Uzroci političke nestabilnosti u muslimanskom svijetu
Udomenu politike obicno se ustav neke zemlje priprema unaprijed, tako, kada dodje vrijeme da se izabere vlada ili donesu zakoni, svaka funkcija se sprovodi prema ustavnim odredbama. Sta god je uskladjeno sa ustavom smatra se ispravno i legalno, a sve sto se kosi sa ustavom odbacuje se kao neispravno i ilegalno. Ako je odredjivanje Poslanikovog nasljednika bila duznost ummeta, bilo je potrebno da Allah i Njegov Poslanik opskrbe ummet sa ustavom koji sadrzi tacne detalje o proceduri za izbor te osobe. A ukoliko to nije ucinjeno, onda su sami muslimani morali da unaprijed odobre ustavne mjere prije nego sto krenu da izabiru halifu. Vrlo zacudjuje cinjenica da to nije ucinjeno. Zbog toga mi sada nalazimo jedinstven “nepisani ustav” po kojem djela ne slijede ustav jer on ne postoji; umjesto toga, ustav slijedi prilike. Argument koji se iznosi da se podrzi takav stav jeste taj da su muslimani prvoga vijeka smatrali neophodnim da postave halifu tj. vodju. Rijesavanje pitanja hilafeta su smatrali toliko vaznim da su propustili da prisustvuju dzenazi Bozijeg Poslanika. Iz toga dogadjaja je zakljuceno da je postavljanje halife bila duznost ummeta. Medjutim, kako smo ranije pomenuli, postavlja se pitanje ispravnosti tog takozvanog “izbora”. Na ciju stranu se staviti? Onih koji tvrde da je taj cin bio protivzakonit, ili drugih koji tvrde da je on bio zakonit i ispravan. Oni koji tvrde ovo drugo brane ispravnost takvog postupka tvrdnjom da je njegovo desavanje bila Bozija volja. Koji sud pravde bi podrzao takav argument?
Ako se ostavi po strani akademska strana ovih metoda dolaska na vlast, pogledajmo sada kakve prakticne efekte su one imale na muslimansko rukovodstvo i muslimanski mentalitet. Za trideset godina od smrti Bozijeg Poslanika, svaki zamisliv nacin dolazenja na vlast bio je koriscen i legalizovan: izbor, selekcija, naimenovanje i vojni udar. Kao rezultat toga svaki muslimanski vladar pokusavao je da zauzme polozaj halife i “duhovnog vodje” muslimana. Upravo je takav odnos prema vlasti oduvijek bio i jeste temeljni uzrok politicke nestabilnosti u muslimanskom svijetu. Svaki muslimanski vodja koji je, kao musliman, naucen da je vojni udar ustavan nacin da se dodje do hilafeta, pokusava da oslabi druge muslimanske vladare tako da bi sam mogao postati vrhovni vladar medju muslimanskim vodjama. Na ovakav nacin, ovaj “ustav” je direktno doprinjeo slabosti muslimana u svijetu.
Osim toga, pogledajmo jos jednom kako su se ove “sveobuhvatne” metode pokazale odmah nakon sto su bile osmisljene. Ta cetverostrana granica hilafeta je toliko nesigurna da u njega svako moze uci, bez obzira na njegovo znanje ili karakter. Prvi halifa nakon Muâvije bio je njegov sin Jezîd, kojega je Muâvija imenovao i koji je imao neosporivu vojnu prevlast. Muslimani su mu polozili prisegu na vjernost jos za vrijeme Muâvijinog zivota; dakle, prisutna je bila i idzmâ. Prema tome, on je bio “ustavni” halifa. Ali, kakva je bila njegova vjera i njegov karakter? Jezîd je bio covjek koji je glatko odbio da vjeruje u Bozijeg Poslanika. Otvoreno je iznio svoje vjerovanje u stihovima koje smo ranije naveli: “Pleme Hâsim se poigralo da bi dobilo kraljevstvo, a zapravo nije bilo nikakvih vijesti (od Allaha) niti je sisla Objava.” On nije vjerovao ni u Sudnji dan, jer je rekao: “O, moji voljeni! Ne vjerujte da cete me sresti nakon smrti, jer ono sto su vam rekli o podizanju iz mrtvih radi suda je samo legenda koja cini da srce zaboravi na zadovoljstva ovog stvarnog svijeta.” Nakon sto je postao halifa, on je otvoreno ismijavao namaz i pokazao svoje nepostovanje za vjeru oblaceci odjecu vjerskih ucenjaka na pse i majmune. Kockanje i igra s majmunima bili su njegova najmilija zanimacija. Provodio je sve svoje vrijeme pijuci vino, bez obzira na mjesto ili vrijeme i bez ikakvog oklijevanja. Nije imao postovanja ni za jednu zenu, cak ni za one zene koje su mu bile zabranjene kao sto su pomajka, sestra, tetka ili kcerka. Sve one su bile poput svih ostalih zena u njegovim ocima. On je poslao svoju armiju u Medinu. Taj sveti grad Bozijeg Poslanika bio je drsko opljackan. Tri stotine djevojaka bile su napadnute i obescascene od strane njegovih vojnika. Tri stotine ucaca Kur’ana (qurrâ) i sedam stotina ashaba Bozijeg Poslanika brutalno su ubijeni. Sveta dzamija Bozijeg Poslanika bila je danima zatvorena za muslimane dok ju je Jezîdova armija koristila kao stalu. Psi su u njoj nalazili skloniste a mimber Bozijeg Poslanika bio je oskrnavljen. Na kraju, zapovijednik armije je natjerao ljude iz Medine da se pokore Jezîdu zaklinjuci mu se na vjernost sljedecim rijecima: “Mi smo Jezîdovi robovi; od njega zavisi hoce li nam vratiti slobodu ili ce nas prodati na pijaci robova.” Oni koji su zeljeli da mu se zakunu uz uslov da Jezîd slijedi kur’anske naredbe i sunnet Bozijeg Poslanika su bili ubijeni. Onda je armija, na Jezîdovu naredbu, krenula na Mekku. Najsvetiji Allahov grad je bio opsjednut. Nisu mogli da udju u grad, pa su koristili mendzanîq (katapult, staro oruzje koje se koristilo za bacanje teskog kamenja na udaljene ciljeve). Time su bacali kamenje i zapaljene baklje u pravcu Kabe. Njen kisvet (pokrivac) bio je zapaljen, a dio tog najsvetijeg zdanja bio je ostecen.
Ali, to nije bio izuzetak; tuzno je da se to pokazalo kao opste pravilo. Velîd ibn Jezîd ibn Abdi-l-Melik bio je jos jedan halifa iz plemena Benû Umejja. Bio je pijanica. Jedne noci je pio sa jednom od svojih konkubina, sve dok nisu culi ezan (poziv na molitvu) za fedzr (jutarnji namaz). On se zakleo da ce konkubina predvoditi molitvu. Ona je obukla halifinu odoru i predvodila molitvu u stanju necistoce i pijanstva. Jednoga dana je napastvovao svoju maloljetnu kcerku u prisustvu sluskinje. Ona je rekla da toga nema ni u religiji medzûsija (vatropoklonika) a kamoli islamu. Velîd je odrecitovao stihove: “Covjek koji brine zbog (jezika) ljudi, umire u tuzi; covjek koji prkosi dobija sva zadovoljstva.”
Hârûn Resîd, poznati halifa iz Hiljadu i jedne noci koji se smatra za jednog od najvecih halifa, zelio je da spava sa jednom od konkubina svog umrlog oca. Zena je s pravom podsjetila da bi to bio incest posto je ona imala isti polozaj kao njegova majka. Hârûn Resîd je pozvao kadiju (serijatskog sudiju) Ebû Jûsufa i zatrazio mu da mu pomogne da pronadje nacin za zadovoljavanje njegove pozude. Kadija je rekao: “Ona je samo robinja. Treba li da prihvatis sve sto kaze? Ne prihvataj njene rijeci kao istinite.” Tako je halifa zadovoljio svoju pozudu. Ibn Mubârek komentarise: “Ne znam ko je od ovo troje bio gori: halifa koji nije postovao svoju pomajku; ili robinja koja nije odbila da izvrsi zelju halife; ili kadija koji je dozvolio halifi da obescasti svoga oca i spava sa zenom koja mu je bila pomajka.”

Objasnili smo da je pogresno ucenje o hilafetu politicki oslabilo muslimane i natjeralo ih da se pokore svakome ko uspije da dodje na vlast, bez obzira na njegove kvalifikacije ili karakter. Kao da to nije bilo dovoljno, nego ih je to primoralo da izmijene citav svoj vjerski pogled i vjerovanje. Prije svega, vecina halifa je bila lisena svake poboznosti i svakog smisla za vjersko pristojno ponasanje. Kako bi opravdali hilafet takvih ljudi, oni su tvrdili da su cak i Boziji poslanici cinili grijehe. Tako je vjerovanje u bezgrijesnost Bozijih poslanika (ismet) bilo izmijenjeno.
Buduci da je postojalo mozda i na stotine drugih koji su imali vise znanja, poboznosti i kvalifikacija za hilafet od halife na vlasti, oni su bili primorani da kazu kako nema nista lose u odabiranju inferiorne umjesto superiornije i kvalifikovanije osobe. Kada je prigovoreno da je, sudeci prema zdravom razumu, odabranje inferiornije osobe, pored prisustva njoj superiornije, predstavljalo gresku i nepravdu, nasla se ulema da izjavi da covjekov razum nije u stanju odluciti sta je dobro a sta lose; sve ono sto Allah odredi postaje dobro, a sve sto On zabrani, postaje lose. Tako se pokusalo da se ljudski razum i logika izbace iz vjere.
Nije potrebno dalje zalaziti u detalje da bi pokazali koliko je ucenje o hilafetu utjecalo na citavo tkivo islamske teologije. Naredna kratka objasnjenja ce biti dovoljna za ovu priliku. Da bi se zastitile halife, jasno je da nisu samo Boziji poslanici bili liseni svoje bezgrijesnosti, nego je i Allah bio lisen Svoje pravde. Iz ovoga stava jasno mozemo shvatiti kolika je bila vaznost ajeta koji je objavljen na Gadîr Hummu: “O Poslanice, kazuj ono sto ti se objavljuje od Gospodara tvoga, (tj. hilafet Alîja) - ako ne ucinis, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu, a Allah ce te od ljudi stititi...” (5:67). Cistoca islamskih vjerovanja zavisila je od Alîjevog hilafeta, jer da Poslanik s.a.v. nije prenio tu poruku o njemu, bilo bi isto kao da nista nije ni prenio. Tako se moze zakljuciti da je sigurnost citave vjere islama nakon Bozijeg Poslanika zavisila od Alîjevog hilafeta.

Prethodna stranica                    (Nazad na sadržaj)                    Sljedeća stranica