Ovo je pismo od starog i istrošenog oca koji je svoj životni vijek proveo u hrvanju s riječima i pojmovima, koji je unutrašnjost svoju učinio tamnom i sada ožalošćen udiše naposlijetku dahove svoje posljednje, upućeno sinu mladom koji ima priliku da razmišlja poput dobrih robova Božijih o izbavljenju od privrženosti svijetu ovome koji je prljava zamka Iblisova.
Sine moj, okretanje ovog svijeta tebi i njegovo okretanje od tebe, usponi i padovi njegovi, sve to brzo prolazi i svi bivamo smrvljenji pod žrvnjem vremena. Iz onog što sam opazio i uočio iz stanja slojeva razlicitih zaključio sam da su duševni bolovi i patnje kod ljudi iz moćnog i bogatog sloja veći nego kod ljudi iz slojeva ostalih. Imetak i želje koji su ostali nedokučeni za njih su mnogo bolniji i više im izjedaju džigerice. U vremenu u kome mi živimo i kada je svijet zarobljenik dva pola moći, jadi i patnje od kojih boluju poglavari tih polova i brige koje im pritiskuju dušu pri sučeljavanjima medusobnim, neuporedivo su veći od jada i patnji pripadnika srednjeg sloja ili čak siromaha. Njihovo takmaštvo nije takmaštvo u djelima, već takmaštvo koje izjeda dušu i koji ništi obje strane. Kao da pred obje strane stoji grabljivi vuk, razrapljenih žvala s oštrim zubima, i sprema se da ih učini svojom lovinom. Ova patnja takmaštva postoji među svim slojevima, od moćnih i bogatih pa do onih nižih, tim da što se više ide prema gore, utoliko je i patnje takmaštva veća. Ono što donosi spas čovjeku, smirenje srcima i odvraćenost od svijeta ovog jeste spominjanje Boga Svevišnjeg i stalna svijest o Njemu. Oni koji su po nečemu iznad drugih pa bilo to i u znanosti, čak i ovoj o Bogu, ili po moći, slavi ili imetku, kao da uvećavaju vlastitu patnju. Oslobođenici iz okova materijalnog, oni koji su se u vjeri spasili ove zamke Iblisove još na onom svijetu nalaze se u sreći i vrtu milosti.

  Onih dana vladavine Reza Pahlevija kada je na ljude vjere vršen neizdrživ pritisak da promijene način oblačenja i kada su vjerske škole naročito ispaštale, ne dao Bog da im se takvi dani više ponove, vidjeli smo jednog šejha poprilično izbavljenog od svijeta ovog, kako pred dućanom pekarskim jede suh hljeb i govori: "Naredili su mi da skinem turban. Skinuo sam ga i dao čovjeku koji je od njeg skrojio sebi dvije košulje. Sada sam jeo hljeba i zasitio se do večeras. Bog je velik!"
Sine moj, vjeruj kada ti kažem da bih sve ovosvjetske položaje dao za ovakvo stanje. Ali, avaj, mnogi su kao i ja što sam zatočenici zamke Iblisove i duše pakosne.

  Sine moj, od mene počevši pa nadalje, važi da sinovi Ademovi stare, ali dvije osobine u njima ostaju mladim: požuda i duge nade. Pošto ti posjeduješ blagodat mladosti i snagu volje, nadati se da ćeš moći slijediti put dobrih. Ono što ti rekoh ne znači da se povučeš iz službe društvu i zavučeš u ugao neki i kažeš: Sve je na Bogu. To je svojstvo neznalica među pobožnjacima i derviša koji posjeduju dućane. Životopisi Poslanika časnih, neka je blagoslov na njih i njihove, i Imama čistih, mir neka je na njih, koji su primjer gnostika Božijih i ispravni u smislu svakom, daju nam primjer, jer oni su se radi Boga podizali protiv svake sile, vlasti i faraona svog doba. Ako budemo posjedovali oči koje gledaju i uši koje čuju, onda će naš put izbavljenja biti po hadisu: ‘Nije musliman onaj ko osvane a da nije brižan spram poslova drugih muslimana.’

Sine moj, niti će sufijska odvojenost biti razlogom pripajanja Istinitom, niti je ulazak u društvo i organe vlasti svjedočanstvo udaljenja od Istinitog. Pravi kriterij su njihove težnje. Koliko je samo pobožnjaka i asketa koji su upali u Iblisovu zamku, pa ih taj prostiratelj zamke vodi onome što njemu odgovara, poput samoljublja, samohotnosti, oholosti, uobraženosti, samodivljenja, širka skrivenog i tome sličnog, i tako ih udaljuje od Istinitog. A kako mnogo ima onih koji obavljaju poslove vlasti ali s namjerom položnom i radi približavanja Istinitom, kao što su to bili vjerovjesnik Davud i poslanik Sulejman, mir neka je na njih, i više od svih naš Poslanik, mir i blagoslov neka je na nj i obitelj njegovu, i halifa njegov Ali ibn Ebi Talib, mir neka je na nj, ili kao što će to biti hazreti Mehdi, mir neka je na nj, kada ostvari svoju svesvijetsku vladavinu. Dakle, kriterij za nečiju gnozu i povučenost jeste težnja njegova. Što težnja bude bliža svjetlu fitreta i što čovjek bude oslobodeniji od pokrivki, čak i pokrovki svjetlosti, te bude vezan za Izvor Svjetlosti toliko da je čak i govor o njegovoj vezanosti nevjerstvo, on će biti veći gnostik.

Sine moj, ne budi nemaran spram odgovornosti ljudske u služenju Istinitom koja se ogleda u služenju stvorenjima. Prepad Šejtanov što se onog tiče nije ništa manji od prepada njegovog u pitanju državne vlasti i odgovornosti. Težnja za položajem, bilo to položajem duhovnim ili materijalnim, pod izlikom da se hoće spoznati Bog i služiti robovima Njegovim, jeste ustvari od Šejtana. Srcem i dušom počuj ove Božje riječi, prihvati ih koliko možeš i slijedi ih: "Reci:, Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan ..." (Saba’‘,46)

Kriterij za početak svakog toka jeste da li je to ustajanje radi Boga, pa bilo da se radi o ličnim poslovima ili društvenoj djelatnosti. Nastoj biti uspješan u ovom prvom koraku jer to je lakše u doba mladosti i uspjeh je čišći. Ne dopusti da ostariš poput svog oca, a da ostaneš u mjestu ili da nazaduješ. Zato je potrebno da vršiš preispitivanje i obračun.

 Ako neko koji teži Bogu zadobije i kraljevanje nad džinima i ljudima, on ce ostati gnostik i odrečen od ovog svijeta. Medutim, ako on težio strastima svoje duše i šejtanskim prohtjevima, što god da stekne, makar koliko je jedan tespih, on će se udaljiti od Boga u mjeri onog što je stekao.
Sine moj, izucavaj časnu suru Hašr, jer ona je riznica spoznaje i odgoja, tolike vrijednosti da bi čovjek mogao provesti život u razmišljanju o njoj, pa da bi uz Božiju pomoć izvukao korist iz nje. Posebno se to odnosi na posljednje ajete sure, od onog gdje kaže: "O vi koji vjerujete, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna ono šta radite", pa do kraja sure. U ovom riječima kratkom, ali sadržinski velikom ajetu su pretpostavke za izgradnju ličnosti koji bûde svjesnost, a na neke od njih ću i ukazati:

1. Ovo bi moglo biti obraćanje onima koji su na prvom stupnju vjerovanja, kao što je to slučaj vjerovanjem puka. Pod tom pretpostavkom, pozivanje na bogobojaznost jeste prvostepeni poziv i odnosi se na bogobojaznost kod običnih ljudi, što podrazumijeva nesuprotstavljanje izvanjskoj strani Božijih propisa, a tiče se i svakodnevnih čovjekovih poslova. Ukoliko je tako, dio ajeta ‘neka svako gleda šta je za sutra pripremio’ odnosi se na obazrivost spram onog što nam nose naša djela i to je svjedočanstvo da će nam se sve ono što činimo u izvjesnom obliku vratiti. U vezi s tim postoji mnogo ajeta i hadisa. Promišljanje o tome okrepljuje budna srca, ali i budi zaspala, pa tako može predstavljati otvaranje puta ka višim stupnjevima i položajima. Vanjska strana ajeta predstavlja naređenje o preispitivanju bogobojaznosti, mada tu vjerovatno postoje i druge stvari. A riječi: "Allah doista zna ono šta radite", jesu nova opomena i govore o tome da vaša djela ne mogu biti skrita od Istinskog, Svevišnjeg, jer je cijeli svijet mjesto prisuća Istinitog.

2. Moguće je da bude obraćanje onima koji su uveli vjeru u svoja srca. Kako je mnogo onih koji izvanjski gledano imaju vjere i potvrđuju dva svjedočenja vjere, ali u njihovim srcima nema ni traga tome. Oni, dakle, imaju znanja i ubjeđenja u pet postulata vjerovanja, ali to vjerovanje nije stiglo u njihova srca. Zlo koje dolazi od nekih vjernika izvire baš iz ovog. Ukoliko srce bude svjesno Dana proživljenja i obračuna i bude vjerovalo u to, malo je vjerovatno da će od takvog srca poteći zlo i nepokornost. Onaj u čijem srcu je vjera u nemogućnost da ima boga osim Allaha neće težiti ničemu osim Istinitog Svevišnjeg, neće tražiti nešto od drugih i neće imati straha i zebnje ni od kog osim od Njega.
Sine moj, vidim ponekad da si zabrinut i tužan zbog neumjesnih kleveta i raznih glasina koje šire lažjlivci. Prvo moram reći da dok god si živ i krećeš se neizbježno je da budeš meta kritika, kleveta i glasina, jer mnogo je zlobnika, mnogo onih koji računaju s ovim svijetom i zavidnika. Onaj ko nešto čini, pa makar to činio stoprocentno radi Boga, ne može se sačuvati od ujeda zlobnika. Lično sam poznavao jednog velikog učenjaka i bogobojaznog čovjeka o kome prije nego je stekao neki položaj u vlasti niko nije govorio ništa osim dobrog, tako da su ga uvažavali skoro svi ljudi od nauke, ali i ostali. Medutim, strasti su se oborile na nj čim mu se ukazao ovosvjetski položaj inače relativno neznatan, i on je postao meta uvreda i pogrda, zavist i zloba su proključali i stanje je ostalo takvo sve dok je bio okovan okovima života.

 Drugo, moraš znati da ti se valja truditi u tvojoj vjeri u jedinstvo Božije, jedinstvo Obožavanog, jedinstvo koje ostavlja traga, iako ono možda još nije prodrlo u tvoje srce. Riječ tevhid je najveća riječ, pa je prebaci iz svog razuma u svoje srce, jer linija razuma jeste razlučivanje preko dokaza, a ako proizvod tih dokaza trudom i učenjem ne dopremiš u svoje srce, neće biti nikakve koristi od njih. Kako je mnogo ljudi od racionalnih dokaza i filozofskih argumenata koji su prije drugih upali u zamku Iblisovu i đavolskih strasti duše. Noga onog ko seže sa dokazom je drvena (Mesnevija, Rumi). Stoga ovaj korak koji se čini putem dokaza i razuma treba pretvoriti u korak duha i vjere, koji iz razuma vodi srcu, pa srce uzvjeruje u ono što je razum dokazao.
Sine moj, bori se da srce povjeriš Bogu i da niko sem Njega ne utiče na srce. Zar ne da obični pobožni muslimani pet puta u toku dana i noći obavljaju namaz, a namaz je obilje tevhida, i oni nekoliko puta dnevno govore: "Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo", pa tako iskazuju da robovanje i podrška jesu samo kod Boga, ali ipak oni, izuzev posebnih među njima koji su uvjereni u Istinskog, iskazuju strahopoštovanje prema svakom znalcu, moćniku, imućniku, pa ih ponekad čak i obožavaju, traže pomoć i podršku od svakoga, zavlače se u svakakvo grmlje i trnje da bi ostvarili svoje šejtanske težnje i zaboravljaju      pri tom na moć Istinitog.

Prema tome, vjerojatno je da se ovdje radi o obraćanju onima u čija je srca, vjera prispjela, te da je ovo poziv na bogobojaznost njima uz pretpostavku postojanja ovih razlika. I nije ovo poziv na uzdržavanje od nedostojnih djela; to je uzdržavanje od obzirnosti spram svega što nije On, uzdržavanje od traženja pomoći i robovanja svemu što nije Istiniti, uzdržavanje od toga da u srce prodre išta što nije On, Slavljeni i Uzvišeni, uzdržavanje od oslanjanja i uzdanja u nekog osim Boga. Kao što vidiš svi mi i oni slični nama bolujemo od toga i mora se odbaciti ono od čega potiče moj i tvoj strah od glasina i širenja laži ili naš strah od smrti, odvajanje od prirode i ovog našeg ogrtaca. U tom slucaju će rijeci "I neka svako gleda šta je za sutra pripremio..." značiti srdačni akt što u višem smislu znači da je Bog o svemu obavješten i da On zna ono što je u srcima ljudskim.

To, opet, ne znači da se okaniš svega, da učiniš sebe nemarnim prema svemu i da se povučeš od svega. To je u suprotnosti s Božijim uputama i putem i praksom časnih poslanika i odabranih prvaka. Oni, mir i blagoslov Božiji neka je na njih, poduzimali su sve što je potrebno da se ostvare Božiji i ljudski ciljevi. Medutim nisu to učinili kao mi, ljudi slijepih srca koji sredstva posmatramo neovisno, nego su svaku stvar posmatrali na onom stupnju od stupnjeva koji je stvarima dao On, Slavljeni i Uzvišeni, pa su tako iskanje od svakog držali iskanjem od Izvora stvaranja i u tome i leži osnovna razlika izmedu njih i ostalih ljudi. Ja, ti i oni slični nama smo zbog svoje okrenutosti stvorovima i pomoći od njih zaboravni spram Istinitog Svevišnjeg, dok su prvaci vjere pomoć smatrali onim što je, u zbilji, od Njega, mada ta pomoć stiže putem različitih sredstava. Oni su sve što pristiže smatrali onim što je od Boga, mada se te stvari nama naizgled doimaju drugačijim. Zato je nešto od onoga što nam pristigne za nas neukusno, dok je za ukus njihove duše to bilo sasvim ukusno.

 Sine moj, jedna stvar prijemčiva je srcima nas koji nastupamo na repu povorke i to je ono što je, prema mom mišljenju, ono što je utkano u osnovu građe covjeka. Moramo obratiti pažnju na to da je izvor naše radosti pohvalama i hvalama i naše nevoljkosti spram pogrda i kritika ljubav prema svojoj duši, a to je jedna od najvećih zamki prokletog Iblisa.
Svima nama sviđa se da nas drugi hvale, da nam prikazuju naša, makar i izmišljena, lijepa i dobra djela, a da nas poštede kritike, makar i opravdane. Žalosti nas iznalaženje naših mahana, pa ako one nisu izmišljene, a bivamo radosni ako nas hvale, čak i ako hvale nisu opravdane. To zato što mahana vrijeđa moje "ja", pohvala ga ne vrijeđa. "Ja" je ono što uvijek i svugdje vlada nad nama. Ako želiš skratiti ispravnost rečenog, pretpostavi da ti učiniš nešto, a bolje od toga učini neko drugi, posebno tvoj takmac, pa se na njega počnu izlijevati pohvale. Tebi će to teško pasti. Ili još gore, ako bi počeli hvaliti njegove mahane, znaj sigurno da će te taći ruka Iblisova.
Sine moj, kako je dobro da poučiš i uvjeriš sebe u to da je mnogo ljudi koje su uništile pohvale hvalitelja i pohvale kuditelja, pa se tako udaljuju od oplemenjenja. Uticaj pohvala lijepih na naše prljave duše predstavljat će napitak zlosrećnosti koji će nas udaljiti od Svetog Dvorišta Istinskog. Možda su iznalaženja naših mahana i osude drugih baš korisni kao lijek za nedostatke naših duša, kao što je bolna operacija uzrok ozdravljenja bolesnika. Oni koji nas svojim pohvalama udaljuju od bliskosti s Istinitim su prijatelji koji se ponašaju kao neprijatelji, dok su oni koji umišljaju da nam svojim uvredama, iznalaženjem mahana i ogovaranjem čine zlo, ustvari prijatelji koji nas svojim postupcima, ako mi budemo toga dostojni, popravljaju, pa nam tako čine dobro u vidu neprijateljstva.

Ako ja i ti uzvjerujemo u ovu istinu, prevaziđemo spletke šejtana i svoje duše i vidimo stvari onakvim kakve one jesu, onda ćemo se zbog hvale hvalitelja unezgoditi onako kako nas danas unezgođuje kuđenje kuditelja. Tada ćemo iznalaženje naših mahana prihvatiti onako kako danas prihvatamo pohvale i slavljenja. Ako ono što sam spomenuo prispije u tvoje srce, onda nećeš biti tužan zbog ogovaranja i laži, pronaći ćeš mir srcu, jer tuge, uglavnom, poticu od samoljublja. Da Bog sve nas spasi od toga i smiluje nam se.

3. Naredna vjerovatnoća jeste to da se ovaj ajet obraća ljudima vjere koji su prijatelji ljudi spoznaje, privrženi stepeni robovanja i istinski zaljubljenici u Ljepotu Božiju. Oni su oni koji očima srca sva stvorenja vide kao odraz Istinskog, osvjedočuju se u Božije Svijetlo u svemu viđenom, pa se duhom i srcem osvjedočuju u časni ajet: "Allah je svjetlo nebesa i Zemlje."

 Pod ovom pretpostavkom, poziv na uzdržanost upućen ovom sloju zaljubljenika i privrženika drugačiji je već poziv ostalim ljudima. Moguće je da je to poziv na uzdržavanje od prihvatanja viđenja mnoštva, uzdržavanje od obzirnosti spram onog što nije On, uzdržavanje u smislu "Ne vidjeh ništa, a da nije uz Njeg i s Njim, a pritom vidjeh Boga", uzdržavanje u smislu "Allah je svjetlo nebesa i Zemlje", u smislu "On je s vama gdje god da ste" ili "Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio." To je uzdržavanje u smislu da Ljepota Istinitog vidi u drvetu, da se Stvoritelj vidi u stvorenom. Na taj način, upozorenje na ono što smo za sutra pripremili ukazuje baš na to viđenje Istinitog u stvorenjima i viđenje Jedinstva u mnoštvu, što će na drugom svijetu doći u za to prikladnom obliku.

4. Postoji i vjerovatnoća da se ovdje radi o obraćanju ovim bliskim Bogu i njegovim prvacima koji su ostavili za sobom ovaj stepen viđenja Istinitog u stvorenjima i viđenju Jedinstva u mnoštvu, tako da u ogledalu njihovog osvjedočenja nema ni traga od prašine stvorenja, te su oni čisti od skrivenog širka koji je na prethodnom stepenu moguć. To je tako zato što su oni svoja srca predali slavljenju Imena Božijih i oni su srcem predani zaljubljenici u Imena Njegova, pa ih njihovo slavljenje Imena odvaja od svega što nije On i njihovo svjedočenje ne sadrži ništa što nije davanje prednosti Imenima. U ovom slučaju, za njh od prapočetka, pa do u vječnost ne postoji doli jedan Sjaj, a sve ostalo tumači se prema njemu. Ovdje više nema govora o svjedoku, osvjedočenju i onom u šta se osvjedočuje te je iščeznuće i Njemu potpuno. Za njh, doista, važi: "Nema boga osim Njega."

5. Najopćenitija mogućnost jeste da se termini poput "koji vjeruju", "koji se Allaha boje", "koji gledaju šta su za sutra pripremili", koriste u apsolutnom značenju, pa su svi stepeni pobrojanih stanja uzeti u obzir. Dakle, ukoliko i postoje druge mogućnosti tumačenja ajeta, one su obuhvaćene ovim. Prema tome ovdje je obuhvaćena svaka grupa vjernika te navedeni termini dolaze u apsolutnom značenju. Ova stvar pomaže u razumijevanju mnogih ajeta u kojima se ukazuje na jednu određenu grupu ljudi ili osobu, pa se doima kao da su to ajeti koji se tiču samo nekoga, dok nije tako, nego se radi o spominjanju obrasca ili obrazaca (s širokim značenjem). Na ovaj način otvara se mogućnost za razumijevanje časnog ajeta: "I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici", koji slijedi već spominjani ajet. I ovaj ajet, također, podoban je da se na njega primijene sve one različite mogućnosti tumačenja, a sve ih ovdje izložiti nije moguće. Nalazim za shodno spomenuti tek jednu stvar, a to je da oni koji su ovdje spomenuti kao nesiji (zaboravitelji, odricatelji) spram Istinitog jesu i nesiji sebe samih, pa bilo da se radi o zaboravu ili odricanju, pošto se u oba slučaja radi o upozorenju glede kršitelja prisege. Zaboravljanje na Istinitog i Svevišnjeg nužno prati i zaborav vlastitog jastva ili možeš reci da ih Istiniti i Svevišnji baca u samozaborav jer je to ispravno kazano. Na djelatnom nivou, onaj ko zaboravlja na Boga Svevišnjeg i Njegovo prisustvo, te tako oboli od samozaborava, zaboravlja na svoje robovanje, zaboravlja na svoj robski položaj a Šejtan je preuzeo ono ko je i šta je, šta mu je dužnost i kakav mu je svršetak. Šejtan je zasjeo u jastvo takve osobe, a šejtan je nepokornik i pobunjenik te ako takva osoba ne dođe sebi i ne bude se sjećala Istinitog, pa preseli s ovog svijeta u stanju nepokornosti i pobunjenosti, možda se pred Svevišnjim onamo ispolji u liku Šejtana.
Ukoliko se radi o značenju odricanja, stvar je još bolnija. Jer, ako odricanje od pokoravanja Istinitom uzrokuje da se Istiniti odrekne neke osobe i prepusti je samom sebi, uskrativši joj Njegovu putporu, nema sumnje u to da će ta osoba biti zanemarena i na ovom i na budućem svijetu. U časnim dovama bezgriješnika vidimo da se insistira na moljenju da ne budemo prepušteni vlastitoj duši. Kako su samo dobro besgriješnici, mir neka je na njih, poznavali suštinu ove nevolje, dok smo mi zaboravni spram toga.

Sine moj koliko god da ti se neki grijesi doimaju malim, svi su grijesi krupni i veliki s obzirom na to prema kome, ustvari, iskazuješ nepokornost. Ne oholi se ničim, jer sve je od Boga, Slavljenog i Uzvišenog, pa ako bi se Njegova potpora milosrdna stvorenjima svih svjetova prekinula samo na tren, ne bi ostalo ni traga čak ni od poslanika ni od meleka Njegovih. Jer, cijeli svijet odraz je milosti Njegove, Slavljenog i Uzvišenog, a milost Njegova je stalna. U svakom slučaju, ne zaboravljaj Njega i ne budi ohol spram milosti Njegove, baš kao što ne smiješ biti bez nade. Proučavanje moljenja bezgriješnika, mir neka je na njih, njihove strepnje i straha od Istinitog i kazne Njegove jeste osnov za ispravno djelovanje i ponašanje. Strasti duše i šejtani duše sklone strasti tjeraju nas na oholost i time nas vode u propast.

Sine moj, nikad ne idi za unaprijeđenjem svijeta ovog, pa iako je to od Njega dopušteno, jer ljubav prema svijetu ovom, premda je on dopušten, glava je svih grijeha i predstavlja veliku snagu koja čovjeka vuče ka zabranjenom u svijetu ovom. Ti si mlad i snagom mladosti koju ti je istiniti darovao možeš napraviti prvi korak. I ne dopusti da prije toga napraviš neki drugi korak, jer svaki korak slijedi drugi, kao što i svaki grijeh, makar i mali, vodi čovjeka u neki veci grijeh, tako da veoma veliki grijesi čovjeku počnu izgledati nišavni, pa se neke osobe hvale jedni drugima grijesima velikim.

Ja od Boga Svevišnjeg, Slavljeno da je ime Njegovo, ištem da prosvjetli oči srca tvog ljepotom Svojom i da skine pokrivke pred tvojim očima, pa te spasi od klopki šejtanskih i ljudskih. To zato da nakon što prođu dani mladosti i stigne starost ne bi žalio poput svog oca. Veži svoje srce sa Istinitog da te ništa što se desi ne bi uznemirilo, a odvrati srce od drugih da bi se odvratio od širka tajnog. U slijedu ovih ajeta sve do kraja sure mnogo je ushićujućih stvari, a moja malenkost nije u stanju i mogućnosti da se upusti u njih.

 
Bože moj, učini Ahmeda pohvaljenim kod Tebe i udalji ga od Vatre. Hasana ucini dobrim, a Jasnim podari lahkocu. Obitelj ovu vezanu za Ehli-bejt, mir neka je na njih, odgoji posebnom podrškom Svojom, sacuvaj ih od zla Šejtanskog iznutra i izvana i podari im sreću na oba svijeta. Posljednja oporuka moja jeste da se trudite u služenju svojim bližnjim, posebno u služenju svojoj majci koja ima prava kod vas, pa nastojte da ona bude zadovoljna vama. Hvala Bogu, prije i nakon svega, a blagoslov na Poslanika Božijeg, njegovu čistu obitelj i one koji ih slijede.’’

 Preuzeto sa: http://www.ibn-sina.net/ih/homeini.asp? tekst_id=18

Nazad na sadržaj                                                    Novo danas