Mnogi roditelji imaju poremecene ili mucne odnose sa svojom djecom. Cak i najmanja djeca postanu izvori muka sa njihovim dosadjivanjem, neprestalnim trazenjima, zahtjevima, cmizdrenjem i neslusanjem. Zivot u porodici bi trebao biti uzivajuci i radostan. Medjutim, u mnogim porodicama to nije tako. Ali, mnogi problemi i muke oko podizanja djece su potpuno nepotrebni i otklonjivi. Ako bi roditelji zrtvovali malo vremena i truda da poboljsaju nacin odgoja, pronadju greske i stvore nove strategije i planove, mnogo bi im se isplatilo. Mala izmjena u odnosenju ili ponasanju u stanju je uciniti zivot srecnijim i za dijete i za roditelja. Nabrojat cemo neke od najcescih gresaka koje roditelji cine:

• Cinjenje djeteta ovisnim
Neki roditelji misle da voliti dijete znaci raditi umjesto njega i izvrsavati njegove obaveze. Oni previse zale dijete i vjeruju da je njihova duznost da tako rade. Tako imamo da se dijete od sest godina jos nije u stanju samo obuci; ono se smatra previse malim da bi moglo samo sebi svezati cipele ili se pocesljati. Ovo stalno sitnicarenje nece dati djetetu samopouzdanja i neovisnosti. Jedan desetogodisnjak koji nikad ne pospremi svoju sobu, prepustajuci to majci ili ocu, bit ce naviknut da uvijek ovisi o drugima. Ovo takodjer podstice na ljenost, nemarnost i nedostatak inicijative.

Mudar roditelj zna da ce najbolje pomoci djetetu u necemu tako sto ce mu pokazati kako da to uradi sam. Vrijednost djetetovog obavljanja nekih kucnih poslova i brige o sebi sigurno ce se pokazati u kasnijim godinama. Dijete koje ih nije cinilo kada je bilo manje nece zeljeti da ih cini ni kada bude vece. Roditelji trebaju pomoci djeci da nauce obavljati njihove poslove koristeci fizicke i mentalne snage koje im je Allah dz.s. darovao.

• Svadjanje pred djecom
Prirodno je da bracni drugovi ponekad imaju prepirke, ponekad cak i zucne rasprave. Medjutim, veoma je opasno i stetno kada se one odvijaju u prisustvu djece. Djeca ne shvataju da je to nesto normalno u zivotu odraslih, i mogu umisliti najgore stvari. Njima to moze znaciti da roditelji vise ne vole jedno drugo, da zele da se razvedu i tako uniste njihov svijet. Ovo je uzrok djecijoj depresiji i gubitku osjecaja sigurnosti. Gore od toga je cinjenica da to moze imati stetne posljedice kada dijete odraste. Ono moze povjerovati da je svadja i sukob sastavni dio bracnog zivota, sto ce imati negativan efekat na njegov buduci bracni zivot.

Neki roditelji cak pokusavaju pridobiti dijete na njihovu stranu u tim sukobima. Ako supruga misli da je muz nepravedan prema njoj moze to uvjerenje prenijeti na djecu i navesti ih da stanu na njenu stranu. Tako je u stanju okrenuti djecu protiv oca. Medjutim ona ne shvata da je njen suprug otac njene djece kojeg trebaju i zele da postuju i vole. Predstavljajuci im ga kao neprijatelja ona im cini veliku nepravdu tako sto im unistava odnos koji im je veoma potreban i koristan u zivotu. Ovo takodjer vazi i za one koji nastoje odvratiti djecu od nena i deda, ili drugih rodjaka. Cesto se zbog sukoba sa muzevom ili zeninom familijom govori djeci ruzno o njima. Lisiti djecu ljubavi i postovanja prema njihovoj siroj familiji takodjer je velika nepravda prema njima. Roditelji ne bi trebali da zbog svojih razmirica lisavaju djecu paznje nena i deda i druge rodbine.

Najbolja stvar koju roditelji mogu uraditi je da predstave odnos izmedju njih u najboljem svjetlu. To ce imati pozitivan mentalni i emocioanlni efekat na djete i pomoci mu da ostvari skladnu i stabilnu u vlastitu bracnu zajednicu kada odraste. Mada je tacno da se prepirke ne mogu uvijek izbjeci, roditielji se mogu u nju upustiti samo kada su sami. To se ne smije ciniti pred djcom koja nisu u stanju razumjeti niti podnijeti svadjanje medju roditeljima.

• Previse ocekivati od djece
Pojedini roditelji bi voljeli da se njihova djeca ponasaju kao odrasli. Ne zele im dopustiti da skacu okolo, igraju se, galame, i ide se cak dotle da im se ne dopusta da diraju stvari u kuci. Ono sto bi takvi roditelji morali da shvate jeste da je sve to sastavni dio zasrijevanja i odrastanja. Da bi bilo normalan odrastao covjek dijete mora proci kron nekoliko faza u svom djetinjstvu. Svaka od njih je jedinstven elemenat u izgradnji njegove licnosti.

Imam Dzafer Sadik kaze o djetinjastom ponasanju koje pojedini roditelji ne vole kod svoje djece:
“Da se dijete rodi sa pamecu odraslog covjeka bilo bi zateceno i zbunjeno onim sto bi svakog trena ugledavalo - stvari, ptice, zivotinje i prirodne pojave. Ovo mozes sebi pojasniti sa slucajem kada odrastao covjek dodje u neku stranu zemlju iz zatvora neke zemlje. Ako ima razvijen um vidjeces ga potpuno zbunjenog, iznenadjenog i izgubljenog. Nije u stanju dovoljno brzo nauciti jezik, niti obicaje tog mjesta, sto mu stvara mnoge probleme. Ali ako je neko odveden u stranu zemlju kao dijete, vidjeces ga kako brzo uci strani jezik i uklapa se u novu sredinu.

Slicno tome, da se dijete rodi sa umom odraslog covjeka, bilo bi zaprepasteno brojnim nepoznatim stvarima, zivim bicima i pojavama. Dugo vremena ne bi bilo u stanju razumjeti gdje je doslo i da li je to sto vidi stvarnost ili ne. Bilo bi mu muka sto je nemocan i osjecao bi se ponizeno sto ga drugi nosaju u naramku, daju mu cuclu, motaju ga u pelene i ljuljaju u besici – ali sve mu je to potrebno, jer je njegovo tijelo slabo i nemocno. Kao mentalno zrela licnost izgubio bi djeciju slatkocu i drazesnost. Ne bi privlacio paznju odraslih niti bi oni imali obzira prema njemu kao sto imaju prema nevinoj djeci koja jos nista ne znaju i ne razumiju.

Medjutim, Allah je ucinio da se dijete radja bez znanja i bez razumijevanja o svijetu u koje je doslo. Posmatra ga i nepotpuno ga razumijeva, i nista ga ne moze zbuniti niti zaprepastiti. Njegov um i razumijevanje se postepeno razvijaju i on se polahko navikava na stvari oko njega. Osposobljava se da trazi sebi opskrbu pametno i planski, da ulaze napor i nauci zivotne lekcije kroz pokusaje, greske i uspjehe.

I jos nesto, veoma vazno: Ako bi se rodio sa razvijenim umom i pokazao da odmah sve razumije, roditelji se ne bi osjecali obaveznim da brinu i paze o njemu u svakom trenutku. Tako bi ljubav i paznja koje se obicno ispoljavaju prema djetetu, i zbog kojih su roditelji spremni na zrtvu i sve neprijatnosti i teskoce koje podizanje djece iziskuje, brzo nestale. Ovakva zrelost u razmisljanju brzo bi oslobodila djecu roditeljske brige, zbog cega bi ih oni rano napustali i udaljavali se od njih. Tako bi oni postajali stranci jedni drugima sto bi stvaralo mogucnost da sestre i braca, roditelji i djeca stupe u bracne veze..”

Dijete zivi u svjetu koji se potpuno razlikuje od onoga u kojem zive njegovi roditelji. Roditelji ponekad gledaju na djetetov zivot samo sa svog gledista i zaboravljaju da je djetetu njegov svijet veoma vazan. Mada se mora cuvati od opasnih i stetnih stvari djetetu se mora dozvoliti da ispita stvari koje izazivaju njegovu znatizelju. Pusti ga da se zabavlja sa onim stvarima kojim zeli sve dok rezultat toga nije opasan ili stetan. Kuca ne smije biti njegov zatvor sa neprestanim naredjenjima “Sjedi!” i “Suti!”. Dopusti djetetu da bude neovisno, narocito u onim stvarima koje nisu mnogo vazne. Greske koje pri tome pocini naucit ce ga da uradi to na drugaciji nacin sljedeci put. Postoji razlika izmedju stvari od velike vaznosti kod kojih nema popustanja, i onih kod kojih se moze popustiti. Zivot ne bi trebao biti tako ozbiljan da se svakoj sitnici pridaje velika vaznost. Neki roditelji prave gresku tako sto od djeteta ocekuju da bude uspjesno u svakoj oblasti. Roditelj bi trebao poznavati svoje dijete, njegove slabosti i sposobnosti. Ako dijete nije tako bistro dovoljno ga je podstaci da radi malo vise i postigne onoliko koliko je u skladu sa njegovim mogucnostima. Ocekivati da donese najbolje ocjene i onda pokazati razocarenje kada to ne uradi vrijedja dijete i unistava njegovo samopouzdanje. Ovo vazi za sva roditeljska ocekivanja, koja moraju odgovarati djecijem dobu i sposobnostima.

Negativnost
Jadan je zivot one djece ciji roditelji im uvijek nesto odricu, zabranjuju ili im poricu. Takvi roditelji ne zaboravljaju njihove greske, prave galamu zbog sitnica i uvijek predvidjaju najgore. Izjave kao sto su: “Kako ces biti dobar djak kada nikako ne ucis!” ili “Vidi kako ti je soba neuredna; tako ce ti izgledati kuca kada se udas!” ili “Prestani gurati sestru! Zar je bas ni malo ne volis!”, primjeri su negativnosti. Roditelj moze reci neku od njih u ljutnji, ali njihovo neprestano ponavljanje ostavlja lose, ponekad pogubne, posljedice na dijete. Srecna kuca je ona u kojoj dijete zna da ce biti prekoreno onda kada to zasluzi, i u kojoj nema straha od ostrog jezika i grubih rijeci. Pojedini roditelji imaju veoma negativan odnos prema zivotu. Zale se na posao i na ljude s kojima rade. Zale se na zivot zbog problema i uvijek su spremni da optuze druge. Nema sumnje da ce se sve ovo negativno odraziti na dijete. Osoba koja je u djetinjstvu samo slusala kako je ovaj zivot “proklet” ima o zivotu isto misljene. Veliki udio djetetove radosti i zivotnog zara potice od roditeljskog odnosa prema zivotu. Zbog toga je neophodno izbjegavati koristenje negativnog tona kada se govori pred djecom.

• Dvolicnost
Mnogi roditelji ne shvataju koliko dijete primjecuje stvari i upija rijeci i gestove. Oni ce cesto razgovarati u njegovoj blizini zaboravljajuci da je ono prisutno, odnoseci se prema njemu kao da je ono dio namjestaja – gluho i slijepo. Ali, dijete slusa i upija, pamti i cesto kasnije ponavlja ono sto cuje. Tako, kada roditelj kaze nesto o nekoj stvari ili osobi, i onda kaze sasvim nesto drugo o tome kada je na drugom mjestu ili u drugom drustvu, pokazuje djetetu kako da bude dvolicno. Neko je u stanju pred drugima ogovarati osobu koju ne trpi i ne voli; ali kada sretne istu osobu sakriva netrpeljivost i odnosi se prema njoj prijateljski. Mada je to neophodno u odredjenoj mjeri, jer nije u redu otvoreno pokazati netrpeljivost prema nekome, ne smije se biti licemjer. Licemjer ili munafik je onaj koji ce se smijati u lice ali ce zabosti noz u ledja. Imam Muhamed Bakir kaze: “Najgori Allahov rob je onaj koji ima dva lica i dva jezika. Govori pohvalno o bratu u vjeri u njegovoj prisutnosti, ali ga ogovara u njegovoj odsutnosti.”

Dijete se ne smije izlagati takvom ponasanju. Ono vjeruje da je roditelj uvijek u pravu, i licemjerstvo kod roditelja ce sigurno djelovati na njega razocaravajuce.

• Ponizavanje djece u prisustvu drugih
Dijete je svjesno svoje licnosti i, bas kao i odrasli, zeli da ga drugi vole i postuju. Zbog toga mu je veoma tesko kada je koren ili ponizavan u prisustvu drugih. Neki roditelji govore o djeci u njihovom prisustvu o tome kako je jedno dobro a drugo lose; ili kada napravi gresku, dijete se kori pred drugima. Dijete se moze blago prekoriti i u prisustvu drugih, ali svaki ozbiljniji prijekor mora se ciniti kada se bude nasamo sa djetetom. Iskazivanjem postovanja djecijoj licnosti najbolji je nacin da se dijete nauci da postuje druge.

Roditelji su ljudska bica i prirodno je da cine greske. Zbog toga njihov cilj ne moze biti da se ukloni svaka greska. Umjesto toga njihova namjera treba biti da iz gresaka uzmu lekcije i ne ponove iste. Roditelji su godinama cinili jedne te iste greske i vrijeme je doslo da se one uoce i otklone. Cak ce i mala promjena u prilazu i nacinima odgoja znatno unaprijediti odnose izmedju roditelja i djece. Ovo ce za uzvrat pomoci stvaranju jace i zdravije porodice, vitalnog elementa u izgradnji naprednog islamskog drustva.

Dova za cestitu djecu
Ni jedan trud necem donijeti rezultat bez Allahove pomoci. Treba uciti sljedecu dovu sedam puta poslije svakog dnevnog namaza da se imaju cestitia djeca. Ovo je dova poslanika Zekerijja koja se nalazi u suri Ale Imran, ajet 37:

Bismillahirrahmannirahim
Allahumme salli ala muhammedin ve ali muhammed.
Rabbi heb li min ledunke zurrijjeten tajjibeten, inneke semiuddua.
Allahumme salli ala muhammedin ve ali muhammed.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Boze, podaj svoj blagoslov Muhammedu i porodici Muhammedovoj.
Gospodaru moj, podaj mi od Sebe cestito potomstvo; Zaista Ti cujes dovu.
Boze, podaj svoj blagoslov Muhammedu i porodici Muhammedovoj.

Nazad na sadržaj