|
1. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
2. Elif-lâm-mîm-sâd.
3. Objavljuje ti se Knjiga – i neka ti u grudima ne bude nikakve tegobe
zbog nje da njome opominješ i da vjernicima bude pouka.
4. Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne slijedite
nekog drugog zaštitinika ili prijatelja pored Njega! – A kako vi malo
pouku primate!
5. Koliko smo Mi samo gradova razorili! I kazna Naša im je dolazila noću
ili danju kad bi poslijepodne prilegli,
6. a kada bi ih kazna Naša zadesila, jadikovanje njihovo se svodilo samo
na riječi: “Nasilnici smo, zaista bili!”
7. I sigurno ćemo pitati one kojima smo poslanike slali, a pitaćemo,
doista, i poslanike,
8. i izložićemo im, pouzdano, sve što o njima znamo, jer Mi nismo odsutni
bili.
9. Mjerenje toga dana biće pravedno: oni čija dobra djela prevagnu, oni će
šta žele postići;
10. a oni čija dobra djela budu lahka, oni će, zato što su prema znakovima
Našim nepravedni bili, stradati.
11. Mi smo vam na Zemlji moć dali i na njoj vas životnom opskrbom
snabdjeli. – A kako vi malo zahvaljujete!
12. Mi smo vas stvorili i onda vam oblik dali, i onda melekima rekli:
“Učinite sedždu pred Ademom!” i oni su sedždu učinilu, a Iblis nije; on
nije bio od onih koji sedždu čine.
13. “Šta te je spriječilo da učiniš sedždu kad sam ti naredio?” – upita
On. – “Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače”
– odgovori on.
14. “E onda silazi iz ovoga” – reče On -, “ne priliči ti da u njemu
prkosiš; izlazi, ti si, zaista od onih prezrenih!”
15. “Daj mi vremena do dana njihova oživljenja!” – zamoli on.
16. “Daje ti se vremena!” – reče On.
17. “E zato što si me u zabludu odveo” – reče - “kunem se da ću ih na Tvom
pravom putu presretati,
18. pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš
ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!”
19. “Izlazi iz njega, ponižen i prognan!” – reče On. “Oni koji te budu
slijedili od njih, zaista ću sa vama svima džehennem napuniti!
20. A ti, o Ademe, i žena tvoja u džennetu stanujte i odakle gdje god
hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da nepravednici ne
budete!”
21. I šejtan im poče šaputati da bi im otkrio ono što je bilo od njih
skriveno od njihove sramote, i reče: “Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo
samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili”, -
22. i zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!”
23. I na prevaru ih zavede. A kad oni drvo okusiše, sramota njihova im se
ukaza i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. “Zar vam to drvo
nisam zabranio?! – zovnu ih Gospodar njihov – “i rekao vam da vam je
šejtan, zbilja, otvoreni neprijatelj.””
24. “Gospodaru naš“, - rekoše oni – “nepravdu smo prema sebi učinili, i
ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti gubitnici.”
25. “Silazite” – reče On – “jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji
ćete boraviti i opskrbu imati za određeno vrijeme.”
26. ”Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti” –
reče On.
27. O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja pokriva stidna mjesta vaša
i služi vam kao ukras; ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje. –
To su neki Allahovi znakovi da bi oni savjet primili.
28. O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je
roditelje vaše iz dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im
sramotu njihovu pokazao! On vas vidi, on i pleme njegovo, odakle vi njih
ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima i prijateljima onih koji ne
vjeruju.
29. A kada urade neko ružno djelo, govore: “Zatekli smo pretke naše da to
rade, a i Allah nam je to zapovjedio.” Reci: “Allah ne zapovijeda da se
rade ružna djela! Zar o Allahu govorite ono što ne znate?”
30. Reci: “Gospodar moj naređuje – pravednost. I obraćajte se samo Njemu
kad god obavljate molitvu, i molite Mu se iskreno Mu ispovijedajući vjeru!
Kao što vas je iz ničega stvorio, tako će vas ponovo oživjeti.
31. On jednima na pravi put ukazuje, a drugi su zaslužili da u zabludi
budu; oni, mjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju i vjeruju da uputu
primaju.
32. O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite! I
jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.
33. Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje
stvorio, i dobre stvari koje se koriste za opskrbu?” Reci: “Ona su za
vjernike na ovom svijetu, na onom svijetu su samo za njih.” Eto, tako Mi
podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju.
34. Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe,
i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu pridružujete ono za šta On
nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.”
35. Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za
tren jedan ni odložiti ni ubrzati.
36. O sinovi Ademovi, kad vam između vas samih budu dolazili poslanici
koji će vam o znakovima Mojim govoriti, - onda se oni koji se budu Allaha
bojali i sebe na bolje promijenili neće ničega bojati niti će bilo za čim
tugovati;
37. a oni koji znakove Naše budu poricali, i prema njima se budu oholo
odnosili, biće stanovnici u vatri, u njoj će vječno ostati.
38. Ima li, onda, nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži ili
poriče Njegove znakove? Takve će stići ono što im je određeno u knjizi.
Sve dok, kada im izaslanici Naši dođu da im dušu uzmu, oni ne kažu: “A
gdje su oni koje ste se, umjesto Allahu, prizivali?” – “Izgubili su nam
se” – odgovoriće, i sami protiv sebe posvjedočiti da su nevjernici bili.
39. “Ulazite u džehennem s narodima, sa džinnovima i ljudima koji su prije
vas bili i nestali!” – reći će On. I kad god neki narod uđe, proklinjaće
onaj narod prošli za kojim se povodio. A kad jedan za drugim u njega dođu,
tada će zadnji reći o prvom: “Gospodaru naš, ovi su nas u zabludu odveli,
zato im podaj dvostruku patnju u vatri!” – “Za sve će biti dvostruka!” –
reći će On-, “ali vi ne znate.”
40. Onda će prvi reći drugom: “Pa vi niste ni po čemu bolji od nas! Zato
iskusite patnju za ono što ste radili.”
41. Onima koji znakove Naše budu poricali i prema njima se budu oholo
odnosili – kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će debelo uže kroz
iglene uši proći nego što će oni u džennet ući. Eto tako ćemo Mi grešnike
kazniti.
42. U džehennemu će im ležaj i pokrivači od vatre biti. Eto tako ćemo Mi
zlikovce kazniti.
43. A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi nikog ne
zadužujemo mimo njegovih mogućnosti – biće stanovnici dženneta, u njemu će
vječno ostati.
44. Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti; ispod njih će rijeke teći, i
oni će govoriti: “Hvaljen neka je Allah, koji nas je na ovo uputio; i mi
sigurno ne bismo upućeni bili da nas Allah nije uputio. Poslanici
Gospodara našeg su zaista istinu donosili”, i njima će se doviknuti: “Taj
džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!”
45. I stanovnici dženneta će stanovnike vatre dozivati: “Mi smo našli da
je istinito ono što nam je Gospodar naš obećao, da li ste i vi našli da je
istinito ono što vam je Gospodar vaš obećao?” – “Jesmo!” – odgovoriće. A
onda će jedan glasnik viknuti među njima: “Neka je Allahovo prokletstvo
nad nepravednicima,
46. koji su od Allahova puta odvraćali i nastojali da ga iskrive, i koji u
onaj svijet nisu vjerovali!”
47. Između njih biće pregrada, a na uzvišenjima ljudi koji će svakog po
obilježju njegovom poznati. I oni će stanovnicima dženneta viknuti: “Mir
vama!” – dok još nisu ušli u nj, a jedva će čekati.
48. A kada im pogledi skrenu prema stanovnicima džehennema, uzviknuće:
“Gospodaru naš, na daj nam da budemo s narodom grešnim!”
49. Oni koji će na uzvišenjima biti zovnuće neke ljude, koje će po
obilježjima njihovim poznati, i reći će: “Šta vam koristi ono što ste
zgrtali i to što ste se oholo držali?
50. Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće
stići? Uđite u džennet, nikakva straha za vas neće biti, i ni za čim vi
nećete tugovati!”
51. I stanovnici vatre dozivaće stanovnike dženneta: “Prolijte na nas vode
ili nešto od onoga čime vas je Allah obdario!” – a oni će reći: “Allah je
to dvoje zabranio nevjernicima,
52. kojima je vjera njihova bila igra i zabava i koje je život na Zemlji
bio obmanuo.” Sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će
na ovaj Dan pred Nama stajati i zato što su znakove Naše poricali.
53. A Mi ovima objavljujemo Knjigu koju smo kako Mi znamo objasnili, da
bude putokaz i milost narodu koji vjerovali.
54. Čekaju li oni da dođe tumačenje njeno? Onoga dana kada dođe tumačenje
njeno, reći će oni koji su ga zaboravili ranije: “Istinu su poslanici
Gospodara našeg donosili! Da nam je zagovornika kakva, pa da se za nas
zauzme ili da nam je da budemo vraćeni, pa da postupimo drukčije nego što
smo postupili!” Ali, duše su svoje izgubili, i napustilo ih je ono što su
izmišljali.
55. Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest vremenskih
razdoblja stvorio, i onda se na Prijestolju ustoličio; On tamom noći
prekriva dan, koji ga u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se
pokoravaju Njegovoj volji. Zar Njemu ne pripada stvaranje i naredbovanje!?
Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!
56. Molite se Gospodaru svome ponizno i tajno; zaista On ne voli
prijestupnike.
57. I ne pravite nered na Zemlji nakon što je na njoj red uspostavljen; i
Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih
koji dobra djela čine.
58. On je Taj koji šalje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad
oni pokrenu teške oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na
njega kišu spustimo i učinimo da uz njenu pomoć rastu plodovi svakovrsni.
Isto ćemo tako mrtve oživjeti da biste se sjetili.
59. Plodna zemlja, voljom Gospodara njezina, daje usjeve, a ona neplodna
daje tek s mukom. Eto, tako Mi objašnjavamo znakove narodu koji zahvaljuje.
60. Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. “O narode moj,” – govorio je on –
“Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista
plašim za vas patnje na Velikom danu!”
61. A glavešine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u
pravoj zabludi.”
62. “O narode moj,” – govorio je on – “ nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego
sam poslanik Gospodara svjetova;
63. poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i iskren savjet vam dajem; a
ja od Allaha znam ono što ne znate vi.
64. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku,
jednom od vas, da vas opominje, da biste se Allaha bojali i pomilovani
bili?”
65. Ali, oni su ga lažovom smatrali, pa smo njega i one koji su bili uz
njega u lađi spasili, a one koji su znakove Naše nijekali – potopili;
uistinu, to je bio slijep narod.
66. I narodu ‘Âda – njihova brata Hűda. “O narode moj,” – govorio je on –
“Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se Allaha ne
bojite?”
67. Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi
smatramo da si ti doista glup, i mi mislimo da si ti zaista lažac”.
68. “O narode moj”, - govorio je on – “nisam ja glup, nego sam poslanik
Gospodara svjetova;
69. dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam provjerljivi
iskreni savjetnik.
70. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku,
jednom od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima
Nuhova naroda učinio; i to što ste krupna rasta – Njegovo je djelo. I neka
su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste uspješni bili.”
71. “Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima
su se klanjali preci naši napustimo? – govorili su oni . “Učini da nas
snađe to čime nam prijetiš, ako je istina to što govoriš!”
72. “Već vas je stigla kazna i gnjev Gospodara vašeg!” – govorio je on.
“Zar sa mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojima ste ih vi i preci
vaši nazvali, a o kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato čekajte, i
ja ću s vama čekati!”
73. I Mi smo iz milosti Naše njega i one koji su bili uz njega spasili, a
do posljednjeg istrijebili one koji su znakove Naše nijekali i koji nisu
vjerovali.
74. I narodu Seműda – njegova brata Saliha. “O narode moj,” – govorio je
on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Zaista vam je
došao jasan znak od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak.
Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas
patnja nesnosna stigne!
75. I sjetite se kada vas je učinio nasljednicima poslije naroda ‘Âda i na
Zemlji nastanio pa u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće
klešete. Imajte na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered
praveći!”
76. A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše one prema
kojim su oholi bili, one među njima koji su vjerovali: “Vjerujete li vi da
je Salih poslan od Gospodara svoga?” – “Mi, uistinu, vjerujemo u ono što
je po njemu objavljeno” – odgovoriše oni.
77. “A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete” – rekoše oni koji
su bili oholi.
78. I osakatiše onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga prekršiše i rekoše:
“O Salihu, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik.”
79. I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi,
nepomični,
80. a on ih je već bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam
poslanicu Gospodara svoga i iskreno vas savjetovao, ali vi ne volite one
koji savjetuju.”
81. I Luta – kad reče narodu svome: “Zašto činite razvrat koji niko prije
vas na svijetu nije činio?
82. Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod
koji sve granice zla prelazi!”
83. A odgovor naroda njegova glasio je: “Istjerajte ih iz grada vašeg, oni
su ljudi-čistunci!”
84. I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim žene njegove; ona je
ostala s onima koji su iza ostali.
85. I na njih smo neku kišu spustili, pa pogledaj kako su razvratnici
skončali.
86. A narodu Medjena – njegova brata Šu’ajba. “O narode moj”, - govorio je
on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam
jasan znak od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i
ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je
već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.
87. I ne postavljajte zasjede na svakom putu, prijeteći i od Allahova puta
odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći da ga iskrivite. I sjetite se
kada vas je bilo malo i da vas je On umnožio, a pogledajte kako su
skončali oni koji su nered pravili.
88. I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne
vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!”
89. Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: “Sigurno
ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg
istjerati, ili ćete se vi bezuvjetno u vjeru našu vratiti.” – “Zar i
protiv naše volje?” – reče on.
90. “ Zaista bismo na Allaha laž iznijeli ako bismo se u vjeru vašu
vratili nakon što nas je Allah iz nje spasio. Za nas nije da joj se
vratimo osim ako bi to želio Allah, Gospodar naš; Gospodar naš znanjem
Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i
narodu našem, Ti si sudija najbolji!”
91. A glavešine naroda njegova, one koje nisu vjerovale, rekoše: “Ako
pođete za Šu’ajbom, bićete sigurnio gubitnici.”
92. I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi,
nepomični.
93. Oni koji su smatrali Šu’ajba lašcem – kao da nikada u njoj nisu ugodno
živjeli; oni koji su smatrali Šu’ajba lašcem, oni su gubitnici bili.
94. A on ih je već bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam
poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa kako da tugujem za narodom
nevjerničkim?!”
95. I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike
njegove neimaštinom i bolešću nismo kaznili da bi oni (pred Allahom)
ponizni postali.
96. Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi umnožili i
počeli govoriti: “Naše pretke su pogađale žalosti i radosti!” – i tada
bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili.
97. A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i bogobojazni bili, Mi
bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa
smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.
98. A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći
noću dok budu spavali?
99. Ili su stanovnici sela i gradova sigurni da ih naša kazna neće stići
danju dok se budu zabavljali?
100. Zar misle da su sigurni od onog što Allah smišlja? Ali, samo narod
kome propast predstoji misli da je siguran od onog što Allah smišlja.
101. Zar onima koji nasljeđuju zemlju prijašnjih stanovnika njezinih ne
služi kao uputa da, ako budemo htjeli, možemo i njih zbog grijehova
njihovih kazniti i srca njihova zapečatiti, pa savjet neće poslušati.
102. O tim gradovima Mi ti neke događaje njihove kazujemo. Poslanici
njihovi su im jasne znakove donosili, ali oni nisu htjeli da povjeruju u
ono u što su prije nijekali. Eto tako Allah srca nevjernika zapečati.
103. Našli smo da se većina njih zavjeta nije držala, i našli smo da su
većinom, doista, teški grešnici bili.
104. Zatim smo, poslije njih, poslali Musaa faraonu i glavešinama njegovim
sa znakovima Našim, ali su se oni nepravedno prema njima ponijeli; Pa
pogledaj kako su skončali oni koji su nered činili.
105. I Musa reče: “O faraone, je sam poslanik Gospodara svjetova!
106. Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan znak
od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!”
107. “Ako si donio kakav znak” – reče, “pokaži ga, ako istinu govoriš“.
108. I on baci svoj štap – kad on prava zmijurina;
109. i izvadi ruku svoju – ona za prisutne postade bijela.
110. Glavešine naroda faraonova povikaše: “Ovaj je, doista, vješt
čarobnjak,
111. on hoće da vas izvede iz zemlje vaše, pa šta predlažete?”
112. “Zadrži njega i brata njegova - rekoše - “a pošalji u gradove one
koji će sakupljati,
113. preda te će sve vješte čarobnjake dovesti”.
114. I faraonu čarobnjaci dođoše. “Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako
budemo pobjednici?” – upitaše.
115. “Da” - reče – “i bićete mi, zaista, bliski”.
116. “O Musa” - rekoše onda – “hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?”
117. “Bacite vi” - reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako
ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.
118. I Mi naredismo Musau: “Baci štap svoj!” – i on odjednom proguta sve
ono čime su oni bili obmanu izveli.
119. I tako istina na vidjelo izbi i propade sve ono što su oni priredili,
120. i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi,
121. a čarobnjaci se licem na tle baciše.
122. “Mi vjerujemo u Gospodara svjetova” - povikaše,
123. “Gospodara Musaova i Harunova!”
124. “Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!” – viknu
faraon. – “Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste
iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi!
125. Izodsjecaću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda će
vas sve razapeti!”
126. A oni rekoše: “Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!
127. Ti nam se svetiš samo to što smo u znakove Gospodara našeg
povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam strpljenja da
izdržimo i učini da kao vjernici umremo!”
128. A glavešine naroda faraonova rekoše: “Zar ćeš ostavi Musaa i narod
njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?” – On
reče: “Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu;
mi, uistinu, vladamo njima”,
129. Musa reče narodu svome: “Molite Allaha da vam pomogne i budite
strpljivi; zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od
robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali”.
130. “Zlostavljani smo” – rekoše oni – “prije nego što si nam došao, a i
nakon što si nam došao!” A Musa reče: “Gospodar vaš će neprijatelja vašeg
uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete
postupati.
131. I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi
se opametili.
132. I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslužili”, a kad
bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu
nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što
većina njih ne zna!
133. I govorili su: “Kakav god znak da nam doneseš da nas njime opčaraš,
mi ti nećemo vjerovati!”
134. Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i
krv – sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod grešni su bili.
135. I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: “O Musa, moli se, u naše
ime, Gospodaru svome – zbog onog što ti je On obećao: ako nas oslobodiš
nevolje, mi ćemo, zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove sigurno
poslati”.
136. I pošto bismo ih nevolje oslobodili – do vremena do kojeg im je bilo
određeno da je podnose, - oni bi, odjednom, obećanje prekršili.
137. Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša
poricali i prema njima ravnodušni bili,
138. a potlačenom narodu dadosmo u nasljeđe istočne i zapadne krajeve
zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima
Israilovim bilo je ispunjeno – zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo
ono što su faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli.
139. I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod
koji se klanjao kumirima svojim “O Musa,” – rekoše – “napravi i ti nama
boga kao što i oni imaju bogove!” – “Vi ste, uistinu, narod koji nema
pameti!” – reče on.
140. “Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovjedaju i beskorisno će im
biti ono što rade.
141. Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad
ostalog svijeta uzdigao?”
142. I pošto smo vas Mi od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas
neizmjerno mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu
ostavljali, - to je bilo teško iskušenje Gospodara vašeg.
143. I Mi odredismo za Musaa trideset noći, i dopunismo ih još sa deset,
pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov upotpuni na četrdeset noći.
A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: “Zastupaj me u narodu mome, i red
pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!”
144. I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov
progovori, on reče: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – “Nećeš Me
nikad vidjeti” – reče - “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na
svom mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga
sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče:
“Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!”
145. “O Musa”, - reče On – “Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom
poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!”
146. I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za sve.
“Prihvati ih čvrsto, a narodu svome zapovjedi da se prihvate onoga što je
u njima najbolje!” A pokazaću vam i zemlju grešnika.
147. Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na
Zemlji oholili. I kakav god oni znak vide neće u njega vjerovati. I ako
vide kako treba pravo postupati – neće tako postupati, a ako vide kako se
krivo postupa – tako će postupati. To je zato što su dokaze Naše poricali
i što su prema njima nemarni bili.
148. A onima koji znakove naše i susret na onom svijetu budu nijekali,
biće poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni nego kako su
radili?
149. I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip
teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem
pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše, i nepravedni bješe.
150. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni
rekoše: “Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista
ćemo biti izgubljeni!”
151. A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: “Ružno li
je to čime ste me poslije odlaska moga zamijenili! Zar da požurite odluku
Gospodara vašeg?” – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga
vući sebi. “O sine majke moje,” – reče Harun – “narod me je slabim držao i
umalo me nije ubio; ne čini da se dušmani raduju nesreći mojoj i ne
smatraj me jednim od onih koji su nepravedni.”
152. “Gospodaru moj,” – zamoli Musa – “oprosti meni i bratu mome i učini
da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!”
153. One koji su tele prihvatili stići će srdžba Gospodara njihova i
poniženje još na ovom svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži.
154. A onima koji rđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici
postanu – zaista Gospodar tvoj, poslije toga, oprašta i samilostan je.
155. I kad Musaa srdžba minu, on uze ploče u čijim spisima je bilo
uputstvo i milost za one koji se Gospodara svoga boje.
156. I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi za Naše mjesto susreta.
A kad ih zadesi potres, on reče: “Gospodaru moj, da si htio, mogao si i
njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su
uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u
zabludu odvodiš, a kome hoćeš, na pravi put ukazuješ; Ti si Zaštitnik naš,
pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti si najbolji od onih koji praštaju;
157. I dosudi nam milost na ovom svijetu, i na onom svijetu - mi smo
upućeni Tebi!” – “Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću” – reče On - “a
milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji su bogobojazni i milostinju
daju, i onima koji u znakove Naše vjeruju,
158. onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji nije bio učen
ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana
nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih ih
odvraćati, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će
ih osloboditi tereta i lanaca koji su ih teretili. Zato će oni koji budu u
njega vjerovali, koji ga budu podržavali i poštovali, i svjetlo s njim
poslano slijedili – oni će uspješni biti.
159. Reci: “O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik; Onoga čija je
vlast na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i
smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika,
koji nije učen da čita i piše, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; i
njega slijedite – da biste bili uputom vođeni!”
160. U narodu Musaovu ima grupa koja istinom upućuje i koja prema njoj
pravedno sudi.
161. I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad
mu je narod njegov vode zatražio: “Udari štapom svojim po stijeni!” – i iz
nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I
Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: “Jedite
lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!” Oni nisu Nama nepravdu učinili,
sami su sebi nepravedni bili.
162. A kada im je bilo rečeno: “Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle
hoćete i recite: “Oprosti!” a na kapiju uđite glava pognutih – oprostićemo
vam grijehe vaše, a onima koji dobra djela čine daćemo i više”, -
163. onda su oni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je
bila rečena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato što su stalno
nepravedni bili.
164. I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o
suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu
svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih
u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili.
165. A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah
uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se
pred Gospodarem vašim opravdali i da bi oni bogobojazni bili.”
166. I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji
su od navaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grešnike, zato
što su stalno u grijehu bili.
167. I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo,
Mi smo im rekli: “Postanite majmuni prezreni!”
168. I kad Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta slati protiv njih
nekoga ko će ih najgori način tlačiti. Gospodar tvoj, doista, brzo se
sveti, i On, doista, oprašta i samilostan je.
169. I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i
onih koji to nisu; i dobrim i zlim smo ih kušali da bi se opametili.
170. I poslije njih došla su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila – oni
se bave nevažnim stvarima ovoga prolaznog svijeta i govore: “Biće nam
oprošteno!” I ako im nešto slično nevažno dođe oni se toga prihvate. Zar
od njih nije uzet zavjet Knjige da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj
svijet je bolji za one koji se Allaha boje, zar ne razumijete!?
171. A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu – pa, Mi
doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji su čestiti.
172. A kada smo iznad njih brdo podigli - činilo se kao oblak - oni su
mislili da će na njih pasti. “Prihvatite čvrsto ono što smo vam dali, i
neka vam je na umu ono što je u njemu – da biste bili bogobojazni!”
173. I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo
njihovo i zatražio od njih da posvjedoče za sebe: “Zar Ja nisam Gospodar
vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na sudnjem
danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali”,
174. Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim
smatrali, a mi smo potomstvo poslije njih. Zar ćeš nas uništiti za ono što
su činili dobra kvarioci?”
175. I tako, eto, Mi detaljno iznosimo znakove, da bi oni došli sebi.
176. I kaži im vijest o onome kome smo znakove Naše dali, ali koji se od
njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao.
177. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom
svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj
psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet
isplažena jezika dahće. Takav je primjer naroda koji Naše znakove niječe;
zato kazuj događaje da bi oni razmislili.
178. Loš je primjer narod koji Naše dokaze niječe, i on zlo čini sam sebi.
179. Upućen je onaj koga Allah uputi, a koga On ostavi u zabludi - taj će
gubitnik biti.
180. Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju
– a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a
njima ne čuju; oni su kao stoka, ne! oni su i gori – to su oni nemarni.
181. Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih
koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!
182. A među onima koje stvaramo ima grupa ljudi koji (druge) upućuju
istinom i koji prema njoj pravedno sude.
183. A one koji naše znakove niječu Mi ćemo malo po malo, a da oni neće ni
znati, u propast voditi.
184. i davaću im vremena; obmana Moja doista je jaka.
185. Zar neće razmisliti!? Njihov drug nije lud; on samo otvoreno opominje.
186. I zar ne vide carstvo nebesa i Zemlje i sveme ono što je On stvorio,
i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koji će govor poslije ovoga
povjerovati?
187. Koga Allah u zabludi ostavi, niko ga ne može na pravi put uputiti! On
će ih ostaviti da u griješenju svome izgubljeni lutaju.
188. Pitaju te o Času kada će se zbiti. Reci: “Znanje o tome ima Gospodar
moj. Niko ga osim Njega ne može otkriti. Težak je to teret nebesima i
Zemlji. Sasvim neočekivano će vam doći”. Pitaju te kao da si ti udetalje
upoznat s njim. Reci: “Znanje o tome ima Allah, ali većina ljudi ne zna”.
189. Reci; “Ja nisam u stanju sebi neku korist pribaviti ili od sebe kakvu
štetu otkloniti osim onoga što Allah hoće. A da znam neviđeno, stekao bih
mnoga dobra i zlo me ne bi doticalo. Ali ja samo čovjek koji donosi
opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.”
190. On je taj koji vas je od jedne duše stvorio, a od nje druga njegova
učinio da bi se u njoj smirio. I kada on nju obljubi, ona zanosi lahko
breme pa s njim hodi; a kad joj ono oteža, njih dvoje mole Allaha,
Gospodara svoga: “Ako nam daruješ čestita potomka, bićemo, zaista zahvalni!”
191. Ali kad im On daruje čestita potomka, oni druge pridruže Njemu u
onome što im On daje – a Allah je vrlo visoko iznad onih koje Njemu
pridružuju!
192. Zar Mu pridružuju one koji ne mogu ništa da stvore, i sami su
stvoreni,
193. i koji im ne mogu pomoći niti mogu da pomognu sebi?
194. I ako ih pozovete uputstvu, neće vas slijediti; isto vam je pozivali
ih ili šutjeli.
195. Zaista su onî, koje vi pored Allaha prizivate, robovi, kao i vi. Pa,
vi ih prizivajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite!
196. Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju,
imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: “Zovite
božanstva vaša, pa protiv mene kakvo hoćete lukavstvo smislite i ne
odugovlačite.
197. “Moj zaštitnik je Allah koji Knjigu objavljuje i On se o dobrîma
brine”.
198. A onî, koje vi pored Njega prizivate, ne mogu ni vama ni sebi pomoći.
199. I ako ih pozoveš uputstvu, oni ne čuju; vidiš ih kako te gledaju, ali
oni ne vide.
200. Drži se oprosta; traži da se čine dobra djela; i neznalica se kloni!
201. A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha;
On uistinu sve čuje i zna.
202. Oni koji se Allaha boje, čim ih zla misao od šejtana dodirne, Allaha
se sjete, i odjednom oni ispravno vide.
203. Dok njihovu braću šejtani podržavaju u zabludi, i onda se oni u
griješenju ne ustežu.
204. Kad im nijedan ajet ne doneseš, oni govore: “Zašto ga sam ne sastaviš!”
– Reci: “Ja slijedim samo ono što mi Gospodar moj objavljuje.” Ovo su
prosvjetljenja od Gospodara vašeg i uputstvo i milost za ljude koji
vjeruju.
205. A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.
206. I spominji Gospodara u sebi ponizno i sa strahopoštovanjem, ne
podižući jako glas, ujutro i naveče, i ne budi nemaran.
207. Oni koji su kod Gospodara tvoga doista ne zaziru da Mu se klanjaju;
Njega veličaju i hvale, i pred Njim licem na tle padaju.
Nazad na sadržaj Kur'ana
|