Imam Sadik je rekao: “Uzvišeni i Svemogući Allah je naredio jednom od Svojih poslanika koji je živio u zemlji u kojoj je na vlasti bio neki nasilnik: ‘Idi tome nasilniku i reci mu da mu nisam dao autoritet da bi prolivao krv i skupljao bogatstvo. Dao sam mu ga da bi utješio plač onih kojima je učinjena nepravda i da ne zanemaruje njihovo loše stanje čak i ako su nevjernici’.”[1] Isti Imam također kaže: “Onaj koji čini nepravdu, onaj koji mu pomaže i onaj koji to odobrava, sva trojica su saučesnici u njoj.”  [2] i još: “Ko god pokuša da nađe izgovor za nasilje nasilnika, Allah će navesti nekoga da njemu učini nasilje, neće odgovoriti na njegove molbe i neće mu nadoknaditi za pretrpljeno zlo.”[3] Ebu Basir kaže: “Jednom su dva čovjeka pozvala Imama es-Sadika zbog jednog dogovora među njima. Nakon što je čuo obojicu, Imam je rekao: ‘Zaista, niko neće dobiti ništa dobro od činjenja nepravde. Zaista, potlačeni će uzeti od vjere nasilnika više nego što su nasilnici uzeli od imanja potlačenih.’ Onda je dodao: ‘Onaj koji čini zlo ljudima ne smije se žaliti ukoliko se njemu (zauzvrat) učini nepravda. Zaista, sin Adema neće požnjeti ništa drugo osim ono što je posijao.Zaista, niko neće požnjeti slatko od gorkog, niti gorko od slatkog.’ Dva čovjeka su se pomirila prije nego što su napustila to mjesto.”[4] Također, prenosi se od članova Ehlulbejta da je Allahov Poslanik s.a.v. rekao: “Ko god ode da traži pomoć od nasilnika, znajući da se radi o nasilniku, izašao je iz okrilja islama.”[5]

Sljedeći hadisi Božijeg Poslanika s.a.v. opisuju nagrade za pravednost i kazne za njeno ignorisanje: “Biti pravedan jedan sat jednako je ibadetu od sedamdeset godina u kojima su noći provedene u molitvama a dani u postu. Provesti jedan sat pod tiranskom vlašću Allah smatra gore nego činiti grijeh šezdeset godina.”[6] Džabir ibn Abdillah Ansari citira da je Božiji Poslanik s.a. rekao: “Ko god je zadovoljio vladara tako što je Allaha učinio nezadovoljnim, napustio je Allahovu vjeru.” [7] i još: “Ko god je nepravedno vladao nad deset ljudi, biće proživljen na Sudnjem Danu sa svojim rukama, nogama i glavom u šupljini sjekire.”[8], i još: “Kada god čovjek dobije vlast u nekom društvu, pa onda zatvori pred [običnim] ljudima svoja vrata, biće izložen Allahovoj mržnji i prokletstvu sve dok ponovo ne otvori svoja vrata i primi one koji imaju potrebe i one koji se žale na nepravdu.”[9]

Nepriznavanje tlačitelja

Drugi metod političkog učenja koji je sprovodio Ehlulbejt kada god bi despotizam i pokvarenost preovladali u društvu, bio je nepriznavanje tlačitelja i nesluženje njima. U djelu ‘Biharu-l-envar,’ Medžlisi prenosi hadis: “Na Sudnjem Danu, pozivač će pozivati: Gdje su nasilnici i njihovi pomagači – oni koji su im pripremali njihove mastionice, ili im punili torbe, ili im zarezali olovku? Skupite ih sve zajedno sa nasilnicima!”[10]

Primjer toga je i stav Ehlulbejta prema omajadskim i abasidskim vladarima. Članovi Ehlulbejta su izbjegavali društvo omajadskih i abasidskih tiranskih vladara. Abasidski halifa Ebu Dža‘fer Mensur bio je poznat po svojoj okrutnosti, ubijanju i zlostavljanju potomaka Alija ibn Ebi Taliba. Historičari kažu da je Mensur poslao pismo imamu Sadiku tražeći da mu pravi društvo na njegovom dvoru. Imam je, bez obzira na opasnost po život, odbio Mensurov zahtjev i odlučno mu odgovorio: “Mi nemamo ništa zbog čega bismo te se morali bojati, niti ti imaš išta na onome svijetu (da bismo se mi) tebi obratili, niti si ti u stanju blagoslova da bismo ti mogli čestitati, niti mi vidimo neku nesreću za koju bismo te tješili...”  Takav je bio stav i odgovor vladaru koji nije primjenjivao vjerske propise i koji se nije držao njenih principa.

<<< Politička uloga Imama Ehlulbejta,  dio I

                                                       Politička uloga Imama Ehlulbejta,  dio III >>>