Sa jedne od konferencija 50 islamskih zemalja

Šta znači jedinstvo muslimana? Da li izabiranje jednog mezheba (pravaca) i odbacivanje ostalih, ili usvajanje onog što je zajedničko u učenjima svih mezheba i odbacivanje njihovih razlika? Da li stvoriti novi mezheb koji ne bi bio nalik ni jednom od postojećih, a prihvatljiv svim muslimanima? Ni jedno od toga! Islamska ulema tvrdi da jedinstvo muslimana nema veze sa jedinstvom mezheba, nego je to jedinstvo pripadnika različitih islamskih mezheba, protiv zajedničkog neprijatelja islama i muslimana.

Ono što je dovoljno za to jedinstvo je jedan Bog kome se robuje, Sudnji dan u koga se vjeruje, poslanik Muhammed, s.a.v, koji se voli, slijedi i poštuje, Kur'an, namaz, hadž, post, itd. i mnoge druge sličnosti koje mogu da posluže za jedinstvo među nama. Iz ovoga proizilazi da muslimanu ne može biti veći prijatelj onaj ko ne vjeruje u Allaha, u Poslanstvo, Sudnji dan, ne klanja, ne posti, ne ide na hadž, jede i pije haram – od muslimana koji vjeruje u sve to i obavlja svoje dužnosti, pa bilo kojem mezhebu pripadao.

Baviti se međusobnim razlikama što će rezultirati u stvaranju raskola, udaljavanju muslimana jednih od drugih, stvaranju mržnje, vrijeđanja, ismijavanja - zabranjeno je, i protiv toga je bio svaki iskreni bogobojazni alim (učenjak) bilo kojoj školi ili mezhebu pripadao.

Međutim, ukazati na činjenice, podati objašnjenje, logično dokazati, upozoriti na greške, itd., s ciljem i znanjem da će to biti prihvaćeno, da će otkloniti razlike i dovesti na zajedničko mišljenje, poželjno je.

Jedan od prvih koraka ka jedinstvu muslimana različitih mezheba je njihovo međusobno priznanje. Islamska ulema pet glavnih islamskih mezheba (četiri sunitska i jedan šiijski) su radili na tome. Među ostalim velikanima koji su radili na jednistvu i zbližavanju muslimana je bio rahmetli šejh Muhammed Šaltut, rektor čuvenog el-Azhar univerziteta u Egiptu. U pokušajima uzajamnog približavanja i priznavanja on, pored proučavanja fikha (islamskih propisa) četiri sunitska mezheba na dotičnom univerzitetu, uvodi i predmete fikha šiijskog (dvanaesto- imamskog) mezheba. Također, on je izdao historijsku fetvu o dozvoli slijeđenja šiijskog mezheba. On piše:

 " ... Onda kada sam bio rektor univerziteta el- Azhar dobio sam priliku da izdam fetvu o dozvoli slijeđenja izvornih i originalinih islamskih mezheba, među kojima je i Džaferi mezheb. To je ona fetva koju smo potpisali u Dar el-Takrib-u, čije su kopije uz naše odobrenje dostavljene svima. To je ona fetva o kojoj su čuli u svim islamskim zemljama i koja je otvorila oči svim čestitim vjernicima kojima je jedini interes istina i zbližavanje muslimana." (knjiga "Baklja jedinstva" šejh Šaltut)

Tekst ova fetve ide ovako: Pitali su rahmetli šejh Šaltuta: "Neki ljudi vjeruju da svaki musliman mora da slijedi fikh (propise) jednog od četiri poznata mezheba (Hanafi, Šafi, Hanbali, Maliki), da bi njegova djela bila prihvaćena i valjana. Među ovim mezhebima se obično ne ubraja Džaferi mezheb (dvanaesto-imamske šije). Da li se slažete sa mišljenjem da slijeđenje Džaferi mezheba nije u suprotnosi sa vjerom islamom?"

Rahmetli šejh Šaltut je kao odgovor izrekao sljedeću fetvu: ''Prvo, Islam nje obavezao ni jednog muslimana da slijedi određeni mezheb, nego je dao svakom musliman da izabere sebi mezheb za koji se vjeruje da je ispravan i čiji se fikh (propisi) nalazi u posebnim vjerodostojnim knjigama. Svako ko slijedi jedan od četiri mezheba može da slijedi i druge mezhebe i to bilo koje. Drugo, Džaferi mezheb, koji je poznat kao dvanaesto-imamski šiijski mezheb, je dozvoljen da se slijedi kao i bilo koji drugi sunijski mezheb.

(izvor: "NUR" - časopis za kulturu i islamske teme dio V, br.11, str.7)

                           Nazad na sadržaj (Aktuelno)