili u armiji. U medjuvremenu, Poslanik je prosao sa svojom grupom koja je imala zelene uniforme. Ebû Sufjân je rekao, “Abbâse! Tvoj bratic je zaista zadobio pravo kraljevstvo!” Abbâs je odgovorio, “Ovo nije kraljevstvo, ovo je poslanicka misija!”
Ovdje vidimo dva stava koji su suprotstavljeni jedan drugome. Ebû Sufjân nije nikada promijenio svoj stav. Kada je Usmân postao halifa, Ebû Sufjân je dosao kod njega i posavjetovao ga, “O djeco Umejje! Sada kada je ovo kraljevstvo doslo vama, igrajte se sa njim kao sto se djeca igraju loptom pa ga dodajite izmedju sebe jedan drugom. Ovo je realnost, a da li postoje dzennet ili dzehennem, to mi ne znamo.” Onda je otisao do Uhuda i sutnuo kabur Hamze, amidze Bozijeg poslanika Muhammeda s.a.v. uz rijeci: “O, Ebû Jalâ! Vidis da je kraljevstvo za koje si se borio na kraju pripalo nama!”
Njegov unuk Jezîd, koji je naslijedio iste takve stavove od svog djeda, spjevao je stihove: La-ibet Hâsimu bi-l-mulki fe lâ haberun dzâe ve lâ vahjun nezel - Pleme Hasim se poigralo da bi dobilo kraljevstvo, a zapravo nije bilo nikakvih vijesti (od Allaha) niti je sisla Objava.” Ako ovakav stav ima bilo koji musliman, onda on mora da izjednacava imamet sa vladanjem. Sudeci po takvom misljenju, osnovna funkcija Bozijeg poslanika bila je da bude vladar kraljevstva, a iz toga slijedi da svako ko drzi uzde vlasti moze biti zakoniti nasljednik Bozijeg poslanika.
Ali, problem je u tome sto vise od devedeset procenata Bozijih poslanika nisu imali politicku vlast; vecina njih je bila proganjana i bili su bespomocne zrtve politickih sila svoga vremena. Njihova slava nije bila slava krune i kraljevskog prijestolja, nego kruna mucenistva i patnje. Da je osnovna karakteristika poslanicke misije bila politicka vlast, onda ni pedeset (od postojecih 124.000) Bozijih poslanika ne bi zadrzala pocasnu titulu nebijja. Odatle je kristalno jasno da glavna karakteristika Bozijeg poslanika nije bila sticanje politicke moci, jer je on bio samo Allahov predstavnik. Tu poziciju mu nisu izborili ljudi, nego mu ju je dao sam Allah.
Na isti nacin, glavna karakteristika njegovog nasljednika ne moze biti politicka moc; on treba da bude Allahov predstavnik. Takvu poziciju mu ne moze pribaviti niko od ljudi, jer ona moze doci samo direktno od Boga. Ukratko, ako Imam treba da bude Allahov predstavnik, onda ga mora sam Allah i postaviti.

(Nazad na sadržaj) Sljedeća stranica