Da li je šiijstvo nedemokratsko?
Kada neko uporedi dolazak na vlast prvih halifa sa siitskim ucenjem o hilifatu moze zakljuciti da je njihovo ucenje protiv demokratije; jer po njima se Poslanikov nasljednik ne moze “demokratski izabrati” i svih dvanaest imama dolazi iz samo jedne porodice. Danas, u doba demokratije, nacin kako je naslijedjen Boziji Poslanik sluzi kao dokaz da vjera islam prizna i podrzava demokratske principe. Demokratija se smatra za najbolji sistem vladanja, pa siijstvo koje se bazira na nasljednoj vlasti ne predstavlja dobar sistem.
Prvo, nijedan sistem vlasti nije dobar ili los sam po sebi; on je onoliko dobar ili los koliko i osoba ili osobe koje drze konce vlasti u svojim rukama. Prema tome, siijsko vjerovanje da je Imam bezgrijesan (masūm), savrsen i superioran u svim vrlinama, znaci da ce njegova vladavina biti najsavrsenija i najpravednija. Tako se na pocetku ima prvi imam Alī sa svojom beskompromisnom pravdom za vrijeme svog kratkotrajnog hilafeta; i na kraju, prema nasiroko prihvacenom hadisu Bozijeg Poslanika s.a.v., posljednji imam Mehdī koji ce “ispuniti zemlju pravdom i jednakoscu, nakon sto bude ispunjena tlacenjem i nepravdom.” Ova postavka nije obicna apstrakcija nego izvorno ucenje islama. Drugo, moramo imati na umu da su sve halife, pocevsi od Ebū Bekra pa sve do posljednjeg abasidskog halife Mustasima Billāha (kojega je ubio Hulāgu Hān 656/1258. godine), bile iz plemena Kurejs. Zar to ne znaci da je samo jedno pleme vladalo muslimanima od istocne Kine do Spanije sest i pō vijekova? Trece, hilafet, kao sto je ranije spomenuto, nikada se nije zasnivao na demokratiji. Prvog halifu je muslimanima Medine nametnula sacica ashaba; drugi halifa je bio nominovan od strane prvog; treceg je nominalno odabrala grupa od pet ljudi, a zapravo samo jedan. Muāvija je ugrabio hilafet pomocu vojnog udara. Prije njega, u najmanju ruku se radilo o oligarhiji ; nakon njega, nastaje monarhija.
Toliko o demokraticnosti koristenih ustavnih principa. Sta je sa ponasanjem tih raniji vladara sa tacke gledista jednakosti koja je osnovno pocelo demokratije? Drugi halifa Umar je donio odluku da nearapin ne moze naslijediti Arapina, osim ako je nasljednik rodjen u Arabiji. Ponovo se zakon vraca na rana vremena, jer najvecim dijelom ne dozvoljava nearapinu da se ozeni Arapkinjom, niti je dozvoljeno nekurejsitu ili nehasimitu da se ozeni zenom iz plemena Kurejs ili Hasim. Prema safijskom zakonu, rob, pa makar i ako je oslobodjen, ne moze ozeniti slobodnu zenu. Sve to uprkos Poslanikovoj poznatoj izjavi da: “Arapin nema nikakve prednosti nad nearapinom, niti nearapin nad Arapinom, niti crnac nad bijelcem, niti bijelac nad crncem, osim po poboznosti. Ljudi su od Ādema, a Ādem je od zemlje.” Isto tako, to se kosi sa prethodnim slucajevima takvih brakova koje je sam Poslanik s.a.v. utemeljio kada je vjencao svoju rodjaku za Zejda ibn Hārisa, oslobodjenog roba i udao sestru Abdu-r-Rahmāna ibn Avfa (pripadnicu plemena Kurejs) za Bilāla, oslobodjenog etiopskog roba. U ucenju Imama, Poslanikovih potomaka, jasno stoji: “Dozvoljeno je vjencati slobodnu zenu za roba, Arapkinju za nearapa, Hasimitkinju za nehasimita i obrnuto. Isto tako, dozvoljeno je udavati zene ucenih ili bogatih porodica za muskarce slabog obrazovanja ili necijenjenih profesija.”
Sto se tice podjele ratnog plijena, Poslanik je uspostavio sistem jednakosti; trebalo ga je jednako podijeliti svima koji su ucestvovali u nekoj odredjenoj bici. Ebū Bekr je nastavio taj sistem, ali ga je Umar promijenio 15. godine poslije hidzre, samo cetiri godine nakon Poslanikove smrti. Odredio je razlicite godisnje sume za razne ljude, klanove i plemena: Abbāsu, Poslanikovom amidzi, dodijeljeno je 12,000 ili 25,000 dinara godisnje; Ājsa je dobijala 12,000 dinara; ostale supruge Bozijeg Poslanika svaka po 10,000 dinara; ucesnici bitke na Bedru svaki po 5,000; oni koji su se pridruzili izmedju Bedra i Hudejbijje svaki po 4,000; oni koji su se pridruzili nakon Hudejbijje i prije Kādisijje svaki po 3,000 dinara. Suma se postepeno smanjivala sve do dva dinara godisnje.
Ovaj sistem je korumpirao muslimansku zajednicu do te mjere da je bogatstvo postalo jedini cilj u zivotu i jedina korist od vjere za mnoge od njih. Njihovi pogledi su postali materijalisticki, tako da nisu mogli podnijeti sistem jednake podjele koji je hazreti Alī, kao sto smo to ranije napomenuli, ponovo uspostavio. U svom prvom govoru koji je odrzao nakon sto je preuzeo hilafet rekao je: “Neka zna svaki ashab Bozijeg Poslanika, muhadzir ili ensarija, koji misli da je vise vrijedan od drugih zbog svog druzenja (sa Poslanikom), da ce mu se korist od toga pokazati tek sutra kada bude stajao pred Allahom. (tj. zbog toga ne smije ocekivati korist na ovom svijetu). Svaki covjek koji je odgovorio pozivu Allaha i Njegovog Poslanika, prihvatio istinu vjere, usao u nju i okrenuo se prema kibli ima sva prava islama i obavezan je njegovim obavezama. Vi ste Allahove sluge, a sve imanje je Allahova svojina; ono ce medju vama biti jednako podijeljeno i u njemu jedan nema prednosti nad drugim...” Oni koji su vidjeli da se ova ravnopravnosti nece tako lahko uvesti savjetovali su hazreti Alija da bude malo popustljiv i povratak na Poslanikovu praksu sprovede postepeno. On je bio neumoljiv i nije dopustao nikakvo odlaganje. Zbog toga su se vojske muslimana podigle protiv njega predvodjene Ajsom, Talhom, Zubejrom, Muavijom…
Nakon pobjede Umajadske vladavine ova nejednakost medju muslimanima otisla je jos dalje. Cak i ako bi neko prihvatio islam ne bi mu odmah pripala prava muslimana. Na neki nacin, njegovo stanje je bilo gore od stanja njegovih sunarodnika nemuslimana. Ovi drugi su morali placati samo dzizju (porez koji placaju nemuslimani u muslimanskoj drzavi), dok je ovaj novi musliman morao placati i dzizju i zekāt (porez koji placaju muslimani). Za vrijeme Umejadskog perioda (izuzimajuci dvije i pō godine za vrijeme vladavine Umara ibn Abdi-l-Azīza), dzizja je bila nametnuta svim nearapima, ukljucujuci tu i muslimane.
Nije tesko zamisliti koliko je ovakva praksa lose djelovala na sirenje islama. Vijekovima su citave zemlje ciji su gradovi i prijestonice bili u islamskoj drzavi odbijale da prihvate islam. Cak i Berberi, (koji su nakon pocetnog otpora arapskoj invaziji bili pokoreni i briljantno sluzili u Spaniji pa cak i u Francuskoj), nisu zadugo presli na islam. U doba Idrīsa ibn Abdillāh, praunuka hazreti Hasana, vecina njih je jos bila nemuslimanska. To je bio rezultat loseg postupanja prema njima u ranijem periodu. Idrisova promjena prakse i prosirenje punih islamskih prava na sve muslimane navela je Berbere da prime islam. Kada je Jezīd ibn Abdi-l-Melik zauzeo Umejadski prijestol postavio je Jezīda ibn Ebī Muslima Dīnāra kao namjesnika Maroka. Ovaj je ponovo nametnuo dzizju onima koji su postali muslimani i natjerao ih ponovo u sela u kojima su zivjeli prije primanja islama.
Smatra se da je ovo uzdizanje arapske nacije utemeljeno je na odredbama ranijih muslimanskih vladara. Tako, ako bi podanik u osvojenoj zemlji prihvatio islam, nije mogao biti prihvacen kao musliman ili dobiti svoja islamska prava ukoliko ne pridje kao klijent nekom arapskom plemenu. Takvi klijenti su se nazivali mevālī. Cak i tada, klijenti su bili podvrgnuti ismijavanju i nejednakom ophodjenju od strane njihovih aristokratskih zastitnika, a u isto vrijeme se nastavljalo sa njihovom eksploatacijom od strane rastuce birokratije. Kada je dvanaestorici bezgrijesnih imama oduzeto pravo vlasti, Allah je dao da se ukorijene razdor, neslaganje, haos i pogresan izbor vladara, kao i socijalna i rasna nejednakost.

Oni koji optuzuju sije da pripisuju Poslaniku s.a.v. namjeru da uspostavi dinasticku monarhiju svoje porodice, kazu da je Poslanik s.a.v. bio iznad takvih sebicnih motiva. Ali, ti isti ljudi kazu da je Boziji Poslanik rekao, “el-eimmetu min qurejsin” – “imami ce biti iz plemena Kurejs.“ Da li ce oni reci da ovaj hadis znaci da je Boziji Poslanik zelio da osnuje kraljevstvo za svoje pleme? Da li ce oni reci da je Boziji Poslanik izgovorio ove rijeci iz “sebicnih motiva”?
Ranije smo vidjeli da je Ebū Bekr usutkao ensarije Medine tako sto je rekao da je Boziji Poslanik bio iz plemena Kurejs, te da zato Arapi nece prihvatiti za halifu nikoga ko nije iz toga plemena. Ovaj argument je zadovoljio ensarije. Snagom istog argumenta, da je clan Poslanikove porodice (kao sto je hazreti Alī) postao halifa, svi bi mu se pokorili i ne bi bilo nikakvih neslaganja ni poteskoca. Ovaj aspekat naimenovanja hazreti Alīja takodjer su priznali i neki nemuslimanski pisci. Sédillot je napisao: “Da je princip nasljedne vlasti (u korist Alīja) bio priznat na pocetku, to bi sprijecilo javljanje onih unistavajucih pretenzija koje su okaljale islam krvlju muslimana... Fatīmin suprug je u sebi sjedinjavao pravo naslijedja kao zakoniti nasljednik Bozijeg Poslanika, kao i pravo da bude izabran.”
Medjutim, sije nikada nisu tvrdili da “naslijedje” ima neke veze sa imametom. Kao sto smo ranije objasnili, imam mora biti bezgrijesan, najboljih vrina u citavom ummetu, kao i mensūs min-Allāh (postavljen od strane Allaha). To je bila Allahova blagodat koju je dao Poslaniku Ibrāhīmu i Poslaniku Muhammedu (neka je mir sa njima i sa njihovim potomstvom), da u realnosti i u praksi svi Imami koji su dosli iza njih budu iz njihove porodice, i da svi oni koji su imali potrebne kvalifikacije za imamet budu medju njihovim potomcima.

- KRAJ -

Prethodna stranica                     (Nazad na sadržaj) 

 


BIBLIOGRAFIJA
1. Abu Dawud, Sulejman b. el-Ash’ath el-Azdi as-Sadzistani (202/817 – 275/889), as-Sunan, Kairo (n.d)
2. Abu el-Fida’, Imam ed-Din, Ima’il d. ‘Ali b. Mahmud el-Ejjubi (672/1273 – 732/1338), et-Tarikh, (el-Mukhtasar el-Beser), Bejrut, (n.d)
3. Ahmed, Ebu ‘Abdillah, Ahmad b. Muhammed b. Hambel (164/780 – 241/855), el-Musnad, Kairo, 1313. p.H.
4. el-Allama el-Hilli, Abu Mansur, el-Hasan b. Jusuf b. ‘Ali b. el-Mutahhar el-Asadi (648/1250-726/1325), el-Babu el-Hadi ‘asar, Eng.prijevod, W.M. Miller, Lizac and Co., London, 1958
5. ‘Ali Muhammed i Emir ed-Din, Fulk en-Nedzat fi el-Imameti ves-Salat, Lahore, 2.edicija, 1950
6. el-Emin, Hasan, Islamic Shi’ite Encyclopaedia, Bejrut, (n.d.)
7. el-Emini, es-Sejh ‘Abdu el-Husejn d. Ahmed et-Tebrizi en-Nedzefi (1320/1902 – 1390/1970), el-Gadir, 3. edicija, Bejrut, 1387/1967
8. Emritsari, ‘Ubejdullah, Erdzehu el-matalib, Lahore, 1318. p.H.
9. el-’Ajjasi, Ebu en-Nedr, Muhammed b. Mas’ud es-Sulami es-Samarqandi, et-Tefsir, Teheran, (n.d.)
10. el-Baghavi, Abu Muhammed, et-Tafsir (Ma’alimul-tanzil), Kairo, 137/1995
11. el-Bajhaqi, Ebu Abdillah, Dala’ibn-nubuvvah, Kairo, 1389/1969
12. el-Buhari, Ebu Abdillah, es-Sahih, Kairo (n.d.)
13. Carlyle, T., On heroes, hero-worship and the heroic in history, Edinburgh edicija, (n.d.)
14. Davenport, J., An Apology for Muhammad and the Koran, London, 1869
15. ed-Diyar Bekri, Husejn b. Muhammed es-Safi, et-Tefsir (es-Safi), Teheran, 1374.p.H.
16. Fejd el-Kasani, Muhammed Muhsin, et-Tefsir, 1374, p.H.
17. el-Gandzi, Ebu Abdillah, Kifajetut-Talib (fi menaqib ‘Ali b. Ebi Talib), en-Nedzaf, 1937.
18. el-Gazali, Abu Hamid, Ihja ‘Ulumi’d-Din, Bejrut, 1975
19. Gijathu ed-Din, Muhammed b. Dzelalu-Din, Gijatu el-Lugat, Naval Kishore Press, Lucknow, 1867
20. Gibon, E., The decline and fall of the Roman empire, New York, (n.d.)
21. el-Hakim, Ebu Abdillah, el-Mustadrak, Hyderabad, 1335.p.H.
22. el-Hakim, Sejjid Muhsin et-Tabatabai, Minhadzu es-Salihin, 10. edicija, Bejrut, (n.d.)
23. el-Hammuji, Ebu Ishaq, Fara’idu es-Simtejn, Bejrut, 1978
24. Ibn Abd el-Berr, Abu ‘Umar, el-Isti’ab fi ma’rifeti el-Ashab, Kairo, 1380/1960
25. Ibn Abi el-Hadid, Sarh Nahdzul-Balagha, Egipat, (n.d.)
26. Ibn el-Athir, el-Kamil (fi et-tarikh), Bejrut, 1385/1965
27. Ibn Hadzer el-Asqalani, Fathu el-bari (fi sarh Sahih el-Buhari), Kairo, 1379 p.H.
28. Ibn Hadzer el-Hejtami, es-Sava’iqu el-Muhriqah
29. Ibn Kethir, el-Bidaja ven-Nihaja, Bejrut, 1966
30. Ibn el-Kajjim, Zadu el-Ma’d, Kairo, 1950
31. Ibn Qutejba, el-Imamah ves-Sijasah, Kairo, 1387/1967
32. Ibn Sa’d, et-Tabaqāt, Bejrut, (n.d.)
33. Ibn Sakir, Favatu el-Vafajat, Bejrut, 1401/1981
34. Iriving, Washington, Mohamet and his successors, London, 1905
35. el-Dzassas, Ebu Bekr, Ahkamul-quran, Istanbul, 1335.p.H.
36. el-Dzeziri, Abdur-Rahman, el-Fiqh ‘alal-mezahibil-arb’ah, Bejrut, 1969
37. el-Khatib el-Bagdadi, Ebu Bekr, Tarikh Bagdad, Bejrut, (n.d.)
38. el-Khatib el-Khvarazmi, Ebu el-Mu’ajjed, el-Manaqib, en-Nadzef, 1965
39. el-Khatib el-Tabrizi, Miskātu el-masābīh, Engl. prijevod James Robson, Pakistan, 1975
40. el-Khazin, et-Tefsīr (Lubebut-ta’vīl fī ma’anit-tenzīl), Kairo, 1375/1955
41. el-Khazzāz, Ebul-Kasim, Kifajetul-ethar, Iran, 1981
42. el-Medzlisi, Biharul-Anvar, Teheran, 1392 p.H.
43. Malik b. Enes, el-Muvatta, Kairo, 1353
44. el-Mavardi, el-Ahkamus-Sultanijja, Kairo, 1966
45. Miller, W.M., vidi el-Allama el-Hilli
46. Mir Ahmed Ali, S.V., The Holy Qur’an, sa prijevodom i komentarom na engleskom, Karachi, 1964
47. Mir Khvand, Ravdatus-Safa’, Nawal Kishore Press, Lucknow, (n.d.)
48. el-Mufid, el-Irsad, Teheran, 1351 (Engleski prijevod od I.K.H.Howard, London, 1981)
49. el-Mugnijja, Muhammad Dzevad, Falsafatul-Islamijja, Bejrut, 1398/1978
50. el-Muhaqqiq el-Hilli, Sara’iul-Islam, (Kitabun-Nikāh), Nadzef, 1969
51. el-Muhibb et-Tabari, Dhakha’irul-’Uqba (fi manaqibi dhawil-qurba), Bejrut, 1974
52. Muslim, Ebul-Hasan, es-Sahih, Kairo, (n.d.)
53. el-Muttaqi el-Hindi, Kanzul-Ummal, Hyderabad, 1388/1968
54. Nedzmu-Hasan, en-Nubuvvah vel-Khilafa, preveo Liqa’ Ali Hayderi, Lucknow, 1934
55. en-Nasa’i, el-Khasa’isul-’Alawijja, Egipat, 1348
56. Nevvāb Ahmed Husejn Khan, Tarikh Ahmadi, Lahore, (n.d.)
57. Nicholson, R.A., A Literary history of the Arabs, Cambridge, 1979
58. el-Qummi, Shaykh Abbas, Safinatu-Bihar, Nedzef, 1355.p.H.
59. el-Qunduzi, Yanabi’ul-Mawaddah, Istanbul, 1301.p.H.
60. er-Radi, es-Serif, Nehdzul-Balagha, Bejrut, 1387/1967
61. er-Razi, Fakhrud-Din, et-Tefsir el-Kebir, Kairo, 1357/1938
62. Rizvi, S.S.A., Prophethood, Dar es-Selam, (1975)
63. - // - , Justice of God, Mombasa, (1980)
64. es-Saduq, Ebu Dza’fer, Tlalus-Sara’i, Nedzef, 1385/1966
65. Sedillot, L.P.E.A., Histoire des Arabes, arapski prijevod ‘Adil Zu’aytir, Kairo, 1367/1948
66. Sibt b. el-Dzavzi, Tedhkirat Khavassil-Ummah, red. S.M.S. Bahrul-Ulum, ponovno izdanje, Teheran (n.d.)
67. Siddiq Hasan Khan, Manhadzul-Vusul ila istilahi ahadith er-Resul, India (n.d.)
68. es-Sujuti, Dzelalud-Din, Lubedun-Naqul fi esbabin-Nuzul, stampano
s Tefsirul-Dzelalja, Bejrut, (n.d.)
69. -//- , Tarikhul-Khulafa, Kairo, 1371/1952
70. -//- , ed-Dur el-Mathur, Bejrut, (n.d.)
71. et-Tabari, Ibn Dzerir, Tarikhul-Umam vel-Muluk, Leiden, 1980
72. -//- , et-Tefsir, Egipat, 1326.p.H
73. et-Taftazani, Serh ‘Aqaidin-Nasafi, Istanbul, 1326.a.H.
74. -//- , Serhul-Maqasidit-Taliban, Istnbul, 1305.p.H.
75. et-Tirmizi, es-Sahīh, Kairo, 1292.p.H.
76. Vahidu-Zaman, Tefsir Vahidi, Lahore, (n.d.)
77. el-Vahidi, Esbabun-Nuzul, (n.p. i d.)
78. el-Ya’qubi, et-Tarīkh, Bejrut, 1960
79. ez-Zamakhsari, et-Tefsīr (el-kassāf), Bejrut, (n.d)

 

Prethodna stranica                     (Nazad na sadržaj)