Osvrt na političku historiju islama otkriva da je Poslanikova primjerna porodica uvijek bila na vrhu piramide reformi i otpora tiraniji i neislamskim običajima. Velika je katastrofa da su administraciju poslova ummeta poslije smrti Imama Alija uzurpirali Omajadi sa svojom tendencijom ka despotizmu, što je ometalo primjenu religijskih principa i čak dovelo do novotarija. Takvo igranje sa religijom i interesima muslimanske zajednice dovelo je do revolta, ustanaka i međusobnog ratovanja. Pored krvoprolića, s vremena na vrijeme, pojavljivale su se opasne nesuglasice, krivovjerja i teorije koje su opravdavale tiraniju i despotizam vladara i pozivale na servilnost i pokornost. Dvorski naučnici su prodavali svoje duše za bezvrijedna zadovoljstva ovozemaljskog života. Da bi zadovoljili svoje despotske mentore, izmišljali su apsurdne hadise zabranjujući bilo kakvu opoziciju protiv vlasti osobe koja se proglasila halifom, bez obzira koliko ona bila opravdana. Suprotno naredbama časnog Kur’ana, izokrećući njegove ajete, učinili su da poslušnost čak i najočiglednije griješnom vladaru bude obaveza. Uspješno gušeći zdravu kritiku, državna propagandna mašinerija je s vremena na vrijeme pokušavala da oživi izopačene običaje iz dana neznanja, odobravajući ono što je islam zabranio.

Na nesreću muslimana, politički oportunisti su veoma brzo unovčili te “državne zablude.” Tu i tamo su se pojavljivale heretičke grupe, kao što su Haridžije, koji su čak zagovarali anarhiju, nered i krvoproliće, optužujući pobožne muslimane za nevjerovanje. Zavladao je haos u kojem je običan čovjek bio ukliješten između samozvane halifske vlasti Omajada ili Abasida, i otpadništva pobunjenika. Sa političkim krahovima i građanskim ratovima koji su često izbijali, bilo je na imamima Ehlulbejta da podsjete muslimanski narod na učenja njihovog veličanstvenog pretka, poslanika Muhammeda s.a.v.. U tim kritičnim momentima, Imami i njihovi učenici su iznijeli tu odgovornost na način vrijedan divljenja. Ovdje ćemo ukratko komentarisati političku misiju Ehlulbejta:

PPoučavanje muslimana da mrze nepravdu

Koncentrišući se na princip pravde u objašnjavanju principa islamske vlasti, Imami su razvijali političku svijest protiv despotske stege nepravednih vladara i tirana. Njihove izreke obiluju objašnjenjima o dužnostima muslimanskog vladara, pravima naroda te odbacivanjem tiranije i nepravde.

Neki čovjek, koji je služio kao namjesnik u ime poznatog tiranina Hadždžadža ibn Jusufa, došao je kod imama Bakira i upitao ga da li će Allah prihvatiti njegovo pokajanje. On kaže da Imam prvo nije odgovorio, a kada je ponovio pitanje, dobio je ovaj odgovor: “Neće, osim ako ne vratiš sva prava njihovim vlasnicima.”[1] Ebu Hamza Sumali prenosi da je imam Bakir rekao: “Kada mi je otac (četvrti Imam, Zejnu-l-‘Abidin) bio u posljednjim momentima života, zagrlio me je i rekao: ‘Sine, savjetujem te onako kako je moj otac savjetovao mene kada mu se približio kraj, i onako kako je njega savjetovao njegov otac: O sine, čuvaj se činjenja zla onome ko protiv tebe nema drugog pomoćnika osim Allaha’.”[2] Imam Sadik je rekao: “Nijedna nepravda nije veća od one čija žrtva ne može naći nikakvog pomoćnika da mu pomogne osim Uzvišenog i Svemoćnog Allaha.”[3] On takođe prenosi da je njegov časni djed, Poslanik Muhammed s.a. rekao: “Čuvajte se nepravde, jer je ona mrak na Sudnjem Danu.”[4]

                                                             Politička uloga Imama Ehlulbejta,  dio II >>>