Kur'anski ulul-emr moraju biti bezgrijesni
Allah kaze u Kuranu: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onim zaduzenim za upravljanje medju vama. A ako se u necemu ne slazete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rjesenje ljepse” (4:59). Ovaj ajet obavezuje muslimane na dvije pokornosti: prvo, pokornost prema Allahu; drugo, pokornost Poslaniku i “onim zaduzenim za upravljanje medju vama” (ûli-l-emri minkum). Raspored rijeci pokazuje da je pokornost prema ûlu-l-emr isto onoliko obavezna koliko i pokornost prema Bozijem Poslaniku, jer ih inace Allah ne bi stavio zajedno u ovom ajetu.
Prije nego sto razlucimo ko su ûlu-l-emr, bilo bi dobro da pogledamo naredbu pokoravanja Bozijem Poslaniku, i vidimo koliko je ona sveobuhvatna i sveprozimajuca, i koliki je autoritet Allahovog Poslanika. Allah kaze u Kur’anu: “A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naredjenju, pokoravali” (4:64). Poslanici i vjerovjesnici su se morali slusati i slijediti i od sljedbenika se nije ocekivalo da provjeravaju svako djelo Poslanika da bi odlucili sta da poslusaju a sta ne. To jasno pokazuje da su Boziji poslanici bili ocisceni od grijeha i pogreski, inace Allah ne bi naredio ljudima da se Njegovim poslanicima bezuslovno pokoravaju.
Postoje mnogi ajeti u kojima nam Allah naredjuje da se pokoravamo Poslaniku s.a.v.: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne nistite djela svoja!” (47:33). Allah takodjer kaze, “Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu, On ce uvesti u dzennetske basce...” (4:13). U istoj suri se tvrdi, “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se Allahu” (4:80). U ovim, kao i u brojnim drugim kur’anskim ajetima, pokornost Allahu je izjednacena sa pokornoscu Njegovim poslanicima. Ovakva naredba ne bi bila moguca da ti poslanici nisu bili bezgrijesni (masûm).
Sada obratimo paznju na sljedece ajete: “Ne priklanjajte se onima koji nepravedno (gresno) postupaju...” (11:113) i “… I ne pokoravaj se ni gresniku ni nevjerniku medju njima!” (76:24). Slika je kompletna. Poslanicima se treba pokoravati; nepravednicima i gresnicima se ne smije priklanjati niti pokoravati. Jedini zakljucak je taj da poslanici nisu bili grijesnici, ili drugim rijecima, oni su bili bezgrijesni (masûm). Zamislite samo kakva bi situacija bila da je neki poslanik ponekad navodio svoje sljedbenike da cine greske ili grijehe. Jadni sljedbenici bi u svakom slucaju bili osudjeni na Allahovo nezadovoljstvo. Prekrsili bi Allahovo naredjenje i ako bi poslusali Poslanika i pocinili neki grijeh, kao i u slucaju da ga odbiju poslusati. Dakle, poslanik koji nije bio bezgrijesan mogao je donijeti samo sramotu i nevolju svome narodu.
Sto se tice samog posljednjeg Bozijeg Poslanika s.a.v. , Allah nam kaze: “Ono sto vam Poslanik da to uzmite, a ono sto vam zabrani ostavite” (59:7). To znaci da je dozvola ili zabrana Bozijeg Poslanika uvijek bila u skladu sa Allahovom voljom. Ovo je jos jedan dokaz da je Boziji Poslanik bio bezgrijesan. Niko ne moze bezpogovorno izvrsavati naredbe covjeka koji nije bezgrijesan. Evo jos jednog ajeta: “Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti” (3:31). Ovdje Allahova ljubav zavisi od slijedjenja Bozijeg Poslanika. Obje ljubavi su zajedno spomenute: ako volite Allaha, slijedite Poslanika; ako volite Poslanika, Allah ce vas voljeti. Zar to ne pokazuje da je Poslanik bio potpuno lisen mane bilo kakve vrste?
Nisu samo njegova djela bila Bozije naredbe, nego su to bile i njegove rijeci. Allah kaze u Kuranu: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (53:3-4). Ovdje vidimo najveci stepen bezgrijesnosti koji se moze zamisliti. Takodjer, postoji nekoliko ajeta u kojima je Boziji Poslanik opisan na sljedeci nacin: “On je neukima poslao Poslanika, jednog izmedju njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih ocisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci...” (62:2). Kako moze Poslanik da druge ocisti od grijeha i mana, ako sam nije od njih ociscen? Kako moze covjek da druge nauci mudrost ako sam nema dovoljno mudrosti da razluci sta je dobro a sta zlo; ili jos gore, ako nema dovoljno jaku volju da se odupre cinjenju zla? Poslanik je morao da poduci ljude Allahovoj Knjizi, sto znaci da ju je on najbolje poznavao. On je morao da ih ocisti i nauci mudrosti, sto znaci da je on sam bio cist i mudar. Svjedok savrsenstva Poslanikovog karaktera je i sljedeci kuranski ajet: “Jer ti, zaista, imas karakter visoki” (68:4). Covjek koji cini greske ne zasluzuje ovakve komplimente.
Svi ovi ajeti jasno pokazuju sljedece dvije cinjenice: Prvo, autoritet Bozijeg Poslanika nad vjernicima bio je bezgranican i vazio je u svim okolnostima. Svaka stvar koju je on naredio, pod bilo kojim okolnostima, na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme morala se bezuslovno izvrsiti. Drugo, taj vrhovni autoritet mu je dat zbog toga sto je on bio bezgrijesan (masûm) i lisen svake vrste mane ili grijeha. U protivnom, Allah nam ne bi naredio da mu se bezpogovorno pokoravamo. U ajetu u kome se spominju ûlu-l-emr, onim zaduzenim za upravljanje medju nama, dat je istovjetan autoritet nad muslimanima. To je zato jer su i Poslanik i ûlu-l-emr zajedno spomenuti i vezani za istu rijec etî-û – pokoravajte se. Zato je pokornost ovim osobama istog ranga kao i pokornost Poslaniku.
Iz toga prirodno slijedi da i ûlu-l-emr takodjer moraju biti bezgrijesni i liseni svake mane ili pogreske. Da nije tako, pokornost njima ne bi bila ujedinjena sa pokornoscu Poslaniku. Emîru-l-mu-minîn, Alî ibn Ebî Tâlib je rekao: “Ne smije se pokoravati onome ko se ne pokorava Allahu; uistinu prava pokornost pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i onim koje je Allah zaduzio za upravljanje. Uistinu je Allah naredio (ljudima) pokornost Bozijem Poslaniku zbog toga sto je on bio bezgrijesan i cist, i zato sto on ne bi naveo ljudima na nepokornost Allahu; zaista, On je naredio (ljudima) da se pokoravaju zapovijednicima zbog toga sto su oni bezgrijesni i cisti, i ne bi naredili ljudima da odbiju pokornost Allahu.”
 

Da li se Ulu- l – emr odnosi na sve muslimanske vladare?
Vjerovanje da se ûlu-l-emr odnosi na sve muslimanske vladare, mada na siroko prihvaceno i slijedjeno, ne zasniva se ni na kakvom logickom rezonovanju. Ono je samo rezultat odredjenih dogadjaja vezanih za smjenu vlasti u islamskoj zajednici. Vecina muslimana pokoravala se i pokorava i dan danas, na jedan nacin ili drugi, svakojakim monarsima i vladarima, a njihova ulema im je tumacila i tumaci islam i Kur’an na nacin koji zadovoljava one na vlasti. Historija muslimana, vise nego historija bilo kojeg naroda, ispunjena je imenima vladara cije su nepravde i zlocini ispunili brojne stranice u njenim knjigama. O tome cemo ukratko govoriti kasnije. Takvi vladari su oduvijek postojali i uvijek ce ih biti. Ali sto je najgore, muslimanima je receno da su oni ûlu-l-emr koji se spominju u kur’anskom ajetu.
Da im je Allah naredio da se pokoravaju takvim vladarima, muslimani bi bili dovedeni u nemogucu situaciju. Bili bi osudjeni na Allahovo nezadovoljstvo ako bi im se pokoravali, jer bi prekrsili Allahovu zabranu da se “ne pokoravaju gresniku,” ali, takodjer, i ako bi odbili da im se pokore, jer bi prekrsili Allahovu naredbu da se “pokore muslimanskim vladarima.” Dakle, ako prihvatimo ovakvo tumacenje, muslimani bi bili osudjeni na propast, bilo da se pokoravaju ili ne. Takodjer, postoje muslimanski vladari razlicitih vjerovanja i ubjedjenja. Medju njima su sljedbenici hanafijske, safijske, vehabijske, malikijske, hanbelijske, siitske i ibaditske skole. Kada bismo prihvatili ovakvo tumacenje, onda bi muslimani koji zive u zemlji gdje vlada ibadijski sultan (kao sto je Oman) morali slijediti ibadijske vjerske postulate, dok bi oni koji zive u zemlji kojom vlada siitski vladar (kao sto je Iran) morali slijediti siitsko vjerovanje. Imaju li oni koji vjeruju u ovakvo tumacenje ulul-emra dovoljno hrabrosti i ubijedjenja da slijede sopstveno tumacenje do njegovog logickog kraja?
Poznati komentator, Fahru-d-Dîn Er-Râzî, zakljucio je u svom djelu Tefsîru-l-Kebîr da iz ovog ajeta slijedi da ûlu-l-emr moraju biti bezgrijesni. On tvrdi da je Allah naredio ljudima da se bespogovorno pokoravaju zapovijednicima, pa je stoga nuzno da oni budu bezgrijesni. Ukoliko postoji ikakva mogucnost da oni pocine grijeh (a grijeh je zabranjen), to ce znaciti da covjek mora da im se pokorava, a u isto vrijeme da im odbije pokornost sto se tice toga djela. To je, naravno, nemoguce! A onda, kako bi odvratio svoje citaoce od Ehlulbejta, on je proizveo jedinstvenu teoriju po kojoj je citav muslimanski Ummet bezgrijesan.
Ovo je potpuno nova teorija koje se ne bazira na Kur’anu niti na hadisu. Veoma je zacudjujuce da Er-Râzî vjeruje da je svaki individualni pripadnik muslimanskog ummeta grijesan, ali tvrdi da su oni svi zajedno bezgrijesni. Cak i ucenik osnovne skole zna da, kada saberemo dvije stotine krava sa dvije stotine krava, kao rezultat dobijamo cetiri stotine krava, a ne jednog konja! Ali, Er-Râzî kaze da, kada saberemo sedamdeset miliona grijesnika sa sedamdeset miliona grijesnika, dobijamo jednog bezgrijesnog covjeka! Zeli li on to da povjerujemo kako su svi pacijenti bolnice za mentalno oboljele, skupljeni zajedno, jednaki jednom covjeku zdravog razuma? Pjesnik Iqbâl je rekao: “Od pameti dvije stotine magaraca ne moze se dobiti pamet jednog covjeka” (Ke az magaz dô sad har fekr jek ensân nemî âjad).
Ocigledno, on je na osnovu zdravog razmisljanja zakljucio da ûlu-l-emr moraju biti bezgrijesni (masûm), ali ga je njegova predrasuda primorala da zakljuci da je islamski ummet u cjelini bezgrijesan. Takodjer, on se nije zadrzao na ajetu dovoljno dugo da primijeti kako on sadrzi rijeci “minkum” (izmedju vas) koje pokazuju da ce spomenuti ûlu-l-emr biti dio muslimanskog ummeta, a ne cijeli muslimanski narod. A ako se cijelom muslimanskom ummetu treba pokoravati, ko ce onda ostati po strani da se pokorava?

Prethodna stranica                     (Nazad na sadržaj)                    Sljedeća stranica