Ranije smo rekli da se Islam ne slaze sa sputavanjem seksualnog nagona, nego podstice njegovo zadovoljavanje. Ali, u isto vrijeme smo naglasili da to mora biti ucinjeno na odgovoran i zakonit nacin. Drugim rijecima, ukazali smo na to da u Islamu, seksualni nagoni mogu biti zadovoljeni na dva nacina: zakonit i nezakonit, moralan i nemoralan.

Kakav je kriterijum za odredjivanje moralnog i nemoralnog u islamskoj moralnosti? Islam, kao i bilo koja druga religija ili ideologija, ima odredjena osnovna vjerovanja a sva njegova ucenja moraju biti u skladu sa tim osnovama. Kamen temeljac Islama je vjera u Jednog Allaha, ne samo kao Stvoritelja, nego i kao Zakonodavca. Kuran nije samo duhovni vodic, to je izvor zakona koji uredjuju nas svakodnevni zivot. Rijec “islam” i znaci “pokoravanje volji Bozijoj.” Kuran jasno kaze: “Kada Allah i Poslanik Njegov nesto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne poslusa, taj je sigurno skrenuo sa pravog puta” (33:36).

Dakle, u Islamu, o ispravnom i neispravnom, o zakonitom i nezakonitom - odlucuju Allah i Njegov Poslanik. Pored toga, po nasem misljenju su imami Ehlulbejta najbolji tumaci Kurana, cuvari autenticnog Sunneta i zivi primjeri islamskih ucenja. Ukratko, kriterijumi zakonitog i nezakonitog u Islamu su Kuran, autenticni Poslanikov Sunnet i njegov Ehlulbejt.

Nasa vjera takodje naglasava da se sve sto je Allah odredio kao zakonito ili nezakonito zasniva na razumu - materijalnom, duhovnom ili oba. Ali, buduci da Allah sve zna, dok smo mi jos uvijek u plicaku dubokog okeana znanja, za nas nije uvijek moguce da razumijemo racionalnu podlogu svake Bozije odredbe. Osnovni koncept seksualnog morala - taj da seks nije zlo i da ga ne treba sputavati - je veoma ocigledan primjer jednog islamskog ucenja koje je u potpunoj harmoniji sa ljudskim razumom i prirodom.
Kada kazemo da Islam vjeruje u regulisanje naseg seksualnog ponasanja, postavljaju nam se pitanja o (1) moralnom regulisanju seksa i (2) licnoj slobodi u seksualnom ponasanju. Te dvije teme namjeravamo ukratko komentarisati prije zavrsetka ovog poglavlja.

Moralno regulisanje seksa
Prvo se postavlja pitanje da li se seksualnost ikako moze odredjivati moralom? Receno nam je da “...ne moze biti posebnog seksualnog morala. Moralnost... se ne povezuje sa seksualnim cinom, nego sa necim drugim na sta se moze odnositi. Mi mozemo razumno zabraniti seksualno nasilje, na primjer, ali to je zbog samog nasilja; razmatran sam po sebi i odvojen od nepredvidjenih okolnosti, seksualni cin nije ni ispravan ni pogresan, nego jednostavno prirodan” (56). Zakljucak je jednostavan: buduci da ne moze biti pravog seksualnog morala, onda ne bi trebalo biti nikakvih ogranicenja u seksualnom zadovoljavanju. Nista se ne bi trebalo smatrati nemoralnim ili nedozvoljenim! Ova ideja je sama po sebi apsurdna. Seksualnost je cin koji vecinom ukljucuje dvije osobe, a kada god su ukljucene dvije osobe, cak i na svetovnom planu, zakoni i odredbe koji bi regulisali njihovo ponasanje postaju nuzni.

Da bi se obezbijedila racionalna osnova za ovu ideju, ponekad se govori da se mnogi mentalni poremecaji i nervoza desavaju zbog nedostatka osjecaja seksualnosti. Preventivna mjera za takve nervoze i mentalne poremecaje je neograniceno zadovoljavanje seksualnog instinkta. Iskazano jednostavnim rijecima, zeli se reci da sto se vise restrikcija veze za seks, to ce on ljude vise zanimati i patice od osjecaja uskracenosti.

Previse slobodno zapadnjacko drustvo je uveliko omogucilo nekontrolisano seksualno ponasanje u posljednjih trideset godina. Imajuci na umu gore navedene argumente, covjek bi ocekivao da vidi opadanje broja silovanja, incesta, zlostavljanja djece ili seksualnih napada; to sve zbog smanjenja mentalnih poremecaja uslijed seksualne frustracije, a to opet zahvaljujuci seksualnoj slobodi. Ali, da li se to zaista desava? Naravno da ne! Statistike pokazuju da su svi takozvani efekti seksualne frustracije mnogostruko porasli, bez obzira na neobuzdano seksualno ponasanje u sezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama ovoga vijeka!Tako se dogodilo da je zapadni svijet, nakon sto se pobunio protiv sputavanja seksa od strane hriscanskog sistema, prihvatio neobuzdani seks kao normalnu i prirodnu pojavu.

Islam ne prihvata ideju sputavanja seksualnog instinkta; on umjesto toga ohrabruje ispunjavanje i zadovoljavanje takvih osjecaja na jedan odgovoran nacin. Kakve god da restrikcije Islam stavlja na seks, one se odnose samo na to na koji nacin treba zadovoljavati potrebu za njim. To se nimalo ne razlikuje od nacina na koji mi zadovoljavamo svoju potrebu za hranom; mora se jesti, ali se ne bi trebalo prejedati. Na slican nacin, covjek treba zadovoljiti svoje seksualne zelje, ali ne na racun drugih ljudi i njihovih prava, ili na racun sopstvenog tijela.

Nakon sto se pobunila protiv sputavajuceg seksualnog morala hriscanske crkve, zapadnjacka liberalna kultura je otisla do drugog ekstrema i apsolutno neobuzdanog seksa. Oni su napravili veliku gresku misleci da su zabrane u bilo kakvom obliku neprirodne i pogresne. Ali, cak je i Bertrand Rasel, koji je gorljivo podrzavao liberalne ideje, morao prihvatiti da su neke granice u seksualnom moralu nuzne. On pise: “Ja ne smatram da u seksu ne bi trebalo biti morala i samokontrole, jer ih mora biti, isto onako kako mora biti samokontrole i u uzimanju hrane. Sto se tice hrane, postoje tri vrste pravila, a ona se ticu zakona, manira i zdravlja. Smatramo da je nedozvoljeno krasti hranu, uzeti vise nego sto nam je potrebno kada jedemo u drustvu, i jesti na nacin na koji se veoma lako mozemo razboljeti. Slicna pravila su veoma vazna i sto se tice seksa, ali su u tom slucaju mnogo kompleksnija i ukljucuju mnogo vise samokontrole” (57).

Rasel je, s druge strane, imao poteskoca da pronadje novu osnovu seksualnog morala. Dilema sa kojom se danas suocava zapadni svijet je veoma elokventno predstavljena u onome sto je Rasel napisao. On kaze, “Ako treba da dozvolimo da jedan novi moral (neobuzdanog seksa) pocne da se razvija, on ce ici dalje nego sto je do sada otisao, i donijece poteskoce koje do sada nismo primjecivali. Sa druge strane, ako pokusamo da modernom svijetu nametnemo zabrane kakve su bile moguce u ranijem (hriscanskom) dobu, to ce nas odvesti do nemoguce strogih propisa, protiv kojih bi se ljudska priroda uskoro pobunila. To je toliko jasno da, kakve god da su opasnosti ili teskoce, mi moramo biti zadovoljni sa time da dopustimo da svijet ide naprijed a ne nazad. Za tu svrhu ce nam biti potreban jedan istinski novi moral. Pod novim moralom podrazumijevam da ce se i dalje morati priznavati propisi i pravila, iako ce ti propisi biti mnogo drugaciji od onih obaveza i duznosti koje su postojale u proslosti... Ne mislim da bi novi sistem morao ukljucivati neobuzdano predavanje impulsima vise nego stari, ali smatram da ce motivi i okolnosti pod kojima ce se impulsi obuzdavati morati biti razliciti od onih u proslosti” (58). Da je Rasel imao mogucnost da blize prouci Islam, siguran sam da bi u njemu nasao taj “istinski novi moral” koji regulise seksualno ponasanje bez “nemoguce strogih propisa.”

Islam i licna sloboda
Drugo pitanje sa kojim nas suocavaju oni koji zastupaju sekularne i liberalne poglede odnosi se na licnu slobodu. “Zar ne mogu biti slobodan da cinim ono sto zelim dok god to ne povrijedjuje prava drugih ljudi?” Mislim da je jako vazno istaci tu najvazniju razliku izmedju Islama i sekularisticke, liberalne ideje o licnoj slobodi. U sekularnom sistemu, prava su podijeljena na dvije grupe: na prava pojedinca i na prava citavoga drustva. Covjek moze raditi sta god zeli sve dok to ne ugrozava prava drugih ljudi. Da bi covjek bio prihvacen kao clan drustva, on mora prihvatiti granice svoje slobode. Licna sloboda je ogranicena jedino slobodom drugih. S druge strane, Islam dijeli prava na tri grupe: to su prava pojedinca, prava citavoga drustva, i Bozija prava. Covjek smije raditi sta god zeli, sve dok to ne povrijedjuje prava drugih ljudi i Allaha. Da bi postao musliman, covjek mora prihvatiti ove granice svoje licne slobode.

Jos jedna vazna razlika je u konceptu licnoga prava. U sekularnoj upotrebi, prava pojedinca se odredjuju uzimajuci u obzir prava drugih clanova drustva. Islam ide jedan korak naprijed i uci nas da cak i tijelo pojedinca ima svoja odredjena prava u odnosu na covjeka. Drugim rijecima, Islam poziva covjeka na odgovornost cak i za koriscenje sopstvenoga tijela. Covjeku nije dozvoljeno da zlostavlja ili povrijedi sopstveno tijelo. Allah kaze, “I sluh, i vid, i razum, za sve to ce se, zaista, odgovarati” (K. 17:36). Objasnjavajuci Sudnji dan, On kaze, “...na Dan kada protiv njih budu svjedocili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono sto su radili” (K. 24:24). “Danas cemo im usta zapecatiti, njihove ruke ce Nam govoriti, a noge njihove ce o onom sto su radili svjedociti” (K. 36:65). Imam Zejnu-l-Abidin u svom djelu Risaletu-l-hukuk opisuje prava koja nad covjekom imaju njegov jezik, usi, oci, stopala, sake, stomak i stidna mjesta. Ako covjek koristi svoje tijelo za grijeh i tako ga zlostavlja, onda je kriv za povrijedu prava sopstvenoga tijela; takodjer je kriv i za povrijedu Bozijih prava, jer nam je On povjerio ova tijela na upotrebu. Kuran kaze, “Vjernici su... oni koji stidna mjesta svoja cuvaju, osim od zena svojih... A oni koji pored toga traze (seksualno zadovoljstvo), oni u zlu sasvim pretjeruju” (23:5-6).

U Islamu, prava pojedinca nisu ogranicena samo pravima ostalih clanova drustva, nego i pravima njegovog sopstvenog tijela i Bozijim pravima. Razlog tome je veoma jednostavan: Islam ne dozvoljava pojedincu da unistava ili zlostavlja samoga sebe, a grijeh ili nemoral je sredstvo naseg upropastavanja. Ova granica se zasniva na ljubavi i brizi koju Milostivi Allah ima za nas. “Allah ne zeli da vam pricini poteskoce, vec zeli da vas ucini cistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni” (K. 5:6).
Islamski koncept licne slobode mozda izgleda restriktivan kada se usporedi sa onim slobodama koje postoje u sekularnom drustvu, ali je njegova racionalna osnova prihvatljiva, na indirektan nacin, cak i za sekularno drustvo. Logicna posljedica sekularne ideje o licnoj slobodi je ta da covjek moze uraditi sa samim sobom sta god mu je volja; jedina granica koja se ne smije prijeci je ta da on ne smije povrijediti prava drugih. Ali, Zapad nije uspio da u potpunosti prihvati ovu ideju, sto mozemo vidjeti po zakonima koji ogranicavaju izvjesna djela, na primjer samoubistvo ili koriscenje narkotika, ili onima koji nalazu izvjesne stvari kao sto je obavezno koriscenje sigurnosnih pojaseva pri voznji kolima. Koriscenjem droge, narkoman ne povrijedjuje prava drugih ljudi - osim, naravno, ako znacenje ovih termina ne prosirimo i na duhovne vrijednosti koje i ne spadaju u sekularni domen - ali zapadnjacko drustvo i dalje narkomaniju smatra protivzakonitom i preduzima korake kako bi sprijecilo ovisnike da uzimaju drogu. To se opravdava stavom da je duznost drustva da sprijeci svoje gradjane da povrijede sami sebe. Po ovim primjerima mozemo vidjeti da sekularni sistem napusta logicne posljedice svoje verzije individualne slobode. Jedina preostala razlika izmedju sekularnih i islamskih stavova je ta da ovi prvi daju pravo samom drustvu da postavlja granice, dok ovi drugi samo Allahu daju to pravo.

Kao zakljucak, mozemo reci da islamski stav ne zabranjuje samo djela koja povrijedjuju prava drugih ljudi, nego i ona koja povrijedjuju prava samog covjekovog tijela. Ti stavovi se zasnivaju na brizi i ljubavi koje Allah ima za ljudska bica.

--------------------------------------------------

Literatura:

57. Russel, Marriage and Morals (Brak i moral), str. 293-
294.
58. Russel, Marriage and Morals, str. 91-92.

 

Nazad na sadržaj