|
Pismo Halidu Tuliću piscu knjige "Veliki šejtan"
Dobili smo od tebe hrpu vijesti neistinitih koje si sastavio u obliku knjige. Napisao si je zastranjenjem svojim, i izdao u manjku mudrosti. To je knjiga čovjeka koji, niti ima svjetla da mu pokaže put, niti vodiča da ga vodi stazom pravom. Strast ga je potakla i on joj je odgovorio. Zastranjenje ga vodi i on ga slijedi. Zato je počeo pisati besmislice, te lutati lahkoumno.
U njoj pokušavaš da braniš one koji su nastojali ubiti poslanika Muhammeda, s.a.v., i uništiti korjen njegov. Oni su njemu i porodici njegovoj stvarali brige, postupali prema njima surovo, uskraćivali im olakšice životne, izlagali ih strahu, prislili ih da pronađu sebi utočište u brdima krševitim, te vodili protiv njih ratove. Ali, njima je Allah podario odlučnost da štite šeriat Njegov i brane svetinje Njegove. Oni, koji su kasnije prihvatili islam među Kurejšima, bili su daleko od nevolja u kojima su oni bili. Islamom su se zaštitili i time bili spašeni ubijanja. Znaš li da, kad bi borba postala žestoka, a ljudi počeli gubiti tlo, Poslanik, s.a.v, bi slao naprijed članove obitelji svoje, te preko njih štitio drugove svoje od napada sablji i kopalja. Na taj način poginuo je Ubejde ibn el-Haris u Bici na Bedru, Hamza u Bici na Uhudu, a Džafer u Bici na Mu'ti.
Čudno li je, Halide, kako ih nastojiš izjednačiti sa onima čija nastojanja nisu bila nikad kao njihova i koji nemaju ni slične zasluge. Bolje ti je da se kloneš takvog posla. Uzmi u obzir Obračun i pripremi se za smrt koja će te uskoro zateći i ne slušaj one koji skreću s Puta pravog.
Naveli su te da pišeš protiv muslimana, sljedbenika Poslanika i porodice njegove. Znaj da nismo promjenili vjeru, niti izmislili nešto, niti slijedimo nekog drugog pored poslanika Muhammeda, s.a.v.. Mi smo još uvjek na onom putu časnom koji su tvoji gospodari voljno napustili, a na kojem su samo prisilno bili.
Što se tiče kakvoće ljudi iz doba Poslanika, s.a.v., mi tvrdimo ono što je i istorija pokazala: da Umejje nije isto što i Hašim, niti Harb jednako što i Abdulmuttalib, niti Ebu Sufijan jednak Ebu Talibu. Muhadžir nije jednak onome koji se predao kada je Mekka pala, bio zarobljen, pa primio islam i onda oslobođen. Niti je neko čista, plemenita porijekla jedan onome koji je usvojen, niti je onaj koji traži pravdu jednak onome koji je pristalica krivde, niti je vjernik munafiku (dvoličnjaku) jednak. Loši li su sljedbenici predhodnika palih u vatru džehennemsku!
Mi slijedimo one čija je kuća imala čast poslanstva Božijeg, koji su podčinili moćne i podigli pogažene. Ti se stavljaš, svojim neznanjem, na stranu onih koji su primili islam dobrovoljno ili iz straha, onda kada je Allah odlučio da uvede Arape u vjeru Svoju u skupinama, te se narod predao, ili drage volje ili nerado. Zato, Halide, ne dozvoli šejtanu da ima udjela s tobom, niti mu dopusti da vlada nad tobom.
Optužuješ nas zbog naše ljubavi i vjernosti samo određenim Poslanikovim ashabima, naročito od roda njegovog. A da ti kažem zašto! - Izvijestan broj ljudi među Muhadžirima i Ansarijama poginu na Putu Allahovom i svakom pripada zasluga. Ali kada bi neko od roda Poslanikovog postao šehidom, dobio bi naziv prvaka šehida (kao što je bio slučaj sa hazreti Hamzom), pa mu je Božiji Poslanik, s.a.v., dodijelio posebnu počast izgovarajući sedamdeset tekbira na njegovoj dženazi. Tako, mnogi su gubili ruke u borbama žestokim na Putu Allahovom, i svakom pripada zasluga, ali kada bi se to dogodilo nekom iz roda Poslanikovog, on bi mu dao ime "letač u Džennetu" (kao što je to bilo sa Džaferom b. Ebi Talibom). A sada ta ti kažem za onoga kojeg nastoje izjednačiti s drugima ili ga svrstati na četvrto mjesto po vrlinama, zaslugama i vrijednosti, a to je Ali ibn Ebi Talib.
On je izvršavao svoju dužnost kada su drugi klonuli duhom. Istupao je javno kada bi se drugi skrivali. Govorio je kada su drugi šutjeli. Išao je sa svjetlom Božijim kada su drugi mirovali. Bio je najćutljiviji, ali na izvršavanju Poslanikovih naređenja najmarljiviji. Niko ne može pronaći grešku u njemu, niti i jedan govornik loše govoriti o njemu. Jer, njega je Božiji Poslanik sam odgojio, svojim rukama hranio, pazio i volio kao što majka svoje dijetie pazi i voli. Svaki dan mu je pokazivao neke od osobina svojih i naređivao mu da ih usvoji i slijedi. Kada bi odlazio u osamu u pećinu Hiru, Ali je bio s njim. Gledao ga je gdje ga niko drugi nije gledao. Tada islam nije bio prisutan ni u jednoj kući osim u kući Muhammeda, s.a.v. i Hatidže. On je bio treći poslije njih dvoje.
Kada je objava bila spuštana Muhammedu, s.a.v., on je bio u stanju čuti cviljenje šejtanovo. Kada je upitao Poslanika o tom zvuku, on mu je rekao da je to šejtan koji je izgubio svaku nadu da će mu se robovati. Samo je Ali bio u stanju čuti ono što je Poslanik čuo i vidjeti ono što je Poslanik vidio. Samo Ali je bio taj koji nikad, ni za časak, nije odbio pokornost Allahu i Poslaniku Njegovom, s.a.v.. On ga je podržavao hrabrošću koju mu je Allah darovao, i životom svojim u prilikama kada čak i hrabri odstupaju i noge zastaju.
Kada se Poslanik Allahov, s.a.v., na ahiret preselio, njegova glava je bila na Alijevim grudima i njegov posljednji dah je prešao preko dlana njegova pa se on njime po licu potro. On ga je okupao i pripremio za dženazu. Sve drugo što se priča o ovome je samo izmišljeno s ciljem da se njegov status umanji a istakne neko drugi! Zato, ko je dostojniji od njega da se slijedi poslije Muhammeda, s.a.v., živa ili mrtva?!
Mi slijedimo one koji su izravni primatelji Allahovih blagodati; drugi poslije dobijaju od njih. I pored plemenitosti svoje i ostalih prednosti, nisu izbjegavali miješanje, druženje, ženjenje i udavanje sa ostalim kao njima jednakim iako to nisu bili, jer kako može biti jednak Poslanik, s.a.v., sa poricateljem poslanstva (Ebu Sufijan)? kako može biti jednak Allahov Lav (Hamza) sa Lavom psovača na Poslanika ('Utbah bin Rabi'a, Muavijin dedo sa majčine strane)? kako mogu biti jednaka dva prvaka džennetske mladeži (Hasan i Husejn) sa džehennemskom djecom (Poslanik, s.a.v., je rekao 'Ukbi ibn Mu'ajt: "Za tebe i tvoju djecu je Džehennem.")? kako može biti jednaka najbolja žena na svijetu (hazreti Fatima) sa nositeljicom potpale (Ummul Džemil, žena Ebu Lehebova, sestra Ebu Sufijanova).
Zaista, nepravičnost i laž ponižavaju čovjeka u vjerovanju njegovu i stvarima svijeta ovog i pokazuju njegovu manjkavost drugima. Ljudi mnogi smjeraju nečemu bespravno, pa počinju krivo tumačiti propise Božije, ali On razotkrije laž njihovu. Čuvaj se Dana kada će se kajati onaj koji je dopustio šejtanu da ga vodi i nije mu se odupirao. Allah Uzvišeni je stvorio ovaj svijet radi onoga što će doći poslije njega. On na njemu iskušava stanovnike njegove kako bi pokazao koji će od njih najbolje postupati. Mi nismo stvoreni za svijet ovaj, niti nam je naređeno da se trudimo radi njega. Dovedeni smo na nj samo zato da bi smo bili iskušavani njime. Allah tako iskušava mene tobom i tebe mnome.
Ali, ti svojim tumačenjem vjere zahtijevaš od nas da polažemo račune za ono što ni ruke ni jezici naši nisu počinili, ali nas ti ipak okrivljuješ, a učenjaci koje slijediš potiču protiv nas neobavještene. Zato, budi svjestan Allaha u pogledu sebe, okreni lice svoje prema svijetu budućem, jer to je put moj i put tvoj.
Predlažem ti da pogledaš u istoriju još jednom i da vidiš razliku između onih koji su prihvatili vjerovanje od onih koji su mu se suprotstavljali; između onih koji su bili postojani od onih koji su se kolebali. Razlikuj između onih koji su nevoljko prihvatili islam, jer, na kraju, nisu imali izbora nakon što su se svi ugledni pridružili Poslaniku, s.a.v..
Došlo je vrijeme kada se možemo okoristiti promatranjem najvažnijih događaja u islamskoj prošlosti. Koračati putem onih koji su tvrdili neistine, širili mišljenja kriva i laži, svojatajući ono što im ne pripada, nikom ne koristi, a najmanje nama, Bošnjacima. Dosta je bilo zabluda i zavedenosti, dosta smo tumarali u mraku. Poslije istine nema ništa osim zablude očite! Kloni se zato smutnje i njenih nezdravih učinaka, jer smutnja je od davnina razastirala zastore svoje nad nama i tmina njezina činila sljepim oči naše.
Protiv tebe govori knjiga tvoja puna riječi oporih koje slabe svrhu mira, podstiču na zločin, prepuna izmišljotina koje si sakupio bez znanja i razuma s ciljem zlim, namjerom podlom. Nastavljaš tradiciju onih koji su Bošnjake držali u tmini, namjerno ili iz neznanja, o činjenicama istinskim, pa će sutra opet oni podmećati svoja prsa za vjerovanje krivo.
Poslije hazreti Alije, muslimanima je zavladao Muavija, sin Ebu Sufijana, čovjek žvala širokih i trbuha velikog. Gutao je sve čega sa dočepao a čeznuo za onim što nije imao. Muslimani su ga trebali ubiti, ali to nisu učinili. On im je godinama naređivao da grde članove porodice Poslanikove i prisiljavao da ih se odreknu, a isto su nastavili nasljednici njegovi. Tako je tama obavila ljude o kojima smo trebali znati i kod kojih je bio islam istinski.
Nemoj misliti da si domišljatiji od nas, ali ti varaš i činiš prijestup. Ali svako varanje je grijeh i varalica će imati znak po kojem će se raspoznati na Sudnjem danu. Nemoj biti čovjek najomraženiji Allahu. To je onaj koji je skrenu sa Pravog puta i voli pozivanje na krivi put. Sam je sebe odvratio od vodstva onih koji mu predhode. Zavodi one koji ga slijede u životu njegovu ili poslije smrti njegove. Nosi teret grijeha drugih i zapleo se u nedjela svoja.
Mi se žalimo Allahu na osobe koje žive u neznanju i umiru zavedene. Za njih nije ništa bezvrjednije od časnog Kur'ana ako je kazivan onako kako treba biti kazivan, niti išta vrjednije od Kur'ana ako su njegovi ajeti iskrivljivani.
U prošlosti, među ljudima dalekim rodu Poslanikovom - o njima neobavještenim ili prema njima neprijateljski raspoloženim - bilo je učenjaka pred koje bi se problem vjerski stavio, da bi ga po islamu riješili, a oni su sudili po nahođenju svome. Tako, kada se isti problem iznese pred više njih oni donose presude različite. Onda ti suci odlaze glavaru koji ih je postavio, pa on ovjerava sve te presude i dozvoli mezhebe različite, iako im je Bog Jedan, Poslanik jedan, Knjiga jedna.
Je li im to Allah bio naredio da se ne slažu, pa Ga oni poslušali?! Ili im je On to zabranio pa Ga oni nisu poslušali?! Ili im je Allah poslao vjeru nepotpunu i zatražio od njih da je upotpune?! Ili je to Allah Uzvišeni poslao vjeru savršenu, ali ju je Poslanik, s.a.v., manjkavo prenio i predao?! A istina je da Allah Uzvišeni kaže:
"... U Knjizi Mi nismo ništa izostavili ..." (K.6:38)
a Poslaniku rekao da " ... te se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podjelili, Allah će se za njih pobrinuti." (K.6:159)
Allah nam je u časnom Kur'anu savjetovao: "... ne budite od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podjelili; svaka stranka zadovoljna onim što ispovjeda." (K.30:32)
Vrijeme je da bacimo pogled na onaj period islama u kojem je častan musliman bio smatran pokvarenim, a tlačitelj napredovao u prijestupima svojim. Otkrićemo da su među muslimanima bili i oni koji su potegli sablju, otvoreno sijali smutnju, koji su skupljali konjicu i pješadiju radi pribavljanja imetka, koji su se penjali na Poslanikov, s.a.v., mimber, tumačili islam, donosili presude, mijenjali Sunnet, i tako dopustili da im utrne vjera.
I takvi su imali sljedbenike svoje i one koji su ih podržavali. Nazivali su se učenim, ali zapravo nisu bili takvi. Samo su nakupili neznanje od neznalice i zavedenost od zavedenog. Muslimanima su pripremali varku i govor lažni. Kur'an su uzimali prema mišljenjima svojim i usklađivali istinu prema željama svojim. Činili su da se ljudi osjećaju sigurni od grijeha velikih i da olahko uzimaju zločin velike. Govorili su da su izbjegavali sumnjivo, ali su uranjali u stvari sumnjive, da izbjegavaju novotarije, ali su ležali u njima. Imali su obličja ljudska, ali srca su im bila životinjska.
To su bile osobe koje su pravile predstavu od vjere i pretvarale se da slijede islam. Nisu se ustezali od griješenja, niti se držali daleko od poroka. Namjerno su lagali o Poslaniku, s.a.v. Kad bi ljudi znali da su to bili munafici (dvoličnjaci) i lažovi, ništa ne bi prihvatili od njih, niti bi vjerovali onome što kažu. Ali za njih se govorilo da su ashabi (drugovi) Božijeg Poslanika, s.a.v., koji su ga vidjeli i slušali, i da prenose od njega - zato su ljudi prihvaćali ono što kažu. Takvi su nadživjeli Poslanika, s.a.v., pa su se svojim izmišljotinama i okrivljavanjima približili vođama koji su pozivali u Vatru. Zato su im ovi povjerili poslove i postavili ih da upravljaju nad muslimanima i pomoću njih jeli svijet ovaj. Narod je uvjek uz vladare i svijet ovaj, osim onih koje je Allah sačuvao.
A Božiji Poslanik je postavio putokaze, uspravio svjetionike za vjeru svoju sve do Sudnjega dana. Nije bilo mjesta lutanju niti zastranjivanju sve dok su među muslimanima bili potomci Muhammedovi, s.a.v.. Oni su bili znaci Vjere i jezici Istine. Trebalo im se priznati položaj valjani kao što je bio priznan časnom Kur'anu i pristupiti im kao što žedan pristupa izvoru vode pitke. Oni su radili po Kur'anu, uzdizali zastavu vjere, poučavali granicama dozvoljenog i nedozvoljenog. Njihova ispravnosti ulijevala je muslimanu osjećaj sigurnosti, a njihova riječ i djelo rasprostirali su samo vrlinu. Blagost njihova govorila je o znanju njihovom, vanjština njihova o unutarnjosti njihovoj, a šutnja njihova o mudrosti govora njihovog. Nikad nisu išli protiv istine, niti se razilazili o njoj. Bili su potpore islama i utočište slabima. S njima je istina vraćena položaju svome, a laž iščezla i jezik njen odrezan u korjenu. Oni su razumjeli vjeru pažljivo i brižljivo, a ne preko čuvenja i prenošenja, jer je zaista prenositelja znanja mnogo, a malo čuvara njegovih.
Ali poslije Poslanikove smrti neki su se vratili nazad (u nevjerovanje). Pouzdanje su poklonili podmuklim varalicama, napustili rod za koji im je naređeno da ga štuju, te pomakli gradu islama s čvrsta temelja njezina i izgradili je na mjestu drugom. Kurejše su se udružili protiv roda Poslanikovog, kao što su bili udruženi protiv njega prije. A kada je borba za vlast nastupila Kurejši su drugim muslimanima iznosili svoje pravo da vladaju zbog krvne veze sa Poslanikom, s.a.v.. Tako su vladali Umejje i Abbasidi. To je imalo loše posljedice dalekosežne i učinilo štete velike.
Halide, opet ti ponavljam da vjerujemo u Boga Jednog, u poslanika Muhammeda, s.a.v., i u sve druge Njegove poslane ljude, u Njegove Knjige, u meleke, u Sudnji dan, u sve što islam zahtijeva de se vjeruje. Pisati nešto drugo o nama znači pisati laži, a to je Halide, kao što dobro znaš, grijeh. U svojoj knjizi ti nas grdiš, vrijeđaš, pozivaš na naše ubistvo, ... ali mi nismo takvi. Nama su naši Imami naređivali da se klonimo takvih riječi i da umjesto toga kažemo:
"Bože! Poštedi krv našu i krv njihovu, proizvedi pomirenje između nas i njih, te ih izvedi iz zablude njihove, pa da onaj koji ne zna istinu nju upozna i da se onaj koji je sklon pobuni i nasilju odvrati od toga."
A.S.
|