Naš je terorizam najveći

 New Statesman - Piše: John Pilger

 

Svijet se neprijateljski dijeli u dva tabora: islam i "mi". Ovo je konstantna poruka zapadnih vlada, štampe, radija i TV. Umjesto islama, čitaj teroristi. Podsjeća na hladni rat, kada je svijet bio podjeljen između 'crvenih' i nas. I čak je postojala strategija uništenja 'njih' da bi smo se mi odbranili. Danas znamo (ili bi trebali znati) da je ovo bila farsa i da je sovjetska opasnost bila samo zamišljena za konzumiranje od strane širokih masa.

 

Svaki dan, kao i u vrijeme hladnog rata, pokazuje nam se jednostrana stvarnost. Kroz ovu prizmu posmatrano, naše vođe čine greške, ali njihove dobre namjere se ne stavljaju u pitanje. "Idealizam" i "dobronamjernost" Tonyja Blaira, propagiraju njegovi mainstream kritičari. Iako je Blair krivac za ubistvo 37.000 iračkih civila, njegovi taktički manevri (ali ne i njegove žrtve) su predmet izvještavanja. Povodom nedjela u Beslanu Blair može bez ironije ili proturječnosti da kaže da "ovaj međunarodni terorizam neće pobjediti". Ovo su iste riječi koje je izgovorio Mussolini nakon što je bombardovao civile u Etiopiji.

 

Postoji malo heretika, koji gledaju iza prizme i koji prepoznaju potpunu neiskrenost Blaira i njegovih kolaboratera u njihovim ratnim zločinima. Oni javnosti predstavljaju dokaze njihovog cinizma i nemorala i oni imaju podršku širokih masa, čija svijest nikada nije bila veća. To je strasna svejednost britanske javnosti, ako ne i prezir za političkim igrama Blaira i Browna i njihovo rastuće zanimanje za svijet kakav on uistinu jeste, nešto što moćnike čini nervoznim. Da pogledamo na neke primjere kako nam se nudi viđenje na svijet i kakav taj svijet u stvari jeste. Okupacija Iraka nam se predstavlja kao haos: nespretna i nekompetentna američka vojska se bori protiv islamskih fanatika. U stvarnosti okupacija je sistematski krvoločni napad na civile od strane koruptne američke vojske, koju su njihovi pretpostavljeni u Washingtonu odobrili. Prošlog maja Amerikanci su koristili tenkove i helikoptere da bi napali Faludžu. Priznali su ubistvo 600 ljudi, što je mnogo veći broj nego cifra ubijenih civila od strane "pobunjenika" tokom čitave prošle godine. Američki generali su bili iskreni; ovaj besmisleni pokolj je bila osveta za ubistvo trojice američkih vojnika. 60 godina ranije pripadnici SS divizija su ubili 600 francuskih civila u selu Oradour-sur-Glane kao osvetu za otmicu jednog njemačkog oficira od strane francuskog otpora. Ima li ovdje uopšte razlike?

 

Ovih dana Amerikanci raketiraju Faludžu i druge gusto naseljene gradove; ubijajući tako cijele porodice. Ako riječ "terorizam" ima neko moderno značenje, onda je to terorizam industrijskih zemalja. Englezi imaju drugi stil. Do sada je poznato 40 slučajeva u kojima su Englezi ubili Iračane. Samo jedan vojnik je izveden pred sud.

 

Samo kroz spoznaju državnog terorizma moguće je razumjeti terorizam pojedinaca i grupa, koji je u poređenje sa državnim terorizmom mali i neznatan. Za izvor njihovog terorizma ne postoji ime u medijima. Na ovaj način je Izraelu pošlo za rukom da ubjedi svijet, da su oni žrtva terorizma, iako je njihov planski terorizam uzrok akcija palestinskih samoubica. BBC reporteri nikada ne nazivaju akcije Izraela terorizmom; ovaj pojam pripada isključivo Palestincima, koji su zatočeni u sopstvenoj zemlji. Nije iznenađujuće da je univerzitet u Glasgowu nedavno dokazao, da mnogi TV gledaoci u Engleskoj vjeruju da su Palestinci napadači i okupatori Izraela.

 

7. septembra 2004 je jedan palestinski samoubica ubio 16 Izraelaca u gradu Beersheba. Svaka TV stanica je dozvolila izraelskoj vladi da iskoristi priliku za gradnju aparthejdskog zida - pri čemu taj zid i jeste uzrok palestinskog nasilja. Skoro svaki TV izvještaj je ovaj napad okarakterisao kao kraj jedne petomjesečne periode "relativnog mira i zatišja". Za vrijeme ovog mira i zatišja ubijeno je 400 Palestinaca, od kojih su 73 bila djeca. Jedan 13 godišnjak je ubijen nakon što je metak prostrijelio njegovo srce, jednoj petogodišnjakinji je razneseno lice, kada je ruku pod ruku išla sa svojom sestrom. Tijelo 14-godišjneg Madžida je izbušeno sa 18 izraelskih metaka, kada su on i njegova porodica htjeli da pobjegnu iz kuće koju su srušili izraelski vojnici.

 

Ništa od ovoga u Engleskoj nije izvještavano kao terorizam. U stvari o ovome se nije nikako ni izvještavalo. Na kraju krajeva to je bila perioda mira i zatišja. 19. maja izraelski helikopteri su pucali po mirnim demonstarntima, i ubili su osmoro njih. Istina o Čečeniji se na sličan način zataškava. 4 februara 2000 godine ruski avioni su napali čečensko selo Katir Jurt. Pri tome su koristili tzv. "vakuumske bombe", iz kojih izlaze gasovi benzina koji ''isisavaju'' ljudska pluća. Rusi su bombardovali konvoj preživjelih, koji su se nalazili pod bijelom zastavom. Ubili su 363 muškarca, žene i djece. To je bio jedan od mnogih, relativno nepoznatih činova terorizma u Čečeniji, kojeg je počinila ruska država, čiji predsjednik Putin ima potpunu solidarnost zapadnih vladara.

 

"Mali broj nas", napisao je Arthur Miller, " u stanju su da shvate da je država izgubila razum i da ubija toliko nedužnih ljudi. Ovo ne možemo shvatiti. I zbog toga se dokazi moraju odbacivati." Krajnje je vrijeme da prestanemo odbacivati ovo što je očigledno.

 

Izvor: New Statesman